Povratak u Budimpeštu

Diplomatska pošta

Povratak u Budimpeštu

Slabost Trampove administracije prema Kremlju je teško sakriti, a nemoć da se – bar za sada – preduzmu odlučni koraci ka zaustavljanju rata i oslobađanju okupiranih ukrajinskih teritorija predstavlja veliko opterećenje za NATO saveznike. To se i vidi u izjavama generalnog sekretara Alijanse Marka Rutea

Autor:Miodrag Vlahović

Donald Tramp i Vladimir Putin će se, po drugi put u kratkom razdoblju – poslije samita u Aljasci – susresti u Budimpešti.

Biće, dakle, zajedno u gradu koji je, prije više od trideset godina (u decembru 1994, to jest), bio svjedok Budimpeštanskog memoranduma o bezbjednosnim garancijama – kojim se suverena i nezavisna Ukrajina (uz Bjelorusiju i Kazahstan) odrekla nuklearnog arsenala sa svoje teritorije, zvanični Kremlj garantovao da neće ugroziti njenu nezavisnost i teritorijalni integritet, a zapadne sile (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) se obavezale da brane Ukrajinu ukoliko dođe do narušavanja njene slobode.

Tri i po godine rata u istočnim oblastima Ukrajine brutalno su negirale odredbe ovog ugovora koji se odnosio na Ukrajinu. (Njegovo kršenje 2014 – poslije nasilne aneksije ukrajinskog Krima od strane Rusije – nećemo posebno pominjati – da ne uznemirimo stručnjake za aneksije iz vladajućih crnogorskih struktura.)

Susret u Budimpešti tako poprima obrise vraćanja na mjesto … nečega što je, prije nekoliko mjeseci, volšebno nestalo sa zvanične internet-stranice Trampove Bijele kuće – đe više nema ni traga od tog dokumenta!

Ostalo je samo „logističko“ pitanje – kojom će rutom ruski predsjednik doletjeti do Budimpešte. NATO saveznice mu neće dozvoliti prelet najkraćom linijom, pa će, po svemu sudeći – i kako javljaju mnogi izvori – taj let voditi i preko Crne Gore. (Bilo bi korisno da, ako je to tačno, čujemo/vidimo zajedničko saopštenje našeg Ministarstva vanjskih poslova i Ambasade SAD, koje bi otklonilo neugodne konotacije… Naši ministri vanjski – i zvanični, i alternativni – imaju jedno „opravdanje“ za to – Putinov će avion, neizbježno, preletjeti i Tursku…)

RUSKA KRAVATA SEKRETARA HEGSETA

Američki sekretar za odbranu – odnosno za rat, kako Tramp 47 administracija želi da se ta institucija zove – ukazao je, možda i bez želje da to učini, na osnovni problem predstojećeg susreta na vrhu u Budimpešti.

Njegova kravata, u bojama i u rasporedu kao na ruskoj trobojci, i to baš na ručku u Bijeloj kući, povodom treće posjete ukrajinskog predsjednika Zelenskog – je izazvala posprdne i vrlo negativne komentare, izuzev u slučaju potpredsjednika Vensa – koji je u ruskoj zastavi volšebno prepoznao boje američkog državnog barjaka. Da li treba da vjerujemo sopstvenim očima ili Džej Di Vensu – pitanje je sad!

Mnogi su taj potez Trampovog sekretara (neprijatni gaf ili krajnje bezobzirnu namjeru, što ne utiče presudno na neprijatnu i gorku simboliku situacije) protumačili kao indikator aktuelne američke pozicije prema agresiji Rusije na Ukrajinu.

Pit Hegset sa kravatom u bojama ruske zastave na sastanku Tramp-Zelenski, FOTO: Printskrin

A u tom smislu postoje ozbiljne nedoumice i problemi. Možda ih je, u pregnantnoj objavi, najbolje sažeo Marko Mikelson (Mihkleson), predsjednik vanjskopolitičkog odbora Parlamenta Estonije, koji je napisao: „Putinova posjeta ima jasnu namjeru – da pokaže na slabost EU da dopusti putovanje jednom optuženiku za ratne zločine; da dopusti Mađarskoj da se naruga Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog tribunala (ICC); da podrži Orbana pred izbore; da izvrši pritisak na Trampa u vezi isporuke projektila „tomahavk“; da razbije NATO jedinstvo i da nastavi rat, dok utiče na Evropu da prihvati tu činjenicu“.

Tom utisku – voljno ili ne – svakako doprinosi i predsjednik Tramp, koji je obavijestio novinare – koji su odavno prestali da se čude sadržinom i intonacijom njegovih (ne)kontrolisanih izjava – da je, u posljednjoj u nizu njihovih telefonskih komunikacija, pitao Putina što misli o isporuci raketa tipa „tomahavk“ Kijevu.

Putin je, začudo, bio protiv. A Tramp je utvrdio da je to vrlo skupo oružje i da je vrlo dragocjeno i za odbranu SAD!

BUDIMPEŠTA: PREGOVORI ILI PREDSTAVA?

Analitičari su s posebnom pažnjom propratili i novu rundu razgovora Tramp-Zelenski, čiju suštinu nije mogla da sakrije naglašeno srdačna atmosfera (toliko različita od njihovog prvog susreta, koji je obilovao ružnim scenama.)

Među njima preovlađuje mišljenje da je zaustavljanje rata na postojećoj liniji fronta maksimum koji je zvanični Vašington projektovao kao dostižan cilj.

Slabost Trampove administracije prema Kremlju je teško sakriti, a nemoć da se – bar za sada – preduzmu odlučni koraci ka zaustavljanju rata i oslobađanju okupiranih ukrajinskih teritorija predstavlja veliko opterećenje za NATO saveznike. To se i vidi u izjavama generalnog sekretara Alijanse Marka Rutea (Rutte).

Neki od ukrajinskih analitičara posmatraju Trampov nastup kao potvrdu želje da se zaustavi rat na postojećoj liniji fronta. Uz to, sva je prilika da bi Tramp bio spreman da usliši Putinovu želju da ukrajinske partije sa ruskom pozadinom i podrškom učestvuju na izborima u Ukrajini. Isto se odnosi na obnovu djelovanja Crkve Rusije na prostoru Ukrajine, kao i na prava koja se tiču upotrebe ruskog jezika. Uz to, predviđa se Putinovo insistiranje da se ograniči ukrajinski raketni program, kao i obim vojne/odbrambene industrije. Ukoliko bi se postigao sporazum, to bi značilo da bi se uvažilo rusko očekivanje da se organizuju predsjednički i, vrlo vjerovatno, i parlamentarni izbori u kratkom roku.

U tom kontekstu se može tumačiti i američki stav u vezi isporuke „tomahavka“: ukoliko se ne postigne sporazum. onda je njihovo dostavljanje Ukrajini hipotetički moguće – što bi samo dodatno pogoršalo i inače očajnu rusku situaciju vezanu za naftne terminale i rafinerije – koje Ukrajinci, iako ograničeni tipom i količinom oružja koje im je na raspolaganju, sve češće i preciznije gađaju, pa i u mjestima udaljenim i više od hiljadu kilometara od linije fronta.

Da li će nešto od ovoga – to jest što će sve – biti na pregovaračkom stolu u Budimpešti – ostaje da se vidi. U važne „detalje“ svakako mogu biti uvršteni i pregovori o iskorištavanju rudnog blaga („rijetki minerali“), što je opsesija Trampa od samog početka njegovog drugog mandata.

Da li će se, i na koji način – ukoliko se postigne sporazum o miru/primirju, u igru vezanu za obnovu i razvoj ekonomije u Ukrajini uključiti i Kina – ostaje velika nepoznanica. Sigurno je da, i u tom smislu, Putinu ne odgovara prekid rata koji bi ga ostavio sasvim po strani u trouglu Vašington-Peking-Moskva.

Ali, o tome je zvanična Moskva trebalo da razmišlja već od prvih dana „specijalne vojne operacije“, kada je bilo jasno da od obećanog „blitz-krieg-a“ neće biti ništa.

SMRT JANUŠA BUGAJSKOG

Dok traju pripreme za Budimpeštu – u kojima se ipak prepoznaje nedostatak entuzijazma i ozbiljne nade da će i zaista doći do obustave agresije – u Americi Tramp, njegov Sekretarijat za rat i Sekretar za domovinsku bezbjednost vode vojne operacije – protiv sopstvenih građana. „Ratne zone“ u Čikagu i Portlandu dio su planirane akcije protiv demokratskih guvernera i gradonačelnika, a američki antifašisti (ANTIFA) su svrstani u istu grupu sa Al Kaidom i organizovanim kriminalnim grupama?! Građani Amerike su u impozantnom broju (govori se o više od sedam miliona demonstranata u svim američkim državama) izašli na ulice u protestu „Nema kraljeva“.

Čini se da Demokratska stranka još uvijek nema pravi odgovor na galopirajuće uništavanje građanskih i demokratskih vrijednosti od strane Trampove administracije i MAGA pokreta – uz izuzetke kao što su guverner Kalifornije Njusom (Newsom).

Na strani Republikanaca aktivna je „Republikanci protiv Trampa“ grupacija, koja, još uvijek, predstavlja manjinu u okviru nekadašnje GOP – „Velike stare partije“.

U tom raspoloženju i atmosferi nas je zatekla vijest o smrti Januša Bugajskog, dragog i dokazanog prijatelja naše zemlje, američkog analitičara, profesora, publiciste i autora brojnih knjiga o političkim procesima i zemljama našeg regiona i cijele istočne Evrope, čovjeka koji je govorio i pisao o političkim tokovima i fenomenima naoružan enciklopedijskim znanjem i rijetkim talentom, hrabrošću i vizijom.

DRAGI I DOKAZANI PRIJATELJ: Januš Bugajski, FOTO: Pobjeda

Sin izbjeglih poljskih oficira (i majka i otac su mu bili u Poljskoj armiji tokom Drugog svjetskog rata), rođen u Velikoj Britaniji, naturalizovani Amerikanac, Bugajski je pomagao našoj zemlji kada je to bilo najpotrebnije – u godinama definisanja nove strateške orijentacije Crne Gore i opredjeljenja da je obnova državne nezavisnosti prioritet nad svim drugim istorijskim obavezama.

Januš Bugajski će ostati upamćen i po tome što je organizovao prvu konferenciju u Crnoj Gori u Vašingtonu – u CSIS – Centru za strateške međunarodne studije, đe je tada radio, na kojoj je, te 2002. godine, obnova nezavisnosti prvi put promovisana kao cilj zvanične crnogorske politike.

U mnoštvu razgovora sa Janušom, svih ovih godina, samo smo jednom pomenuli njegovo političko opredjeljenje – na moje insistiranje – jer nisam mogao da prepoznam do kraja što su njegove preferencije kada se radi o distinkciji između republikanaca i demokrata, iz doba koje je, već desetak godina, iza nas.

Ja sam ipak Republikanac, rekao mi je.

Takvih republikanaca, odgovornih, temeljitih i pametnih, ima i danas u SAD, naravno, ali je tužno i opasno što su udaljeni od mogućnosti da utiču na odluke i postupke aktuelne administracije.

Hvala ti na svemu, Janušek. Tvoj veliki prijateljski doprinos i podršku Crnoj Gori nikada nećemo zaboraviti.

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)