Potreba za istraživanjem i stvaranjem gotovo jednako snažna kao i potreba za disanjem

Razgovarala Dubravka Jovanović

Svoje bokeljske korjene, Željko Brguljan, naučni radnik, likovni umjetnik,  inženjer  i nastavnik,  svakoga ljeta zaliva snažnom  emocijom i empatijom prema čudesnom zavičaju, novim knjigama koje ostavlja na  oltar rodne Boke Kotorske.

Ovoga ljeta Gospodnjeg u svojoj valiži iz Zagreba u kojem živi i radi, Željko je spakovao sjajna libra koja su proizvod njegovog predanog, temeljitog rada i prije svega znalački odabranih tema, doprinos ukupnoj kulturnoj baštini Kotora i Boke.

Svojim sugrađanima i ovdašnjoj  kulturnoj  javnosti  Brguljan se predstavio  izložbom likovnih radova pod nazivom “Zaliv tišine / Bay of Silence”  u galeriji Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru.

“Vođen unutrašnjim impulsima, a prije svega svojim urođenim talentom i samosvojnošću, njegovo likovno djelo slojevite psihološke, filozofske i estetske samorječivosti, svrstava ga u imanentne umjetnike sa ovih prostora koji se apriori izražavaju tehnikom kolaža i kolaža/asamblaža”, između ostalog kazala je otvarajući izložbu uvažena crnogorska istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković.
Potom je kotorsko kulturno ljeto 2024. godine obogatila promocija knjige “Crkva sv.Ivana u sakralnoj baštini Prčanja”, održana u  božanstvenom atrijumu Samostana Svetog Nikole na Prčanju za koju je na početku promocije Marija Mihaliček u ime izdavača, Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj, kazala da je objektivnost i istinoljubivost pera Željka Brguljana najbolji pokazatelj očuvanja kulturnog identiteta i kulturne baštine ovog kraja.
Knjiga „Kapetani i jedrenjaci Prčanja“, autora pok. Petra Palavršića, dugogodišnjieg kustosa Pomorsko-tehničke zbirke u Pomorskom muzeju koju je priredio Željko Brguljan predstavljena je pred kraj Željkovog ljetnjeg odmora u Boki u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru.

Portal Radio Skala: Gospodine Brguljan za Vas nema odmora. Pero i kist je vaš impuls, vaš alter ego.

Vi živite da bi istraživali, pisali, doprinosili nauci i ostavljali u nasljeđe vrijednosti koje se zaboravljaju, pored kojih se malodušno prolazi u ovom okoštalom vremenu za prave vrijednosti, vremenu zaboravljene knjige, prije svega.

Željko Brguljan: To ste dobro zaključili, nažalost debelo smo zakoračili u vrijeme u kojemu knjiga, slika i drugi produkti duhovnog, kreativnog rada (osim možda interpretacija muzičkih djela) gube na značaju, a sve veći značaj dobivaju stvari materijalne vrijednosti i naravno sam novac koji je mnogima postao glavni i jedini cilj. Kad se to osvijesti, ne mogu se ne zapitati “zašto objavljujem knjige koje malo ko čita” ili, kako mi je jedna vremešna Bokeljka bila rekla: “što se mučiš i kvariš oči… šetaj, uživaj!” Na sreću, takve dileme kod mene traju vrlo kratko, a onda nastavljam po starom. Radim ono što radim iz tri razloga. Prvo zbog svoje duboke potrebe, žara koji još uvijek tinja, entuzijazma koji me na sreću još uvijek drži, a u osnovi mu je ljubav prema zavičaju. Skoro bi se moglo reći da mi je potreba za istraživanjem i stvaranjem gotovo jednako snažna kao i potreba za disanjem. Drugo, čvrsto vjerujem da je to što istražujem, obrađujem i prezentiram kulturnu i pomorsku baštinu Boke ovom Zalivu potrebno i važno. I treće, iskreno se nadam da će svijet s mobitelima, s beskorisnim igricama i drugim tehničkim napastima doći do “zida” i da će se ljudi ponovo vratiti knjigama, da će se svim produktima intelektualnog i kreativnog stvaranja vratiti nekadašnja vrijednost. Kada će to biti, ne naslućujem, nego se do tada uzdam u one koji su i u ovim, teškim vremenima očuvali ljubav prema knjizi, ostali privrženi i književnosti i likovnoj umjetnosti, a prije svega kulturi svog Zaliva. A ima ih i u Kotoru, i u Prčanju, Stolivu, Lastvi, to su potvrdili odazivom i na ovoljetne promocije.

Portal Radio Skala: Svakoga ljeta fagot teških knjiga monografskog tipa, ozbiljnog i poštenog rada Vašeg, donosite u rodni kraj. Podsjetite  na one najfreškije, od Meduze, do Sv Leoploda Mandića,  crkvi sv. Ivana,  itd o kojima su najeminentniji stručnjaci i naučni radnici dali svoj sud, recenzije i osvrte.
Za vaša djela dr. sc. Lovorka Čoralić iz Zagreba je zapisala da su pisana po svim metodološkim pravilima izrade znanstvenog djela, a na sva istraživačka pitanja autor je nastojao, temeljem uvida u odgovarajuće izvore i literaturu dati argumentirane odgovore.
“Željko Brguljan dokazani je i zapaženi stručnjak bokeljske povijesti”, kazao je prof. dr. sc. Pavuša Vežić iz  Zadra. „Metodom znanstvenog proučavanja knjiga je napisana kao vrijedna kulturološka studija o povijesti jedne sakralne građevine, ali znakovito u sklopu duhovne baštine i zavičajne prošlosti Boke. Riječ je o kapeli sv. Ivana Krstitelja na Prčanju, te uz nju i drevnoj porodici Gjurovića, obitelji koja je stoljećima kao patron te malene crkve s poštovanjem brinula o njoj, slijedeći s njom opću tradiciju od davnina utkanu i razvijenu među naseljima i ljudima Zaljeva”.
U Kotoru analitički  govorile su  mr. sc. Zorica Čubrović, i konzervatorka slikarka Jasminka Grgurević.
Da ne pominjem Vašeg i prijatelja Boke Kotorske, pokojnog akademika Tonka Maroevića sa kojim ste prijateljevali.
Svi oni i mnogi drugi respektabilni i dokazani znalci kažu za Vas jednu riječ.

Željko Brguljan: Zahvalan sam svima onima koji prihvaćaju moj rad i u njemu vide određenu vrijednost. Počašćen sam recenzijama i osvrtima na moju zadnju knjigu “Crkva sv. Ivana u sakralnoj baštini Prčanja” isktaknutih stručnjaka prof. Pavuše Vežića i dr. Lovorke Čoralić, a također ovdje poznatih i cijenjenih mr. Zorice Čubrović i Jasminke Grgurević koje su dale doprinos knjizi i u fazi terenskih istraživanja. Također sam jako zahvalan lektoru dr. Mirku Sardeliću i dizajnerici gospođi Branki Moskaljov na njihovim doprinosima knjizi, zatim izvanrednim prevodiocima starih dokumenata na latinskom (od 1397. pa bliže) prof. dr. Ireni Bratičević i Jošku Katelanu, a na pomoći i obitelji Gjurović, pokroviteljima crkve sv. Ivana kroz četiri stoljeća.

S posebnom nostalgijom i prijateljskom ljubavlju prisjećam se ovdje spomenutog pokojnog akademika Tonka Maroevića, stručnjaka nevjerojatno širokog znanja i snažne misli, ali i velikog čovjeka i iskrenog prijatelja koji mi je desetljećima pružao moralnu podršku u radu, ali i konkretnu predgovorima mojim izložbama i knjigama, recenzijama i nastupima na promocijama knjiga. Nezaboravna su mi oduševljenja koja je iskreno iskazivao kad bih mu donio novoizdanu knjigu. Bez pretjerivanja mogu reći da nema osobe na našim prostorima koja je toliko cijenila i voljela knjigu kao Tonko. On je svojim djelom vječno zadužio ne samo Hrvatsku nego i Crnu Goru. Ime drugog mog pokojnog velikog prijatelja – Nikole Albanežea ovo je ljeto bilo povezano s mojom samostalnom izložbom u Galeriji Pomorskog muzeja Crne Gore, 26. samostalnoj, a prvoj u rodnom gradu na što sam zahvalan direktorici Muzeja i svim zaposlenicima koji su bili uključeni u pripremu i učinili da izložba lijepo “zaživi i proživi” van programa Kotor Arta koji je nije htio. Tom prilikom je bila premijerno predstavljena (sada se priprema promocija u Zagrebu) i nova knjiga o mom likovnom radu u kojoj su i tekstovi Nikole Albanežea, povijesničara umjetnosti i likovnog kritičara duboke misli i talenta, mudrog analitičara likovnih opusa, čije je mjesto, jednako kao i Tonkovo, nakon preranog odlaska ostalo nenadomjestivo. Što se spomenute izložbe tiče, ovdje je prilika da zahvalim i uglednim stručnjakinjama koje su u Kotoru ovog ljeta prezentirale moj likovni rad na najbolji način – istoričarkama umjetnosti Liljani Zeković i Radojki Abramović.

Portal Radio Skala: Što vas to osim neizmjerne ljubavi prema Boki tjera na danonoćni rad uz stalnu temperaturu uma i pokretačku energiju srca, da još i još tražite i istražujete, bilježite i otkrivate u toj neiscrpnoj riznici antike škrinje što se Bokom zove?

Željko Brguljan: Na stalno stvaranje potiču me dvije iskre koje su se začele u meni u najranijem djetinjstvu u zavičajnoj Boki i još tinjaju. To je prije svega neraskidiva i duboka povezanost sa zalivom mog djetinjstva. I koliko god se svako novo ljeto ponovo razočaram u stanje Zaliva sa svaki put novim devastacijama, sa sve više gubitaka onih autentičnih prostora, jezika i duha Boke, opet ne mogu ne voljeti ovaj Zaliv manje nego prije. Boka i ja ne možemo se razdvojiti, kao da nas veže pupčana veza. Razloge te neodoljive privlačnosti nalazim u segmentima starih gradova i pejzaža koji su ostali nepromijenjeni još od trenutka kada sam prvi puta s ponte pred prčanjskom kućom ugledao Zaliv. To su prije svega brda koja se svojom veličanstvenom snagom uzdižu iz mora. I da samo to ostane, bio bi dovoljno snažan motiv za svaki novi povratak i za svaku novu knjigu koju sa zadovoljstvom darujem zavičaju. Drugo što me “tjera na danonoćni rad” je duboka unutarnja potreba i žar za istraživanjem koji su se formirali u meni također u najranijem djetinjstvu. Mislim da su tome kumovali neodoljiva privlačnost našeg šufita u koji sam već kao dijete zalazio kopati po starim stvarima i s oduševljenjem pronalaziti čudne predmete. Nisam mogao odoljeti ni obližnjoj spjaži po kojoj sam u zimskim danima lutao i čeprkao sa sošicom po pijesku tražeći sitnice koje su za vrijeme nevremena donjelo valovi, izbacilo more. Također, ono što mi je budilo maštu, dobrodošlu za kasniji rad i stvaranje, bile su nesvakidašnje priče babe Kate – o Lorku koji je na Markovrtu izranjao iz mora, o šinjorini i provalniku u zrcalu… Slušao sam ih dok još nisam znao ni pisati, doslovce gutao “zaražen” njihovom misterioznošću. Sve spomenuto, pa prinose roditelja, babe i đeda, tetaka i još puno bokeljskih darova primio sam u najranijem djetinjstvu i kasnije. Oni su me formirali duhovno, misaono, stvaralački i karakterno. Sve važno dogodilo se u Boki, a kasnije je, spremljeno u srcu i duši, nošeno svijetom i brižno njegovano u novim boravištima.

Portal Radio Skala : Zahtjevna kulturno-istorijska  baština  Boke kotorske Vaš je zaista vrt u kome kopate, sadite, zalivate i na kraju žanjete pa na  bogate plodove darujete da ostaju i svjedoče o neprolaznim, svevremenim i bezvremenim vrijednostima sakralnog i duhovnog blaga. Široka je lepeza Vašeg interesovanja. Da li više volite likovni ili književni opus , odnosno što vam lakše ide?

Željko Brguljan: Da, zahtjevan je to vrt, kopam i zalijevam, koji put se sve osuši, a onda opet dođe plodna godina s iznadprosječnom ljetinom. Čini mi se da je ova godina bila takva. Katkada me od “kopanja” i ukoči kičma, a onda se opet prisjetim Boke i mojih predaka koji također nisu ljenčarili, pa stisnem i krenem dalje… Teško je reći što mi je draže. Davno sam shvatio da mi obije polovice mog mozgića rade podjednako – ona za umjetničko i ona za tehničko stvaranje. Sve mi ide jednakom lakoćom. Većini ljudi je jedna strana razvijenija od druge, a rijetkima obje podjednako. Najveličanstveniji primjer jednakokvalitetne produkcije na svim područjima kojim se bavio je – Leonardo da Vinci (nikako ne uspoređujem sebe s tim univerzalnim genijem). Naslikao je neke od najvećih djela u povijesti slikarstva, a njegov veličanstveni konjički spomenik Sforzi nažalost nije zaživio (bronco je bila preusmjerena u ratne svrhe). Ali Leonardo je bio i vrhunski graditelj utvrda, inženjer koji je konstruirao mnoge tehničke naprave i strojne elemente u drvu, koji će zaživjeti u metalu tek pola milenija kasnije. Kada tome dodamo njegov fantastični scenografski rad za velikaške zabave i proslave, a posebno njegove sačuvane anatomske atlase, studije ljudskih lica, biljaka… uzdiže se nevjerojatan svestrani talent, univerzalni genij. Ponosan sam da me s njim veže jedna sličnost. Naime, kao dijete bio sam bolešljiv, pa dok bih ležao sam u hladnoj sobi na spratu, promatrao bih zid na kojemu su zbog vlage od mora otpadali slojevi raznobojne piture. U tim sam “oljuštenim” slojevima pronalazio fantastične krajolike, pa ljudske likove, konje i konjanike… Davno kasnije, čitajući neku Leonardovu biografiju naišao sam na podatak da je on na sličan način pronalazio likove za neke svoje slike.

Portal Radio Skala: Objavili ste pozamašan broj, preko stotinjak stručnih i naučnih  radova iz istorije, istorije umjetnosti, kulturne baštine, posebno radove o pomorsko-likovnim temama, o portretnim i zavjetnim slikama brodova. Urednik ste brojnih knjiga, stručni saradnik na likovnoj monografiji Vjekoslav Parać (2011, autor I. Zidić) i sabranim djelima Viktora Vide (2012, priredio B. Donat) te autor više recenzija, posebno knjige Boka kotorska – od kampanela do kampanela (2011, autor S. Prosperov Novak). Učestvovali na više naučnih skupova u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Kao likovni umjetnik ostvarili ste 25 samostalnih izložbi i učestvovali  na brojnim žiriranim izložbama u SAD-u. Vaši radovi se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Francuskoj, Italiji i SAD-u. Zastupljeni ste u više inozemnih izdanja o suvremenom kolažu. Likovna monografija o Vašem radu, autora Nikole Albanežea, objavljena je 2014. u izdanju Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a ovo ljeto nova knjiga o Vašem umjetničkom radu grupe autora. Član ste HDLU-a, NCS-a, Studijske sekcije ULUPUH-a i Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj.
Nemate Vi previše godina za ovako impozantnu biografiju i bibliografiju. Pa ću Vas priupitati u kojoj pauzi od rabote se Vi zapravo odmarate, ako se uopšte odmarate. Znam da Vam prođe ljeto a da ste dva puta na banj samo, na ponti pred Trešorele. I tada sigurna sam smišljate đe ćete sjutra da li na teren po brdima u traženju novih podataka i fotografisanju starih crkava ili u Muzej, Arhiv, crkvene biblioteke?
Sa čime nam stižete sljedećega ljeta i koja vrata ćete otvoriti za prezentaciju novih djela?

Željko Brguljan: S obzirom da nemam puno vremena za odmor, nastojim se odmarati tako da promijenim karakter rada – ako mi postane zamorno istraživanje, pređem na pisanje, kada se zasitim pisanja prepustim se umjetničkom radu. Ipak, nekada kao odmor koristim kuhanje što, nažalost, završi obično tragično (prekipi ili izgori lonac), a nekada brbljanje bez opreza, pa kada me se pogrešno shvati ili krivo prenese dođe do još tragičnijih posljedica. Ispada da mi se bolje ne odmarati…

U vezi Vaše dobronamjerne kritike da se ne kupam dovoljno, spomenuo bih odgovor Tonka Maroevića kada ga je novinarka pri kraju intervjua pitala da li se kupa: “Što bih se kupao, Bog s tobom, to je uvreda za Dalmatinca”. Kod mene nije bilo nikada tako drastično, a i došao sam pameti kada su problem s kičmom kulminirali, pa se sada puno češće kupam. Imam i svjedoke za to – pedesetak fureštih i udomaćenih kupača koje vješto preskačem po okupiranoj ponti tete Terezine.

S čime stižem sljedećeg ljeta? Nikada ne znam što ću i koliko dovršiti do novog ljeta, ali vjerujem da ću nešto uspjeti. To je uvijek teška borba, prije svega s finacijama i vremenom, pa ne samo da će sljedeća “ljetina” biti iznenađenje Vama nego i meni samom do zadnjeg trena. Ipak vjerujem da neću stići praznih ruku, nije to red.

Portal Skala Radio : Želim da Vam pauk plete u lijevoj pretkomori srca novu pređu od koje je bogatija Boka Kotorska, njezine biblioteke i duh ovdašnjih ljudi koji vas u velikom broju podržavaju pokazujući to na promocijama vaših radova.
Brguljan: Podrška mojih Bokelja mi je uvijek dragocijena, samo mi je žao što često s njima, zbog konfuzije, na promocijama ne uspijem ni popričati. Hvala Vam na lijepim željama, na pozivu i interesu za moj rad. Nadam se da se odgovorima nisam slomio niza skale.