Posljednje Dragovo putovanje: Položena urna poznatog slikara

Slobodan Slovinić
Vijesti, 04.04.2026.

Odlazi za Pariz (1967) i nastavlja kreativni rad na slikarskom planu. Svoje prvo likovno predstavljanje imao je (1973) na izložbi u čuvenoj galeriji Lamber

Krajem ovog proljetnog marta, u prohladno nedjeljno podne, krenusmo uzbrdo put Meduna. Pristojan put, asfaltiran, dvije trake, vozi se brzo. Prođosmo Ćafui skromne dvore bistrog i mudroga našega Marka Miljanova. Uputismo se prema snijegom pokrivenim, bijelim planinskim vrhovima. Put se naglo suzio, počeše krivine, seoska cesta, nasuta asfaltom. Nadvišenja, udoline, vododerine, kamene međe, zaseoci. Rijetke zelene krošnje se povijaju pod naletima vjetra sa sjevera. Kamen, makija i drača, sve je sivo i tužno u iščekivanju da gore živnu i ozelene.

Zaustavismo se na jednom krševitoj, zelenoj i zaravnjenoj udolini. Svuda okolo, preko stotinu putničkih i luksuznih vozila. Raznovrstan narod u crnini, u manjim grupama tiho razgovaraju. Zdrave se, skidaju kačkete, grle se i cjelivaju. Jedan momak, kao nekada, na poslužavniku nosio je cigarete. Drugi pridošlima nudi svježu vodu. Tišina, sunce u zenitu, a stud reže i probija zimsku robu. Stigosmo u planinsko – Oraovo, ispod Berove, visoke preko hiljadu metara. Na improvizovanim klupama od štica, sjede ljudi stigli ranije. Ni uzvika, ni laveža, ni krika, svečana tišina. Uz pomoć štapa, dogegah nekako do lijepo sazdane kamene – kapele.

Unutra, uzvišeni muk, desetak muških glava, najbliža rodbina, prima saučešće. Ručenje, klimoglavi, tužni pogledi, bez ijedne riječi. Na sredini prostora, na trpezi, bijela urna, slika Dragova sa blagim osmijehom. Poklonih se sjenama, prekrižih se i ne izdržah – zasuzih. Zagrilih njegovu vjernu saputnicu i šćer miljenicu. Njegovi nasljednici me pridržaše i smjestiše na sunce pred kapelom. Dođoh polako sebi, a tijelom mi prostruja cijelo naše drugovanje, od preko pola stoljeća. Uzdrhtah od ogromne količine uspomena, druženja i ljudskosti.

Vratih se u mislima lagano u vrijeme kada je taj plemeniti gorštak došao na svijet. Davne i tmurne (1937), u porodičnoj kući, oca Vujadina pod obroncima Berove, zaplakao je i progledao stameni – Drago Dedić. Brojnu familiju, teško je u to doba bilo naranit. S velikom mukom ga je mati poslala ujaku u Prizren da se obrazuje. Na Kosovu i Metohiji se školovao i završio gimnazijsku maturu. Studirao je na titogradskom Elektrotehničkom fakultetu, a nastavio je studije u Beogradu. Kao student se interesovao za umjetnost, bavio se slikarstvom, poezijom, prozom. U Beogradu se mlad oženio i dobio sina – Ivana.

Odlazi za Pariz (1967) i nastavlja kreativni rad na slikarskom planu. Svoje prvo likovno predstavljanje imao je (1973) na izložbi u čuvenoj galeriji Lamberu Parizu. Od tada kontinuirano slika i izlaže samostalno i grupno u Francuskoj, a posebno na poznatim salonima: Salon ACAM; Salon d’Automne; Figuration Critique; Salon d’Hiver; Salon des Artistes Indepedants; Salon de Mai; Salon Societe Nationale des Beaux Arts; Salon Comparaisons; Salon Societe des Artistes Francais; Salon Fantastique; Salon des Grands et Jeunes d’Aujourd’hui. U Parizu je upoznao svoju vjernu saputnicu – Fransoise i sa njom dobio dvoje djece, ćerku Ameliju i sina Nada.

Priredio je preko pedeset samostalnih a učestvovao je na više od tri stotine grupnih i kolektivnih izložbi u Francuskoj i svijetu. Dobitnik je većeg broja nagrada i priznanja za likovno stvaralaštvo. Djela mu se nalaze u mnogim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama. Bio je član Maison des Artistes od (1977) i ULUCG-a od (1983). Duže vremena je član organizacinih komiteta Salon d’Automne i Figuration Critique. Stalno je živio i stvarao u Parizu, a povremeno i u Budvi. Profesionalna biografija, ravna vrhunskim francuskim umjetnicima. A, kako su njegove profesionalne i ljudske vrijednosti, cijenili u njegovoj Crnoj Gori? Potpuni zaborav i tama! Dovoljno je pogledati koliko je priznanja osvojio u vlastitoj zemlji.

Živio sam dugo, preko godinu dana u gradu umjetnosti i spoznao brojne tamošnje zakonomjernosti. Pratio sam kako se ljudi tamo odnose prema umjetnicima, njihovim ostvrenjima, izložbama, knjigama, katalozima. Umjetnik je rijetki virtuoz, koji ostvaruje djela izuzetne vrijednosti, koje mogu stvoriti samo izuzetni, nadareni i Božjom milosti nagrađeni. Slike, knjige, monografije i katalozi su relikvije, koje se brižno čuvaju. Umjetnici uživaju u velikom divljenju ljubitelja, poštovani su i uvaženi, kao naučnici, profesori, ljkekari, učitelji.

Nažalost, mi smo nerazvijeno, tradicionalno drštvo u povojima i razvoju. U središtu smo političkih nadgornjavanja i partitokratskih sukobljavanja. Naši ljudi prevashodno cijene, visoko učene stručnjake sa diplomama, sa visokih škola. Ali još više hohštaplere sa kupljenim papirima, i visokim zvanjima, na položajima. Po sistemu – valjaće mi jednoga dana. Raspadamo se u nacionalnim ponorima, prepucavamo se ko je koje vjere, ko za koga glasa. Strmoglavo jurimo i propadamo u bezdan. U Parizu, pa i mnogo šire, samo se gleda ko kako stvara i kakve vrijedosti nudi svjetu. Formalne diplome i papiri su za neke druge institucije važne i bitne.

Kako funkcioniše naša svijest na ovim zatrovanim prostrorima, je čisti apsurd. Navešću imena nekoliko vrhunskih umjetnika, koji nikada nijesu, završili – Visoke fakultete i Akademije umjetnosti. Recimo – Petar Lubarda, Milo Milunović, Dado Đurić, nijesu nikada završili visoke akademske naobrazbe. Pođimo dalje – Aco Prijić, Vojo Stanić, Gojko Berkuljan. Hajdemo još dalje –Miroslav Krleža, Meša Selimović, Vito Nikolić, Momo Kapor, Pavle Vujisić… cijeli dan bi ih mogli nabrajati. A sve vrhunski slikari, književnici, pisci i glumci.

Oko dvije ure, po velikoj studi, smrznuti, stigosmo do mjesne crkve i groblja. Mlađi brat – Svetozar, u prisustvu supruge – Francois, sinova Ivana i Nada, te kćeri Amelije, održa uzvišenu besjedu svome starijem bratu – Dragutinu. U porodičnom okruženju i prisustvu preko dvije stotine ožalošćenih poklonika, položiše sjeni mojeg velikog i vječnog prijatelja u porodičnu grobnicu. Kao diječak je iskoračio iz Oraova, a kao zemnihi prah u bijeloj urni, vratio se rodnoj grudi. Bilo je to njegovo posljednje putovanje u vječnost. Veliki umjetnik i vanserijsko ljudsko stvorenje – Drago Dedić.