POSLJEDICE KULTURNOG GENOCIDA NAD CRNOGORCIMA: Da li smo odavno postali stoka?

Nijesu ključni problemi mnogobrojni velikosrpski projekti koji su se sprovodili od XIX vijeka, niti kako su do dana današnjeg institucionalno sprovođeni. Problem je u tome što je u XXI vijeku nivo kritičkog promišljanja sveden na minimum, što uveliko pogoduje djelovanju Crkve Srbije. Pored nedostatka ozbiljne strategije za sprečavanje ovih zločinačnih poduhvata, zakazao je i obrazovni sistem kao jedna od bitnih karika. Na taj način se uspješno stvaraju žrtve kulturnog genocida, koje razvijaju animozitet prema sopstvenom narodu i državi.

Piše: Tijana Lopičić

Kulturni genocid predstavlja sistematsko uništavanje kulturnih elemenata na određenom području, uz istovremeno potiskivanje identitetskih obilježja određene grupe, sa ciljem sprječavanja nasljeđa identiteta i tradicije na buduće generacije.

Sprovođenje kulturnog genocida predstavlja jedan od ključnih elemenata hibridnog rata, jer omogućava razaranje identitetskih obilježja jedne grupe bez potrebe za upotrebom oružja. Države poput Crne Gore, koje nemaju efikasne strategije za zaštitu svojih državnih interesa, postaju suviše lak plijen. Usljed neodgovornosti prethodnih vlada stvoreno je pogodno tlo za ekspanziju genocidne ideologije, a zbog političara koji se brinu samo za svoje fotelje i ‘banku usluga’, tonemo sve dublje u velikosrpski teror i realizaciju “srpskog sveta”.

Nijesu ključni problemi mnogobrojni velikosrpski projekti koji su se sprovodili od XIX vijeka, niti kako su do dana današnjeg institucionalno sprovođeni. Problem je u tome što je u XXI vijeku nivo kritičkog promišljanja sveden na minimum, što uveliko pogoduje djelovanju Crkve Srbije. Pored nedostatka ozbiljne strategije za sprečavanje ovih zločinačkih poduhvata, zakazao je i obrazovni sistem kao jedna od bitnih karika. Na taj način se uspješno stvaraju žrtve kulturnog genocida, koje razvijaju animozitet prema sopstvenom narodu i državi.

Tipičan primjer je Novak Đoković. Iako postiže impresivne sportske rezultate, sa intelektualnog aspekta možemo ga svrstati, blago rečeno, u osobe bez oštroumnosti i kritičkog promišljanja. Svjedočili smo njegovoj fazi ‘punjenja na munje’, a sada smo suočeni sa apsurdnom opsjednutošću mitomanijama Jovana Deretića i propagotora projekta “srpski svet”.

Pred popis stanovništva, velikosrpsko-četnički šovinisti su iskoristili lik sportiste Đokovića kako bi građanima poslali poruku da ne zaboravi svoje pretke. Međutim, apsurdost leži u tome što je upravo Đoković, čini se, zaboravio ko su bili njegovi preci. Podsjetimo, da se rođeni brat njegovog prađeda prilikom popunjavanja imigracionih formulara u SAD-u 1906. godine izjasnio kao nacionalni Crnogorac. Tako je Đoković, potomak crnogorskih predaka, kao žrtva kulturnog genocida, postao jedan od najekstremnijih Srba.

Kada se istorija izučava selektivno, onda je veoma lako manipulisati needukovanim građanima. Prikazivaće se uporno dokumenti iz najintenzivnijeg perioda posrbljavanja ili podmetati falsifikati, ali se nikada neće postaviti pitanje šta je prethodilo ranije.

Voljela bih da se žrtve kulturnog genocida zapitaju sljedeće:

• Zašto su se u Serbskom ljetopisu iz 1826. godine, koji je izdavala Matica srpska, spominjali Crnogorci kao slovenski, a ne srpski narod?
• Zašto se posrbljavanje pojavljuje u vrijeme vladavine dinastije Petrović-Njegoš? Ko su bili sekretari Petrovićima, učitelji, profesori, urednici i novinari? Zašto je Srbija slala u Crnu Goru srpske agente u tim ulogama, i kakvu su agendu imali?
• Zašto su sekretari (srpski agenti) dinastije Petrović često falsifikovali dokumenta, a među najpoznatijim falsifikatima je Zakonik knjaza Danila, koji je falsifikovao Milorad Medaković?
• Zašto na jataganu guvernadora Jovana Radonića iz 1777. godine stoji uklesano „Sie nož ot Jovana Radonjića, guvernatora nad svom crnogorskom nacijom“, ako navodno tada Crnogorci nisu ni postojali?
• Zašto se uporno falsifikuju podaci sa popisa iz 1909. godine, koji je bio isključivo po vjerskoj osnovi, a to ne spore ni istoričari koje možemo svrstati u velikosrpsko-šovinističke?
• Zašto se veliča simbol četiri ognjila na crnogorskoj kapi, kada je prvi put nasilno implementiran tokom srpske okupacije 1918. godine? Koja su to prethodna crnogorska obilježja?
• Dok su litijali i branili okupatorsku crkvu u Crnoj Gori, šta piše u Tomosu iz 1922. godine, za koji je Aleksandar Karađorđević platio 1.5 miliona franaka? Da li se u Tomosu pominje autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, ona koja navodno nikada nije postojala?
• Kada je naški (crnogorski) jezik počeo da se pretvara u srpski, i da li je postojao period pokušaja nasilne ekavizacije?

Nedavno je jedan pop Crkve Srbije izjavio da „žene ne trebaju da razmišljaju“, ali to nije primjenjivo samo na žene, već na sve pokorne vjernike kojima je zbog straha oduzeta  sloboda kritičkog promišljanja. Živimo u vremenu kada se misao naciste Gebelsa ostvaruje: „Oduzmite narodu istoriju i u prvoj generaciji će postati kao rulja, a u drugoj generaciji ćete moći da njima upravljate kao sa stokom.“ A da li smo mi odavno postali stoka, prosudite sami.

Aktuelno