PORTRET JEDNOG (NE)VREMENA, Slavko Mandić: Akademci i crkveni miši (mantijaški jataci)

Piše: Željko Rutović

Ako neko jednog dana bude želio istraživati – izučavati politički period 2020 – 2023. imaće itekako pouzdanog svjedoka tog vremena u novinaru i publicisti Slavku Mandicu.

Naime, svojom trilogijom (za sada) tog perioda, kao zbirkom gotovo dnevničkih analitičkih bilješki-kolumni, ovaj angažovani publicist zabilježio je gotovo sve – anomalije, ispade, skandale, fenomene najširih aktera ovog perioda.

Malo je primjera i na širim prostorima da je neko poput Mandića gotovo dnevno analizirao, razobličavao i tumačio političke (ne)prilike, nepogode i stanja. Stanja političke i nepolitičke svijesti. I tako tri godine. I tako namjeran i za neke dolazeće godine.

Za razliku od već viđenih, klasičnih, političkih spisa, ovaj autor, kolumnist, novinar i publicista ide korak dalje – on uočava i bilježi laboratorijskom preciznošću kako glavni tok, tako i one slike, pojave, riječi, ponašanja koja obično ubrzanoj dnevnoj traci prođu ispod, danas poslovično, nezainteresovanog društvenog radara. Znate već, “mene ne interesuje politika”. Preko tog i takvog radara na kojemu može proći sve, ali preko Slavkovog ne. Potvrđeno. U praksi. U trilogiji od hiljadu i nešto strana…

Ova knjiga je, između ostalog, knjiga profila, karaktera, volja i zlovolja, nakana politika i vječnih politikanata – jednostavno knjiga svjedočanstva, skener portret zabljudjelih ideja, akcija populizma i primitivizma koje su dobile opis, mjeru, sud u ovoj knjizi.

Elem, sa neke distance, a ne mora se nužno ona čekati, knjiga će nas podsjećati gotovo na svakog od nas živućih aktera, na ovaj ili onaj način vremena koga Mandić analizira. To će podsjećanje govoriti i o onome što smo odćutali, a nijesmo smjeli, u čemu smo i sa kim bili, a nijesmo trebali. Jeste, slika nam se neće dopasti, ali šta je tu je. Nije Mandić za to kriv, nije krivo ni vrijeme, jer svako je loše ako smo mi u njemu loši, interesno povodljivi, populizmom zavodljivi, ili tek mrzovoljom naslovljeni. Ne piše Mandić svoje tekstove da bi se oni nekome dopali ili ne. On piše jer ne ćuti, on piše jer se ne miri s onim čime se je teško pomiriti. Čini on to kuražno i hrabro, ne ustupajući ni pred kim. Nema tu veličina kojima se divi ili za čiju veličinu živi. Sve je proisteklo iz njegovog bića i njegove utrobe, doživljaja jednog (ne)vremena, i u njemu ljudi i događaja. Proći će ova i doći će neka druga vremena, mijenjati se vlasti i političari, “moćnici” i njihove ine (po)sluge, ali ova će knjiga biti ogledalo za čiji se lik ne može kriviti niko drugi, već samo onaj čiji je lik i nepočinstvo zabilježio Mandićev precizni radar.

To pisano svjedočanstvo ostaje trajnim nasljeđem vremena, ljudi i događaja. Pa zato makar u liku samo jednog ozbiljnog čitača i tumača ova knjiga će zboriti  o svemu onom o čemu se moralo u vremenu zboriti.

Mandićeve rijeci, tekstovi i knjige u nekim novim okolnostima podsjećati će nas  kako je i zašto u socio političkom etru nešto bilo, ili zašto nije bilo. Upravo zbog tog, bilo je, a u knjizi zapisano i ostalo je, ova knjiga je dragocjena i potrebna. I naravno, nju treba čitati u ključu Mandićevog troknjižja kao dijalektičkog jedinstva predmetnog političkog fokusa. A to što mi poslovično i sa puno pizme  prećutkujemo mnogo šta dobrog među nama, što sujetno gledamo na sve oko sebe, nije  Mandićev problem, jer onda ne bi bilo ni knjige niti njegove dosljedne hronike, kojoj se iskreno i odgovorno i bez ostatka daje, znajući da su istina i Crna Gora vječne, pa tako svojim perom, alatom i zanatom tu vječnost čuva od svih nepočinstava  i vremena i aktera u njemu. Pa ko volio ili ne volio, tu je sve  rečeno, a Mandić ne odstupa ni od polemosa  ni dialogosa.

Ne zaboravimo, ne staje Slavko Mandić sa ovom knjigom. Materijala dnevnog ima i previše a isto tako i Slavkove snage da se sa svim što ruži lice pristojne, građanske,viševjekovne države Crne Gore suoči  ne pitajući za cijenu, jer već odavno plaća cijenu, i doslovce, svoje javne riječi, pa ga ni neka nova bilo kog oblika ne bi iznenadila.

Konačno,ova knjiga nam je potrebna.  I konačno, ona je lice naše stvarnosti, koja je mnogima otkrila njihovo stvarno lice, i onda kada ćute i onda kada zbore.