Portal Analitika: Kad Vlada ne vlada sobom

Formiranjem komisije koja treba da odluči o sudbini arheoloških iskopina na Svetom Stefanu Lukšićeva Vlada nije samo zgužvala vlastitu odluku donijetu prije sedam dana i poništila rješenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture. 

Kako drugačije – osim kao težak politički poraz moderne države – tumačiti odluku kojom se dozvoljava nezakonito zaposijedanje dijela crnogorske državne teritorije i političko omeđavanje teritorije Srpske pravoslavne crkve?

Sedam dana. Toliko je trebalo vremena Vladi Crne Gore da ratoborni zaključak o rušenju nezakonito izvedenih radova na arheološkim iskopinama crkve na Svetom Stefanu  pretvori u pomirljivu odluku o obrazovanju ad hoc komisije koja će, kako je napomenuo ministar Predrag Sekulić, “razmotriti aspekte zakonski održivog rješenja, mimo rušenja”.

Samo sedam dana. Famozna formulacija “zakonski održivo rješenje, mimo rušenja” u stvari je objava da je Vlada Igora Lukšića, bez prisustva ministara iz SDP-a, prelomila da se crkva na Svetom Stefanu – sagradi  i to o državnom trošku!

Iako svi detalji još nijesu precizirani, prema informacijama Portala Analitika, depeesovski scenario podrazumijeva da se obnovi crkva, da ta novosagrađena crkva ostane u državnom vlasništvu te da se omogući vjerska služba i Srpskoj pravoslavnoj crkvi ali i sveštenicima Crnogorske pravoslavne crkve.

Logika solomonskog rješenja zaista liči na rukopis DPS-a; to je neka ideja traženja rješenja koje će zadovoljiti i državu i Srpsku pravoslavnu crkvu i Paštroviće; čak i Crnogorsku pravoslavnu crkvu… Podatak da je Lazar Rađenović, predsjednik opštine Budva, već prvog radnog dana na novoj dužnosti apelovao da se “pronađe pravni okvir za završetak radova na obnovi hrama Svetog Aleksandra Nevskog na Svetom Stefanu” ukazuje da bi Svetozar Marović mogao da se označi kao inicijator ovakvog rješenja. Ne treba isključiti ni mogući uticaj predsjednika Filipa Vujanovića koji je odavno sklon ideji vjerskog turizma.

Ko god bio inicijator – važan je krajnji rezultat: “lovac na kompromise” – kako premijera Igora Lukšića novinari zovu nakon prvih sto dana vladavine – objeručke je zgrabio ponuđenu ideju i odlučio da njegova Vlada krene u potragu za  dogovorom.

Ignorisanje zakona i ruženje države: Problem je, međutim, što dogovor i obnova crkve – nijesu mogući ako se poštuju crnogorski zakoni i međunarodni standardi zaštite kulturne baštine!

Ostrvo Sveti Stefan je još 1961. godine prošlog vijeka upisano u registar zaštićenih spomenika kulture, kao specifična urbana cjelina shodno međunarodnim standardima. Drugim riječima: za bilo kakvu prepravku, restauraciju ili gradnju mora se od Zavoda za zaštitu spomenika kulture tražiti i dobiti specijalna dozvola i to – nakon dokazivanja da se restauracijom ili gradnjom neće narušiti, ni horizontalno ni vertikalno, gabariti grada-hotela. Ne treba biti ekspert, golim je okom uočljivo: izgradnjom tri metra visoke crkve na terasi  remetila bi se postojeća urbana cjelina i narušili vertikalni gabariti!

Čak i da se zanemari ta “sitnica”; pa i u slučaju da Zavod pod stravičnim političkim pritiskom  dozvoli rekonstrukciju, budući graditelji “ljepše i starije” crkve naići će na novi, nepremostiv zakonski problem – kako rekonstruisati originalni izgled crkve?

Naravno, o obnovi crkve Svetog Aleksandra Nevskog ne može biti govora. Ta je crkva bila privatno vlasništvo Marije Karađorđević; riječ je o novovjekovnom objektu sagrađenom tek 1938. godine i to užasnom devastacijom ostataka temelja stare crkvice i razaranjem desetak grobnih mjesta.

Dakle, u slučaju “kreativnog tumačenja zakona” odnosno ako se ipak dozvoli rekonstrukcija – jedino se može pričati o rekonstrukciji crkve Svete Gospođe.

Kako i to izvesti? Član 97 Zakona o zaštiti kulturnih dobara je precizan: “rekonstrukcijom se vrši  obnova uništenog kulturnog dobra na osnovu autentične dokumentacije o njegovom vizuelnom izgledu i sadržini”. Mora se, dakle, imati ili fotografija ili arhitektonski prikaz  objekta.

Međutim, na lokalitetu koji se zove crkva Svete Gospođe nijesu nađeni niti zvonik, ni apsida, niti o crkvi postoji bilo kakav arhitektonski zapis, nalaz; istoričari umjetnosti se čak spore da li je na tom mjestu i bila crkva ili pak samo kapela gdje su izvođeni neki vjerski obredi…

Vjerodostojna rekonstrukcija crkve Svete Gospođe moguća je taman koliko i, recimo, zahtjev da se pronađe video zapis bitke na Carevom lazu, Martinićima ili one prastare kod Tuđemila. Pa još i da se traži da sve bude – u koloru!

Da su ministri na čelu sa premijerom posvetili samo jedan dan istraživanju sopstvene istorije shvatili bi da na brzinu formirana komisija Vlade Crne Gore – ukoliko se poštuju zakoni – može samo da potvrdi ranije rješenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture o konzervaciji i prenetaciji areheoloških iskopina.

Amfilohijev pokušaj “blic-kriga”: Ili, možda, u priči o crkvi na Svetom Stefanu ipa nije riječ o istoriji kulture ili zajedničkom nasljeđu nego o – goloj, sirovoj, balkanskoj politici?

Jer, Srpska je pravoslavna crkva odavno – i temeljno – isplanirala zaposijedanje lokacije na kojoj je bila crkva Svete Gospođe, kasnije crkva Svetog Aleksandra Nevskog. Čak je Mitropolija SPC zatražila na sudu i povraćaj imovine (restituciju), svjesno ignorišući podatak da je SPC crkvu na ostrvu februara 1937. godine prodala kraljici Mariji Karađorđević. Ne samo to: da je Mitropolija ozbiljno naumila da obnovi baš crkvu Svetog Aleksandra Nevskog ukazuje i podatak da je 2010. godine lično mitropolit Amfilohije blagoslovio projekat obnove crkve, projekat koji je sačinio arhitekta Slobodan Dragović, koordinator za arhitekturu i građevinarstvo pri Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Zanimljivo. na ostrvu Sveti Stefan već postoje tri (!) pravoslavne crkve kojima gazduje Srpska pravoslavna crkva i jasno je da nema nekog jakog vjerskog motiva da se SPC tako gorljivo zalaže za gradnju još jedne crkve.

No, ako nema vjerskih, postoje jasni politički motivi. Prema informacijama Portala Analitike iz krugova bliskih Beogradskoj patrijaršiji – već je bila planirana velika svetkovima prilikom svečanog završetka obnove. Čak su i neki važni detalji ugovoreni: na svečanost osveštavanja crkve Svetog Aleksandra Nevskog, koju bi izveo lično mitroplit Amfilohije, trebalo je da dođu članovi dinastičke loze Karađorđevića, na čelu sa glavom porodice, prestolonasljednikom Aleksandrom. Srpska pravoslavna crkva bi upravo na taj dan – kako je planirano – ustupila crkvu na korišćenje porodici Karađorđević!

Iz tog ugla posmatrano, sada je jasnija izjava mitropolita Amfilohija od prije koji dan u listu Dan. Nema tu religije, sve je čista, ogoljena politika: kada je govorio o neophodnosti obnove i ustupanja crkve Svetog Aleksandra Nevskog, mitropolit  srpske crkve u Crnoj Gori je u stvari pričao – o obnavljanju političkog carstva koje je su, između dva svjetska rata, podigli Karađorđevići u sadejstvu sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Bilo je to vrijeme kada je Crna Gora izbrisana kao politički pojam iz zemljopisa Kraljevine SHS i Jugoslavije Karađorđevića.

Obnova privatne crkve Karađorđevića koji su ojadili Crnu Goru, rekonstrukcija dinastičke crkve koja je postojala tek dvadesetak godina – ne bi značila obnovu nego ruganje crnogorskoj tradiciji. Ali i simbolično omeđavanja političke i vjerske zone uticaja – okolčavanje velikosrpske imperije na teritoriji Crne Gore. Ono što je Mitropolija cetinjsko-primorska započela sa nezakonitom gradnjom kamene crkve na Pardusu, nastavila je nezakonitim postavljanjem limene crkve na Rumiji, trebalo je da svoj prirodan slijed ima u nezkonitom obnavljanju stare Karađorđevića crkve – stvaranje pravoslavnog zida.

Da li je sve ovo tako teško primijetiti iz kabineta u zgradi Vlade Crne Gore ili neko, prosto, ne želi da gleda u realnost?

Pravna i politička nemoć: Jučerašnja odluka Vlade Crne Gore dvostruko je loša za crnogorsko društvo jer nije pravno utemeljena niti se javnosti šalje ispravna politička poruka.

Prije svega, Vlada je demonstarirala grotesknu pravnu nedosljednost, usvajajući u kratkom roku dvije suprotstavljene odluke. Prvo je direktno – jasno i glasno – naredila  rušenje nezakonite gradnje na ostrvu Sveti Stefan. Nedjelju kasnije, ista Vlada – bez novih pravnih činjenica osim podatka da crkva nije vlasništvo SPC – donosi odluku o obustavi rušenja nezakonito podignutog objekta i pečatanju do sadašnjih radova. Čak i kad su mještani i SPC pogazili riječ i kada su nahrupili da dorađuju vež dorađeno, Vlada se pravila nevješta i nevlasna da odgovori. U prvih 100 dana premijera Lukšić je često dobijao  čestitke za dogovore i spremnost na kompromis u cilju smirivanja političkih tenzija. Sada je, ipak, prvi ministar otišao suviše daleko: napravio je kompromis na račun interesa države čiji je premijer. Formiranjem ad hoc komisije, koja navodno treba da odluči o sudbini arheoloških iskopina na Svetom Stefanu, Lukšićeva Vlada nije samo zgužvala vlastitu odluku nego i direktno poništila rješenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture, jedine institucije vlasne da se star o zaštiti kulturne baštine. Juče su depeesovski ministri pokazali da su spremni – sve pod plaštom navodnog kompromisa – da krše zakone i zgaze interes države Crne Gore.

Pri tom, priča o političkom kompromisu najviše liči na – bajku za naivne ili neznavene. Kompromis podrazumijeva da se u sukobu stavova ili ideja strane u konfliktu odreknu maksimalističkih zahtjeva ili ciljeva. U slučaju crkve na Svetom Stefanu, odricanja je bilo samo na jednoj strani: jedino je Vlada Igora Lukšića odustajala od soptvenih uvjerenja, stavova, čak i – usvojenih odluka. Pod pritiskom SPC, zastrašena naletom žuči i srdžbe  mještana Svetog Stefana, Vlada Crne Gore je pristala da krši zakone koje je sama donijela i da ruši principe na koje je Ustavom obavezna.

Pokazalo se da Vlada Crne Gore nema političke skoposti, snage (ili još gore: želje?) da se suprotstavi idejama i akcijama kojima se direktno udara na identitet crnogorske države i crnogorskog društva. Kako onda – osim kao težak politički poraz države – tumačiti odluku kojom se pognute glave dozvoljava nezakonito zaposijedanje dijela crnogorske državne teritorije i političko omeđavanje teritorije Srpske pravoslavne crkve?

U suštini, popuštanje pred naletom SPC je udar na modernu, građansku Crnu Goru; razaranje društva koje je počelo da kakve-takve znakove normalnosti u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka. To je, istovremeno, loša poruka za buduće dane jer se vidi slabost institucija. Koliko sjutra, neko se domišljat – recimo s bradom i mantijom – može dosjetiti da na trotoar ispred Skuštine Crne Gore donese dva bloka opeke, postavi krst i proglasi hram. Hoće li se, u nedostatku boljih rješenja i ta građevina ozakoniti odlukom  crnogorske Vlade i – primjereno mjestu – nazvati Podgorička skupština?

Draško ĐURANOVIĆ