Popunjavanje praznine

Piše: Miodrag Vlahović

Crnogorska opozicija već pet godina nije proizvela niti jednu novu ideju.

Isti učinak ima akademska zajednica. CANU nije potrebno ni pominjati. Uz najčasnije izuzetke – Univerzitet i Akademija su eutanizovani. Ni glasa.

Crna Gora je, kao društvo i kao politička zajednica, uvučena u destruktivnu i samorazarajuću istorijsku spiralu i, bar za sada, nema snage, čak ni u ravni pokušaja, da odgovori na probleme i krize sa kojima je suočena.

Maksimum do kojeg je politika koja voli da sebe definiše kao suverenističku, građansku, demokratsku i evropsku (i, naravno, crnogorsku) nije se odmakla od „preistorijske“ teze o potrebi političkog jedinstva suverenističkog/crnogorskog bloka.

Ta (dosadna) crnogorska verzija „sabornosti“ nikome ne smeta: izgovara se i piše po automatizmu, jednako tako i prihvata. Da budemo zajedno. Epohalno!

U datom kontekstu – i bez obzira na, sigurni smo, sasvim dobronamjerne napore onih koji ponavljaju tu mantru o zajedništvu „kao što je to bilo 2006“ – takva projekcija je izraz nemoći i bezidejnosti. Takva je projekcija – da skratimo priču – pogrešna, jer je politički i istorijski kontekst drukčiji. I u zemlji, i van nje. Jalovo insistiranje na zajedništvu – a bez novih ideja i programa – vodi u nove poraze, tj. u repeticiju izbornih rezultata u kojima će (opet!) postojati „pojedinačno najjača partija“.

A to se može, u političkom smislu, okačiti o klin – da jalovo visi u nekoj suvenirnici crnogorskih političkih samoobmana: dvije crnogorske političke grupacije sada, razdvojene, imaju oko 30 odsto podrške građana. Zajedno – imaju isto toliko.

Pet godina je potrošeno na uporno i ponosno vrćenje u krug. Pisali smo već: propuštene su kapitalne političke prilike, stvorene teškim zloupotrebama i nesposobnošću avgustovskih vlasti, kao i njihovom sve vidljivijom korupcijom i štetnim, upravo razarajućim djelovanjem po interese naše zemlje – od Belvedera, preko cetinjskih tragedija, do veleizdajničkog tzv. Temeljnog ugovora…

Vlada u sjenci je više puta odbijena i kao pomisao, a inicijativa da se sačini novi nacionalni/državni program je ignorisana. Nema skupova intelektualaca, niti pokušaja da se uobliči programski/strateški dokument potrebne ozbiljnosti i jasnoće.

Nema ni političkog dijaloga, javne rasprave o opcijama, mogućim scenarijima, političkim programima za novi istorijski kontekst. Žabokrečina.

Crna Gora, dakle, čeka da se dogodi nešto novo i pozitivno u njenoj politici. Osjeka ideja i podsticaja ne može dovijeka trajati, nadamo se

Crnogorci se, umjesto toga, oduševljavaju i dave u zabranama: ko ne smije da piše i ko i đe ne može da objavljuje! Bojkot je dobar, a davanje prostora drukčijem mišljenju – blaži oblik nacionalne izdaje! Toplina stada nije strana (po sopstvenom uvjerenju, naravno!) ni najslobodnijim i nepotkupljivim novinarima, političarima i intelektualcima.

Za to vrijeme, važne situacije i pojave nam stoje pred nosem, nevidljive za svevideće i sveznajuće poslenike javne riječi. „Nije vrijeme da se objavi/govori o tome“, glasi jedna od, pardon, najglupljih racionalizacija tog ćutanja. Logika tajnih službi ili, recimo, diplomatije, se predstavlja kao dio novinarskog zanata. „Nije vrijeme za to!“

Ali će zato režimski analitičari i vazda spremni saboteri, uz naručenu ignoranciju i namješteni prezir, govoriti, recimo, o saradnji na nivou lokalne vlasti u Budvi, koja predstavlja političku novinu – i izuzetak – u našoj zemlji.

Umjesto da budvanski model, saradnju koju personifikuju Crnogorac Odžić i Srbin Jovanović, uoče kao model za (istorijski) kompromis na državnom nivou, sve se svodi na interpretacije kako, eto, Evropski savez „nije gadljiv“ za tu saradnju, jer je to u uskopartijskom interesu… Jer, pobogu, „svi su Srbi isti“, što je samo eufemizam za (idiotski) stav da su svi Srbi – četnici! Tako da ta saradnja, tobože, ne može biti pozitivna. I ona je, po tim malignim interpretacijama, ista kao kad bi neko sarađivao sa četničkim vojvodom Mandićem. Kako da ne!

(Čak se i najveća opoziciona partija ne libi od smetanja u Budvi – indirektnog i onog manje skrivenog. Kao da ovih dana nemaju veće i važnije upite i probleme!)

Crna Gora, dakle, čeka da se dogodi nešto novo i pozitivno u njenoj politici. Osjeka ideja i podsticaja ne može dovijeka trajati, nadamo se.

Ali – ne smijemo zaboraviti – nove/”nove” ideje mogu doći i sa drugog kraja političkog spektruma. Dok čekaju izbore 2027, crnogorski opozicionari mogu biti iznenađeni i zatečeni formiranjem neke nove populističke i „nacionalne crnogorske“ stranke, koja bi ponudila „program“ i ideje koje bi se samo po nacionalnom prefiksu razlikovale od dominantnih struktura u vladajućoj koaliciji.

Ili će takav pokušaj biti sveden samo na anti-establishment dimenziju. Nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom kao politički program. U Češkoj bi se to zvalo partija motorista, gusara, ili nešto slično. Ti procesi kasne u Crnoj Gori – deset do petnaest godina, po običaju. Što znači da smo upravo stasali i za tu destrukciju.

Takva „nova“ politika bi bila daleko od toga da zauzme neku bitniju poziciju, ali bi narodnjačka desničarska retorika, uz anti-establišment i anti-EU stavove mogla da (od)uzme značajne poene, ne samo iz apstinentskog segmenta crnogorskog biračkog tijela.

Prije nego što se to dogodi, crnogorska građanska, demokratska, evropska i MODERNA opozicija mora da nešto učini.

Ili će ostati opozicija za dugi niz godina – da kuka i leleče nad tragičnom sudbinom voljene Crne Gore.

Crne Gore koja im to nikada ne bi oprostila – ukoliko inercija i bezidejnost zaista nadvladaju istorijsku potrebu za novim i efikasnim političkim nastupom crnogorske opozicije.