Popovi i ljudi

Ne dam vi popove da ih ćerate po sudnicama, odjekivalo je svodovima u čijem podnožju je čučao sužanj sa koljenima na memljivom betonu, presamićen preko polovine, s rukama ispod glave, molitvenik i molitva istovremeno.

-Popovi nijesu ljudi, urlao je sužanj, ljutit što se neko tamo usudio da pomisli da se na ova bogougodna stvorenja uglavnom s licem čovjeka mogu i smiju primijeniti neki ljudskoliki zakoni i pravila. Njihovo je carstvo nebesko! Oni su svijet ispod svjetova, onaj drugi, raskošni u koji će sužanj jednoga dana, zbog zasluga za narod, imati slobodu kretanja i mirovanja, istovremeno. Zato, u ime te privilegije iz koje ističe duša i uliva se u mitske krajolike onovremenog, sužanj pomamljeno brani svoje (s)tvoritelje, ne dajući da na njih padne trag ovovremenog. Njihovo je prirodno pravo da budu iznad svijeta, u svakom smislu. Njihovo je da imaju kule i dvorove, da uzimaju jer im pripada sve, da zbore i tvore u ime svevišnjeg ali u vlastitoj obradi, u kojoj, istina prečesto nema ni traga od onih 10 božjih zapovijesti, koje su pravile ljudski balans i činile svijet snošljivijim.

-Popovi nijesu ljudi, urlao je i dalje sužanj, prepadnut valjda što mu glas više na jeku liči. Samo da neki od njih ne pomisle da se nije stavio na oltar njihovih potreba, kao svaki revnosni sluga pokorni. Jer, oni su za njega sve učinjeli. Doveli ga iz bezimenosti i omogući mu da čuči i da se istovremeno klanja na ovom, a i na onom svijetu će, ako nastavi ovim načinom da vrijedi. Zato njegovo angažovanje nema cijenu. I zato on zna da oni nijesu kao sav ostali svijet. I zato se s njima ne može u sudnicu, ma šta uradili! A rade svakoga dana, revnosno, spokojno, odlučno. Čuje im se glas daleko. Osjeća i stas i te kako. Sežu i đe treba, a ponajviše đe ne treba.

A popovi ćute. Njih ne zanima što tamo neki svijet misli da bi i oni trebali da budu ljudi. Ma nije valjda! Džabe im naum. Imaju oni svoju stranputicu kojom koračaju, sigurni da im sužanj bespogovorno čuva sigurno trajanje. Oni su svjesni da je i ranije, prije ovog sužnja, mada nikada ovakvog, njima dato pravo iznad svih pravila. Mogli su što su htjeli, jer ih je na to navodilo poklonjeno pravo jačega. Koristili su ga ni krivi, ni dužni.

-Tačno je gospodine sužnju, ču se šapat u uglu katakombe iz koje je izlazio povremeno žuti trag voštanice, da osvijetli i prosvijetli privrženike i odbrani ih od zla svakojega. Tačno je! Popovi nijesu ljudi! Oni su nadljudi!

U tom veličanstvenom času otkrivanja istine, prenu se sužanj i počne, u trenitnom nedostatku drugih, da cjeliva prste svojih ruku i nogu. Nenaviknut na ovu vrstu samoljubljenja, jer nikada nije sebe ljubio, poče grohotom da se smije.

-Golica ga, čuju se sužnjići iz ćoška katakombe.
-Nije navikao. Onomad je ljubio ko zna koliko ruku i nogu i nije se zacijenio ni jedan jedini put, šapatom će drugi.
-Pa što mu je onda, bojažljivo će treći?

-Ko zna?
-Možda se preljubio pa ga snašlo kakvo velje čudo?

Kako je i počeo, sužanj je i završio. Naglo! Nije mu se čuo glas. Ni uzdaha nije bilo. Čulo se samo kako se na kamenom podu mlaz iz demidžane presipa u osušeno grlo.

-Nazdravlje, prodera se odjednom sužanj!

-Za danas je dosta. Sjutra ćemo nanovo da veselimo svijet. I tako svakoga dana dok trajemo! Tako nam je suđeno i presuđeno! S razlogom, kao što je i sve što nam se dešava!

Slavko Mandić