Popis da Crnogoraca bude što manje

Piše: Slavko Mandić

Trka dugoodlazećeg Abazovića da se po svaku cijenu učini popis naroda i narodnosti u Crnoj Gori ne bi trebalo nikoga da iznenadi. Iza svega stoji ono što je stojalo i iza potpisivanja takozvanog temeljnog ugovora. Kao i tada, kada je mimo zakona doletio helikopterom vojske Srbije Prle Perić sa zašiljenim lapisom da ovjekovječi za sva vremena veleizdaju Crne Gore, i za ovo što će da slijedi dobijene su jasne instrukcije. Rečeno je akterima sprovođenja pripremljenog scenarija što im je za činjet. Još jasnije im je saopštena obaveza po kojoj moraju dovesti broj Srba u Crnoj Gori makar u istu ravan sa Crnogorcima. To će onda značiti da Beograd ima pravo na pokretanje inicijative da Srbi u Crnoj Gori budu konstitutivni narod, sa tendencijom da se formira Vučićev kosovski izum, poznatiji pod imenom Zajednica srpskih opština. Jedna ili više za početak, a kasnije ćemo da vidimo kako će se stvari odvijati. Svaka regija, od centralne, preko śeverne, pa do samog juga biće zaokružena cjelina. Tendencija je da se konstantno smanjuje broj Crnogoraca i da raste broj Srba, što više nije nikakva tajna. To je otvorena prijetnja koju svakodnevno svjedočimo.

Zanimljivo je da na nju ne reaguje niko. Nema ni onih nevladinih organizacija koje su bile preglasne o navodnoj ugroženosti temeljnih ljudskih prava sve do 30. avgusta 2020. godine. Tradicionalno od tada se ne oglašava ni Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Ćute univerziteti, studenti i profesori. Na mač koji im nad glavom visi i prijeti da nestanu i postanu nešto drugo, kako im je jasno rečeno ne tako daleke 1918. godine, ne obaziru se premnogo ni značajan broj Crnogoraca. Uljuljkani u vlastito stanje lošeg kvaliteta života u svim segmentima, što je neshvatljivi apsurd koji zdrav razum ne razumije, jer je glupost, Crnogorci čekaju da ih premijerova organizovana popisna grupa popiše u skladu sa utvrđenim standardima izdaje, kakve smo imali prilike više puta da živimo u prošlosti. Oni će im potom  javno saopšti ko su, što su i odakle su. Opet će manji dio ustati i pružiće otpor protestima ne prihvatajući realizaciju etnocida, tačnije brisanje kulture, tradicije, običaja i identiteta jedne nacije. U ovom slučaju crnogorske, ali sasvim sigurno i svih ostalih manje brojnih naroda u Crnoj Gori koji se ne ośećaju Srbima.

Da je popis izuzetno važan politički a ne statistički, kako bi moralo biti da je razuma, vidi se iz svakodnevnih istupa pojedinih političara koji o ovoj temi otvoreno govore, ne libeći se da jasno prekrše i Ustav i zakone ove zemlje. A i zašto bi ih to brinulo ako imaju premijera kojega za vladavinu pravo zabolje uvo.
I, ništa nikome. Nema nikakve odgovornosti. Makar ne za sad. A da li će je  jednom  biti kad prođe sva ova ujdurma, viđećemo. Śetimo se samo da smo mislili da nas ne može strefiti grđa vlada od one Krivokapićeve, pa po sred toga. Može naravno i još gore i nema toga u ovoj zemlji isprepletenog haosa ko sa sigurnošću može reći đe je dno? A njega, po svemu sudeći, još nijesmo dotakli.

Ako Spajić sastavi vladu, što je teško vjerovati, ali je moguće, što onda raditi sa popisom? Abazović tada neće biti u prilici da kontroliše ovaj proces, makar iz tog ugla gledanja. Ukoliko nalogodavci ukupne crnogorske zbilje ne naprave neku vrstu kompromisa koja bi podrazumijevala da se on iz sjenke pita. I to samo za ovo dešavanje. Jer je garant uspješno sprovedene akcije, o čemu smo već govorili. U to je ipak manje vjerovanja. Valjda bi tada novi premijer rukovodio raznovrsnim manevrima koji bi doveli do toga da listić bude obrađen, možda čak i po pravilima i u skladu sa zakonima, koji bi u ovoj državi konačno počeli da se primjenjuju. To prilično lijepo zvuči. Zato je i malo vjerovatno da će se dogoditi.

Popis je ozbiljna rabota. I da nema ovih politikanstkih varijacija na zadatu temu, namještanja, falsikata, krivotvorenja, prevara i ko zna čega sve još, nije ga lako organizovati. Posebno je teško ako znamo da su nam institucije sistema namjerno dovedene u stanje potpunog kolapsa. Tim prije što nije ništa učinjeno da se obezbijedi neophodan kvalitet i profesionalnost popisivača i instruktora koji trebaju da ih obuče. Ako je to uopšte cilj ove priče. A što ako nije?

Tada je to već jasna namjera koju je aktuelna vlast, prije političkog nestanka za sva vremena, spremna učiniti kao dar omraženim Crnogorcima. Jer nema govora da će Abazović prihvatiti bilo kakvo odlaganje popisa. Džabe mu tražili Albanci, bar za mjesec. I bilo ko drugi uz njih. Možda bi on to i htio, ali nije do njega. On čini što mu se reče, a Vučić je kazao što mu je naum. Još onda kad je tvrdio da se greška koja se zove nezavisna Crna Gora nikada ne bi dogodila da je on tada bio vlast i da će tu grešku ispraviti, pokazao je kojim putem će se kretati da za sva vremena uništi Crnu Goru.

Zato danas Crnogorci moraju dobro da razmisle. A već su morali. Što znači ukoliko prihvate da izađu na popis, a što im donosi bojkot ovako loše pripremljene namjere koja bi poslužila za njihovo vlastito uništenje?

Ima li uopšte smisla prihvatati popis pod rukovodstvom potpisnika tzv temeljnog ugovora, kojim je, mimo Ustava dio teritorije Crne Gore predat u ruke duđoj državi? Nema, naravno. Jer nema naroda koji je na sebe digao ruku. Neća valjda ni Crnogorci, koji su toliko puta do sada pokazali čojstvo i junaštvo, čast i ponos da se dignu iz pepela i udare na zlotvora koji se usudio da napakosti vječnoj Crnoj Gori.

Neka pročitaju što je o ovoj maloj ali državi velikog srca mislio veliki Žan Pol Sartr, najveći mislilac 20. vijeka. I mnogi drugi svjetski velikani.

Crnogorci nemaju pravo da nestanu. Niti da se smanjuju. Moraju da rastu i da se propinju Njegoševim visinama. Jer tamo im je mjesto i tamo će ostati, koliko se god ale upinjale da ih strgnu i učine drugačijim. Neće moći nikada.

Zato, ne hitajte Crnogorci. Imate kad na popis. Ne sa onima koji vam ne misle dobro i koji su se zakleli tuđinu da to nikad činjet neće.