Policija pozvala Marunovića, a on građane sjutra na protest

Piše: Slavko Mandić

Policija pozvala Marunovića a on građane sjutra na protest

Piše: Slavko Mandić

Kad ga ne privodi Vučićeva BIA, poziva ga na informativni razgovor crnogorska policija. Da mu reču što će biti ako kojim slučajem narod pokuša da blokira put do Vile Gorica, đe crnogorskog negatora Bećira Vukovića čeka prijateljski stisak ruke vojvode od parlamenta, koji će mu uručiti ček na preko 14.000 €, ili koliko mu bude trebalo, za nezakonito nagrađenu knjigu koju još niko nije vidio niti je evidentirana u nacionalnim i regionalnim bibliotečkim bazama.  Niko ni čuo nije za „Kuće beskućnika“, ali to nije ni važno. Napisaće je, ako nije do sad, ima kad. Važno je da on uredno ispunjava domaću zadaću i da je njegov mentor prezadovoljan onim što je do sad učinio udarajući lažima i klevetama po Crnoj Gori i Crnogorcima, kojih po njemu, niti ima niti ih je ikada bilo. Pa i ako su se njegovi pisali kao Crnogorci, svi odreda, uključujući i njega samoga, sve do onoga časa kada je srpstvo postalo najprofitabilnije zanimanje.

Zašto crnogorska policija poziva režisera Danila Marunovića, miljenika BIA službe beogradskog diktatora, da ga upozori što će biti ako građani ne budu htjeli da propušte družinu koju bi, da kod nas funkcioniše pravna država, i te kako imali što da pitaju? Valjda ga zovu jer ima iskustva sa organima koja se razumije u Vučićev način djelovanja, koji je prirodno usvojen i sprovodi se u cjelosti i kod nas. Od sramnog udara na Cetinje, trovanja i ranjavanja mirnih i dostojanstvenih građana koji su samo protestom htjeli da pokažu da ne žele da im na tron Svetog Petra Cetinjskog zaśedne izvjesni Joanikije Mićović, u pratnji srbijanskog Prleta, crkvenog zamjenika gospodara Vučka. A i gledao je Danilo kako to funkcioniše tamo kod njih, a njih je, bez sumnje, poprilično i ovamo kod nas. Tamo kad diktator digne ruku za sveopšti juriš, tumače i ovamo da je vrijeme za akciju. Zato, na vrijeme da se reče Marunoviću, bez obzira što nije organizator protesta, što ga čega ako se građani ne pošenu da prođe „spremte se spremte“ nagrađeni da se slavi najveća državna nagrada, ona trinaestojulska, u čast slavnog datuma u dva navrata.

Crna Gora slavi 13. jul u znak sjećanja na 1878. godinu, u kojoj je Berlinski kongres priznao Kneževinu Crnu Goru kao dvadeset sedmu nezavisnu državu u svijetu, a taj isti datum slavi se i kao Dan crnogorskog ustanka protiv fašizma 1941. godine.
Zna policija domaća, a dojavile su im i komšije, ako bi može bit đe tu vijest zaturili, da su obraz, čast, dostojanstvo i hrabrost odvazda nastanjeni u mladom crnogorskom stvaraocu, umjetniku od digniteta i svake vrste poštovanja, i da on mora biti tamo đe se brani čast i obraz Crne Gore.  Odlučan da se suprotstavi svakoj namjeri bezvrijednih falsifikatora i jeftinih preveranata koji se usude da udare po Crnoj Gori i pokušaju da se bijedni narugaju Crnogorcima, koji su više puta svijet zadivili. Ovdašnji poslušnici, domaća kukolj, plaćenički prevrtači i poltroni sve izbezumljenijeg autokrate razaraju crnogorsku prosvjetu i nauku, kulturu, zdravstvo i ekonomiju. Otvoreno, bez zadrške sipaju šakom i kapom mantijašima i bradatim klerošovinistima tuđe crkve, koji grade mimo pravila i zakona što im na um padne, ne pitajući nikoga makar za formalno dobijanje dozvole. Osioni i bahati, zaštićeni sa svake strane, oni mogu što naš narod ne smije ni pomisliti.
Ne računaju ti ostrašćenici da je dara prevršila mjeru. Ako su mislili da je dovoljno da Marunovića pozovu da ga malo prepanu, pa da on, onako prepanut, pokuša da prepane sve ostale i reče im da śutra ne dolaze kod ulaza u Vilu Gorica, grdno su se prevarili. Biće on tamo prvi među jednakima, jer mu tako nalaže obraz i čast. Biće ko god śutra mogne, a mnogi će moći. Siguran sam biće tamo da kažu vlastodršcima što misle o bezakonju koje sprovode i svakoj vrsti kriminala kojim se zore. Prilika je to da se priśete i sramnog Abazovićevog potpisa na takozvani temeljni ugovor, o čijem bezakonju još ćuti politički instruisani Ustavni sud. I da mu poruče da nijesu i nikad neće zaboraviti. Niti od pokoljenja smiju, koja djela sude.

Miloš Karadaglić odbio da primi Trinaestojulsku nagradu

Crna Gora ima ljude. Uvijek ih je imala. Gromade od ljudi. Planine i na njima vite jele koje se ne povijaju ni pod najstrašnijim udarima svakakvoga zla. Koji neće obraz dati ni za kakvu nagradu niti se prodati pokvarenoj namjeri da budu ono što nijesu, niti mogu biti. Zato je učtivi i svjetski poznati gitarista Miloš Karadaglić odbio da primi nagradu. Koju je sigurno zaslužio. Ali je svjestan da namjera onih koji su ga odabrali nije bila ni iskrena ni časna. Možda bi drugi ćuteći prihvatili da se sve završi. Ali ne umjetnik i čovjek kakav je Miloš. On je ionako htio novčanu nagradu da pokloni Fondaciji koju je osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Hvala mu zato i hvala mu na svemu!

Oglasila si ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić Stojanović iznoseći činjenicu da su sva tri ovogodišnja laureata iz oblasti kulture i umjetnosti, što prirodno upućuje na potrebu da se bar preispita da li su dostignuća iz drugih oblasti, posebno iz nauke i inovacija, imala jednaku šansu da budu prepoznata i vrjednovana? A nijesu, jasno je ministarki kao i svima nama.
Vojvoda od parlamenta će pokušati da uruči nagradu, jer je njegov cilj poniziti Crnu Goru. Zna on da ništa nije urađeno kako treba i dolikuje, ali zar je to važno. Dodijeliti najveću državnu nagradu nekome ko bi trebao da odgovara za riječi mržnje i svake druge poganštine, je cilj a navodni laureat je samo jadno sredstvo.
Ako i pored svega policija na mirno okupljanje građana, kojih će biti više nego ikada do sada, odgovori prekomjernom silom, jer se tako kvalifikuje svaki nasrtaj specijalnih jedinice na okupljene građane, kao onomad na Cetinju, onda je jasno da je Crna Gora ogrezla u najsramnijoj diktaturi jednog političkog polusvijeta, jednog bezdušnog polupismenog pljačkaškog ešalona kome ništa sveto nije.
Je li to crvena crta preko koje se neće moći, ostaje da se vidi.

Evropa je tu da vidi, i možda ne otćuti kao do sada. A tu je i NATO, u koji se sad četnici kunu kao u vlastitu tekovinu.

Nevjerovatno, ali istinito.