Pogan kojima je satiranje Crne Gore domaći zadatak

Kada sam objavio knjigu POLITIČKI POPOVI I LITIJAŠKI EKSPERTI – Tamna strana crnogorske zbilje, vjerovao sam da ulazimo u zonu koja će crnogorske kristalne noći pretvoriti u lovćenske osvite i belvedersko izvlačenje iz snažnog zagrljaja pakla. Bez ikakve sumnje da tama nikada nije pobijedila svijetlo, osvrćem se na ono što nas je strefilo i na pogan kojima je satiranje Crne Gore bio domaći zadatak raznoraznih političkih tabloidnih likova i populističkih minijaturnih figura koje istorija neće zapamtiti čak ni kao zlo.

Eto takvi, bez ikakve potrebe da ih karikaturalno predstavljam, jer to oni od sebe sami čine, uzeše vlast 30. avgusta 2020. godine. Malo je ko tada vjerovao da će nas tektonski poremetiti družina predpopovske svijesti u čije su male mozgove ubrizgali sve elemente šizofrenog ponašanja. Jer, nije problem u promjeni vlasti, pa čan ni pored činjenice da se kod nas 30 godina nije mijenjala, ali jeste kada dizgine u svoje ruke uzmu ometeni u političkom razvoju. Tada nastaje haos jer oni traže svoja „zaslužena“ prava proistekla iz revolucionarnih zasluga koja nijesu zanos već gola trgovina. Obećano je tom „vjernom“ krdu da će stampedom ulećeti u naše krhke institucije, zauzeti ih upotrebom svete ludosti i slomiti im svaku polugu koja je bila garant proevropske i prozapadne ideološke matrice. Da u tome uspiju ruku su im pružili i dobro ih poduprli i korumpirani zapadni elementi koji danas dobro vide zločin koji su napravili. Ali, da ne bi bili oni prozvani za sraman čin i koruptivne radnje, nastavljaju da mešetare nadajući se da će se kompromitovana vlast dodatno iskompromitovati i da će se smučiti sama sebi pa dići ruke od sebe ili možda još bolje, na sebe.

Ne ide to baš tako, jer je ovaj kolektivitet spreman da podnese svaku uvredu, da podijeli međusobno klevetanje, iznošenje strašnih optuži poput najnovije tvrdnje jednog od lidera vladajuće koalicije da je ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić predstavnik “ozbiljne međunarodne kriminalne grupe za pljačkanje javnih finansija Crne Gore”. Pa da li je moguće da ovo izgovori čovjek iz vlasti, onaj koji neće da ruši tu istu vlast u kojoj ovakve rabote, kako tvrdi, čini ministar koji je, dodatno će Medojević saopštiti javnosti, opasni međunarodni lopov.
Da li pravosudni organi treba da zatvaraju oči i zaćute pred ovim tvrdnjama lidera jedne od partija koja daje podršku tom istom ministru? Pa zar nijesu obavezni da pokrenu izviđaj i vide da li ima elemenata krivičnog djela u Medojevićevim tvrdnjama? Ako ima, valjda se one ne tolerišu, kao što se ne bi smjele tolerisati ni Medojevićeve tvrdnje, ako su bez osnova. To tako funkcioniše u normalnom svijetu. Ali kod nas je sve mimo narod. Što ono bješe pravo, pravda, zakoni, Ustav? Ništa ne postoji osim pravoslavne crkve i desantnih helikopterskih jedinica čiji je ves ustoličenje popova srpske crkve na svim tačkama zemaljske kugle. Popovi, popovi, popovi. A ja bih kazao u velikom broju lopovi, lopovi, lopovi! Jer nam otimaju crkve i duhovne hramove, imovinu kojom bogate tuđu crkvu. Ne priznaju Crnu Goru i ne kriju mržnju prema Crnogorcima. U tom jadu i sopstvenom brlogu koje im je ideološko stanište, pronalaze mržnju jaču od svega.

Da bi opravdali slaborazumske poteze, neke bezumnosti, ili jednostavnije gluposti, ova družina koristi laži na dnevnom nivou uz mržnju kao obavezan začin. Tada je sve dozvoljeno, jer je količina mržnje srazmjerno jednaka reakciji koju zdrav razum ne prihvata i za koju smatra da je uslijedila zbog viška emocija koje nije moguće kontrolisati. Mrzi se svoja država, svoja kuća, svoj brat, svoj prijatelj, kum, komšija. Svako ko ne nosi bradu, ideološku, ali i ko se javno deklariše kao četnik. Poput ministarke četiri ministarstva, žene četnik, kako se sama hvalila svojom pripadnošću, najvećeg zastiđa Crne Gore za sva vremena. Ona sa zastavom tuđe države koju drži da ne pane, kako je objavljeno na društvenim mrežama, u društvu delegacije Kraljevine Bahrein. Odvratna slika odvratnijeg ponašanja.

Vrijeme srama i zastiđa. Helikopter, ko zna koji i čijim novcima plaćen, sa zastavom Srbije leti danas iznad Budve prkoseci Crnoj Gori i njenoj građanskoj svijesti. Dok se premijer upinje iz petnih žila da poništi državu u čijoj je vladi čelnik, dok govori laži o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i dičnom narodu Cetinja, nazivajući ga remetilačkim faktorima, dok gazi zakon donoseći odluku da Cetinjski manastir prepiše Srpskoj crkvi, dok kleveće i laže na kile, Budvom se viore tuđe zastave. S kraja na kraj bulevara. U blizini škole. Po zgradama. Kače kvislinzi đe god mogu.  Smeta ta bahatost veleizdajnička i poštenim Srbima, ali ne smeta premijeru i njegovoj svetosavskoj apostolskoj vladi. Ni URI, u kojoj se dio članstva zaklinje u crnogorstvo. Ni budvanskoj svetosavki, zakletoj u svašta.
Sprdnja koja ih jasno karakteriše kao izdanak onih iz 1918. godine.
Premijer je Srbin i to je njegov problem, ali definitivno će o njegovim postupcima i užasima koje čini Crnoj Gori lomeći joj krila i satirujući joj postojanje, nekon ovog cunamija jada i čemera, neko morati da povede računa. Da ne govorim o pucnjima u narod, trovanju naših građana hemijskim sredstvima, svakodnevnom umiranju zbog pandemije izazvane koronavirusom i nezainteresovanosti i inertnosti Ministarstva zdravlja i njegove prve dame, koja će nekoj normalnoj vlasti morati objasniti zašto su ovakve porazne cifre i pored brojnih upozorenja, prijedloga i sugestija?

O kreditima na račun naroda. O mogućim provizijama o kojima se govori orvoreno a zatvoreno ćuti.

Kada premijer za Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju je njegov krvavi kralj Aleksandar oteo Crnoj Gori, kaže javno da je to „kvazi vjerska zajednica“, onda on nije ništa drugo do „kvazi premijer“.

Doduše, on je odavno bivši.

Slavko Mandić