Poezija Faik Balabejli-a 

Prevod sa azerbajdžanskog na ruski – Nilufer Šihli

Prevod sa ruskog na crnogorski –  Lena Ruth Stefanović

Jesen mog života konja  mamuže …

Jesen mog života konja  mamuže

Svi putevi k zimi vode, ja proljeća

Željan.

Ova žena čajem napojiće mene

Kao da bljesnu sijeda kosa u nježnosti

Njenoj.

 

Nebom se pokrij – lakše ćeš hodati

Mlado lišće  u svoju dušu

upleti!

Pticu sreće ulovi, i nedaj joj odljeteti

Na stazama sudbe, što ne mogu se uvijek

vidjeti

 

Nek tvoj put u mraku vijuga, kao međ’

obmanama,

Ipak k tebi put  prtim sred magle

i smetova,

Evo i zurne, balabana  – zvuka

pobjede

Čak i saz Zelimhana*  čuje se sve

glasnije.

[1] Zurna – najstariji, najznačajniji i najčešće korišćen duvački instrument u Azerbajdžanu, nalik na obou; proizvodi veoma prodoran zvuk. Svira se na otvorenom prostoru zajedno sa velikim bubnjem davulom i na raznim svetkovinama može da zameni cijeli orkestar.

[2] Balaban – duvački instrument  naročito popularan u Azerbajdžanu

[3]Saz- instrument iz porodice tambura čiji korijeni sežu u centralnu Aziju

[4] Zelihman Jagub (1950-2016) – narodni pjesnik Azerbajdžana, ašik ( aşıq), izvođač tradicionalne performans poezije, a takođe poslanik u parlamentu Azerbajdžaba I i II saziva, nosilac ordena „Slava“ Azerbajdžana i ordens „Časti“ Gruzije

2009  godine na četvrtoj sjednici Komiteta za zaštitu nematerijalnog nasljeđa UNESCO u Abudabiju (UAE), umjetnost azerbajdžanskih ašika bila je uključena  u reprezentativni spisak Nematerijalnog kulturnog nasljeđa UNESCO.

Kao neočekivan telefonski poziv …

Kao neočekivan telefonski poziv, kao uragan

Ovaj je pljusak što banu u noći

Rastvoriše se u njemu i gnijev i dosada

Ali kasno je, i nema pomoći.

 

Duh, poput pupoljka kad procvjeta,

Krije u sebi sadnicu što raste k svjetlu.

Za druga sam vrata svog srca zatvorio

I opet sám ostao.

 

No, spira tugu i bol

Kiša, koja je počela u sred noći, odjednom…

 

Razdvajanje kao ćutanje…

Razdvajanje kao ćutanje –

Život nepodnošljiv je,

Kad tebe nema…

Pamtiš li one, koji izgubiše tvoje

poštovanje?

A oni,  s kojima više ne znaš šta bi,

Da li su vredniji bili od drugih, tvoje

milosti lišenih?

Da mi je da se presamitiš i podigneš …

О, kako mi je loše samom u ovoj

gluvoj noći!

Svjetlucanje mojih zjenica koje plamte

od otkucaja srca

Poput mraka pod uličnim

lampama …

Nesanica me poput siromaštva

muči,

No, nastavljam da sjećam te se,

sebe i svoj bol zaboravivši…

 

***

 

Ne osjećaju noge moje

Težinu bola srca mog,

Nose sav bol zajedno sa mnom,

Ali kuda?

 

Kao voda sa dlana otiče

moj život slomljeni –

Teško će biti osušiti ga…

Suze klize niz moj obraz u tri

potoka,

No, što će to u mom usudu promjeniti ?

Maleni, pa ti znaš da

tražiti hljeb nasušni

Od sitih bogataša posao je zaludni,

zašto  trčiš k njima?

Pružaš ruke ka nebu: onaj, ko ne

daje hljeba

S nebesa

Poslaće ti kišu i snijeg…

A čovjek, koji neće

da pljune na zemlju,

Traži lice da pljune na njega,

odmakni se…

Odmakni se, nek i tvoja tuga legne

kao teški teret na srce meni!

Dok noge još jake su i nose mene

zajedno sa bolom mojim…

Balabeyli Faig Agash oglu (February 23, 1964, Sabirabad, Astrakhanbazar district) – Azerbaijani poet, member of the Writers’ Union of Azerbaijan (1996).

Faik Balabejli (Balabəyli Faiq Ağaş oğlu) rođen je 1964 u selu Sabirabad Džalilabadskog rejona. Završio je Pomorsku akademiju“ Gafur Mammadov“  u Bakuu. Bio je kapetan u Kaspijskoj pomorskoj naftnoj floti. Završio je drugi fakultet, žurnalistiku, i od1996 do  2006  radio u ” Književnim novinama”. Glavni je urednik novina Glas nacije i kapetan broda u  Specijalnoj kaspijskoj naftnoj floti. Autor je sedam zbirki poezije. Član Azerbajdžanskog društva književnika od 1996. Dobitnik književnih nagrada u Azerbajdžanu i u Turskoj.