Pobjeda je poraz slobode danas

Piše: Dubravka Jovanović

Pita mene komšija, stariji čovjek, (80 prevalio), ali frešak u glavu i vitalan u nogama i dalje:  Danu kućo oli mi objasnit, jerbo ti znaš te rabote, zašto ćeraju i mijenjaju one ljude koji dobro rade i znaju svoj posao a da ništa nijesu učinjeli loše i neljudski,pronevjerili, špijali, ukrali?
I još mi nešto reci, tako ti Boga veli meni dragi i cijenjeni komšija- kako to da ovi mladi predsjednik Milatović  poziva i doziva na konferenciju kod njega političare iz vlasti i opozicije a da prvi njegovi neće doći.
I nijesu došli a s njim čine vlast. I iz iste su partije. Meni to ne ide u glavu, zbori starac.
Ovo drugo sam mu lako i njemu potpuno razumljivo odgovorila.
Poklali su se između sebe i zato vam je to tako, dondo Luka.
Svako vuče na svoju bandu i za svoj interes i fotelju.
U ovu sadašnju  vlast više se ne zna ko kome jamu kopa, ko se s kim pokarao a ko je kao u dobre, ali samo  do novoga interesa.
Takođe se ne zna i ko više služi i puzi ispod nogu onome njihovome, (tamo njima) šefu iz Beograda, kojemu je malo zemlje Srbije, no kidiše na ovu našu “siromašicu slovenesku ” ili kako bi Leso Ivanović nadalje kazao i zapitao se: kakvo li tražiše blago u tebi najmilija… kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa a junaštvo tvoja jedina industrija.
Nasrću na nas, a nazovi naša vlast, im odobrava i sokoli ih.
Prednjači dvojac Vojvoda i Pipun a prate ih medijske veličine iz gotovo svih srbijanskih medija u Crnoj Gori jer svojih  nemamo. Jedan u vrh glave, na današnji dan.
Zašlo je sunce moj dondo, otakad su oni na vlast.
I evo Vam dragi komšija odgovor i na prvo pitanje, zašto ćeraju sve koji se tome odupiru i staju im na put beščašća i izdaje. Rasporodaje na jeftinim tezgama srbijanskih vašara.
Najnoviji u plejadi progonjenih novinara  i ugašenih medija, spaljenih intelektualaca  na lomači srama njihovoga (makar i kao lutke krnevalske)  je Draško Đuranović.
Pero i um, plemenitog bjelopavlićkog bratstva Đuranovića koji su Crnoj Gori od vajkada davali velike sinove, heroje, borce,intelektualce. Ili jednom riječju LJUDE!
Preko noći samo kratko saopštenje izvjesne kompanije MEDIA-NEA stopostotnog  vlasnika Nove Pobjede  koja je donijela  odluku da, u skladu sa novom korporacijskom politikom bližeg upravljanja zavisnim kompanijama i vrijednostima otvorenosti i transparentnosti, imenuje Odbor direktora Nove Pobjede i za novog izvršnog direktora i glavnog i odgovornog urednika imenuje Nenada Zečevića. Dosadašnji glavni i odgovorni urednik i izvršni direktor Pobjede Draško Đuranović je smijenjen.
Sigurno se kuvala i šufigavala ova smjena i od  ranije,  ali za nas, običan puk moj komšija, stvarno bi kao grom iz vedra neba.
Nebo istina  s njima evo će četvrta godina, niti je plavo niti je vedro, kao što je od iskona  iznad Crne Gore, nego se smračilo pa lampa nečojstvom svako malo.
E, još i ovo da Vam kažem kad ste zainteresovani i ijetki, kako mi pokazujete licem. Dakle, ovako su još naveli  na kraju saopštenja: “Dosadašnjem glavnom i odgovornom uredniku Drašku Đuranoviću zahvaljujemo na predanom radu u Pobjedi i očekujemo da svojim iskustvom još više doprinese i u Odboru direktora Nove Pobjede u novoj ulozi koja mu je ponuđena”.
Da nije jadno bilo bi smiješno. Ovako je licemjerno tragično, zaključih a dondo Luka samo je pljunuo.
Pobjedu više ne kupujem. Okini mi sinko nos ako mi  je vidiš ujutro ispod miške. A bila mi je i kafa i progovor na zoru.
Đuranovića znam dugo,mada nikada nijesmo popili kafu.
Guštala sam godinama kada bi na valovima Slobodne Evrope govorio svoje osvrte, jake, sočne, istinom vezene, sjajnih metafora, jezičkih figura koje su pocrtavale i kvalitet i suštinu teksta i poruka njegovih.
Nikada mi nije ništa trebalo od njega. Niti njemu od mene.
Osim pristojnog i kolegijalnog dobar dan i kako si i to po pravilu na skupovima i protestima patriotskim u nevrijeme ovdašnje , đe smo za pravdu i u ime nje odili i srijetali se u masi. Jednom i  zoru dočekali na Belvederskoj cesti, uz vatru prohladne noći cetinjske i plamenom u srcu crnogorskim, crvenim kao njene bandijere pod kojima smo fermali popa  tuđina i njegovu crnu  svitu do manastira, pa su mračnim vilajetom posivjeloga neba aterirali  na livadu ispred cetinjske svetinje.
Tada sam  Draška upitala da mi svojim bogatim iskustvom kaže što je ovo. Kakvi je ovo strašni sud i vidi li ovo svijet, Evropa , razvijena i njeni čelnici, od kojih su im neki aminovali dolazak na vlast glupim avgustom čija je ruka pravde do lakata okinuta . Baš kao i obraz.
Kratko i prilično smireno,( a kako mu je unutra bilo  znao je on)  Draško mi je kazao: neće ni ovo do vijeka.Vidi svako ko treba da vidi.
Sad ponovo ovim pismom pitam novinarčinu Draška Đuranovića vide li ovo što beštije čine svakodnevno na svim frontovima oni koji bi trebalo da vide.
Najgore je što ni “naših” nema koliko bi trebalo.
Osim pred izbore kad im trebamo moj dobri dondo Luka.
I vi i ja i naš glas. Moj će dok živim ići Crnoj Gori, siromašici mojoj slovenskoj.
I moj sinko, Božju ti vjeru zadajem, odgovorio mi je starina sa vjeđama iznad dobrih očiju izvan svakog zla, u kojima ima sjaja.