PO ČEMU JE RAJKO NOGO ZADUŽIO CRNU GORU  PO KRVI ILI PO POEZIJI

Kritički tekst povodom najave da će biblioteka Radosav Ljumović prirediti omaž Rajku Petrovom Nogu koji je svojim stihovima pozivao na pokolj Muslimana-Bošnjaka.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Po čemu je Rajko Petrov Nogo zadužio književnost Crne Gore i samu Crnu Goru da mu se u Podgorici priređuje omaž 16. septembra 2025. godine povodom osamdeset godina od rođenja? To je pitanje koje se mora postaviti kada se zna da Udruženje književnika Crne Gore i Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ organizuju program u njegovu čast. Grad koji pripada svim narodima Crne Gore sada se pretvara u pozornicu za omaže ideologa krvi i tla.

Nogo, pored toga što je bio ratnohuškački pjesnik i ratni senator Republike Srpske, bio je i saradnik i istomišljenik Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Njegove riječi najbolje svjedoče kakvu je ulogu imao. U jeku rata 1994. godine izjavio je:

„Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokusati svoju porciju krvi.“

To nije metafora, nego otvorena prijetnja muslimanima – Bošnjacima. I nije to bio usamljen ispad. Nogo je sistematski davao legitimitet politici koja je u krvi i mržnji progonila i uništavala narode i teritorije. Takva ideologija mu je donosila nagrade i priznanja. Već 2004. godine dobio je nagradu „Odzivi Filipu Višnjiću“ i tom prilikom poručio:

„Savremene planetarne dahije i ove naše lokalne poturice, u postdejtonskoj i postmodernoj reviziji, ali i proizvodnji istorije, ničim se drugim ne bave do sječom knezova.“

A zatim je Karadžića i Mladića otvoreno uporedio sa epskim junacima:

„Tu dvojicu što su utekli narod je prepoznao i svojijem krilom zakrilio. Nije narod, kako novi usrećitelji govore, njihov talac. Narod im je jatak. Da je drugačije, do sada bi ih na prevaru uhvatili i posjekli.“

Sam Nogo je u memoarima priznao suštinu svoje „kulturne misije“:

„Čitam u novinama teze za razgovor na temu Srpski kulturni prostor, a ta se tema uvek pojavi kad god gubimo državni prostor. Što ne možemo državnom granicom, carinom, policijom i vojskom, obdržavaćemo kulturnim i duhovnim prostorom do nekih boljih vremena.“

Dakle, nije riječ o poeziji, nego o produženoj ruci politike koja je tražila nove načine da opstane kada su tenkovi i haubice utihnuli. Kako ga je vidio njegov prijatelj, poznati novinar Gojko Berić, najbolje govori tekst „Zapisi mutivode Rajka“, đe ga opisuje ovako:

„Prodoran i kočeperan dinarac, neprilagođen društvenim konvencijama, prgav, nije krio svoje geslo: ‘Kako ko, ja đonom’. Kafanski noćobdija, imao posla sa policijom koja ga je jednom greškom pretukla zamjenivši ga s nekim kriminalcem. Zazirao je od svog zemljaka Mladića, pomalo ga se i plašio, ali je Radovana Karadžića obožavao. U knjizi “Zapiši to Rajko” mu je posvetio jednak broj stranica kao Andriću, Krleži i Selimoviću zajedno. Za svog prijatelja iz djetinjstva on kaže: “Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovjek”. Nogu je srbovanje životno zanimanje. Druženjem sa Karadžićem je liječio svoj kompleks niskog rasta.“

Ako je sve ovo istina, a jeste jer citati svjedoče sami za sebe, onda je jasno da omaž Rajku Petrovu Nogu u Podgorici nije omaž književnosti, nego ideologiji koja je sijala smrt i mržnju. Nije to odbrana kulture, nego njeno srozavanje na nivo propagande.

Na kraju se mora postaviti pitanje da li je to kulturna politika glavnog grada i gradonačelnika Saše Mujovića? Da li je to poruka ministarke kulture Tamare Vujović? Da li Podgorica i Crna Gora pristaju da Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, na čijem je čelu direktorica Slavica Ilinčić, potone na dno priređujući omaž onome koji je otvoreno branio Karadžića i Mladića i koji je muslimane – Bošnjake progonio riječima, kao što su drugi progonili oružjem?

Ratnohuškački pjesnici nikada nijesu bili pjesnici slobode, već glasnogovornici mržnje i ideološki saučesnici zločina. Njihova riječ nije bila štit čovjeka, nego mač uperen u tuđi život. U svakom vremenu i prostoru ostaje isto pitanje: da li društvo koje slavi pjesnike krvi i tla zapravo pristaje da ponovo otvori rane prošlosti? Ako Crna Gora danas daje počast onima koji su svoje stihove pretvorili u otrov, onda rizikuje da śutra „sasvim prirodno“ prihvati i njihova djela. A to bi bio kraj i poezije i kulture, jer ratnohuškački pjesnici nikada nijesu pisali u ime umjetnosti, nego u ime mržnje koja traži nove žrtve. Najviše su to na svojoj koži ośetili Bošnjaci – muslimani, čije je stradanje u stihovima Rajka Petrova Noga bilo opravdano kao sudbina i kao „porcija krvi“ koju valja namiriti. Zbog toga omaž takvom pjesniku nije čin kulture, nego čin poniženja i podśećanje žrtvama da se njihova patnja može zaboraviti i da se njihovi dželati mogu slaviti kroz metafore književnosti.