PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (9)

Subota, 12.12.

18:54

Sređujući papire, koji mi godinama stoje tik uz glavu, na komodi pored kreveta , naiđem i na nešto što sam mislio da sam zagubio. Niko kao Bog, dobra je moja Leposava iz Doljana govorila.

Aktom KI 02/5585 od 12.06.2003. sudija Ana Vuković obavještava tatu i sina, u stvari u naslovu je samo prispjenak adv. Prelević Dragan, da je tužilac odustao od gonjenja protiv mene ( tada sam kazao da prezirem što je takav tužilac donio takvu odluku i da shodno članu 60 ZKP, može da nastavi gonjenje).

Tata i sin pišu 13.06.2003. da otkazuju ( sic!) punomoćje jer ne mogu da obavjeste oštećenu, a da je posredna komunikacija (?!) spora i neizvjesna.

Aoooooo. Godinu dana se prispjenak nije micao sa TV. Krv pio meni i mojima na kašičicu. I ne nastavi gonjenje. A u Danu, u februaru 2003 izjavio … nema samo dokaza za trafiking, već i za drogu i prodaju oružje. Kukala mi majka, kakvog sam ja “hajduka” za petama imao.

I ? Ne nastavi gonjenje sa svim dokazima. Nema odobrenja od Moldavke. Kao da mu je trebalo. Šansa vijeka mu se ukazala. Ode S.Č. , ode i Prelević. Sa sve parama. I on i upravnica SŽK.

Uokviriću ovo. Greota je baciti. Neka visi na zidovima kancelarija mojih sinova. Da znaju kakvi po cijenu života ne smiju da budu.

Ako ne može da visi Pedro, neka vise obrazi.

Nedjelja, 13.12.

16:49

Kad god noć stigne laganim kasom i to obično, nekako sa desne strane od kuće ( volim kada mi utisak usadi tvrdnju) , oči kao po komandi bace svoje sposobnosti, tamo iznad tvrđave. Jer se u tom ćošku od neba, sve dešava. I traje kratko.

Crvenilo od sunca, koje je već sa one strane, budeći neke druge, kao da izvire iz mora i hoće oblake da dohvati. Oni tada i mali, okrugli, tanki, strelasti , trbuljati, neki i sa zapuštenim licem, bradati, kreću ka kontinentu, u želji da se izmaknu od smiraja. Živahni, traže ispod neba mjesto gdje će u nekoj drugoj igri prirode, provesti noć.

Ponedjeljak, 14.12.

14:28

Uvijek se poklonim praznoj, bijeloj hartiji.

I kad je na stolu, na krevetu. U skutu.

Pun sam poštovanja. Obazriv sam. Treba je nahraniti pismeno, obazrivo, otmeno, nečim što ostaje na njoj. Iza mene. Ponekad možda i uspijem. Kad to ne uradim ona ćuti, trpi, oprosti. Ne zamjera.

Najbolji je drug u trenucima beznađa, osame, potrebe da se sa nekim približim. Ispovijedam. Imuna je, ne protivi se drhtavoj ruci, razbuktalom srcu, razbacanom umu. Samo joj treba iskrenost i ona će uvijek u svojoj bjelini biti još iskrenija.

Utorak, 15.12.

14:30h

Sinoć je bilo prohladno, vjetar je nagonio kapu na glavu. Nije svaka za moju, pa sam hodao ulicom izlažući ne mali nos i još veće uši strujanju vjetra koji uprkos obzirnosti nije mogao baš na tome da se zaustavi.

Užurbano sam se kretao Hercegovačkom, pa preko gizdavog Milenijuma, ispod kojeg je Morača koja i ljeti na obalnom rastinju ostavlja trag sličan inju, u svom ledenom huku upozoravala na ledenu narav.

Bilo je u prolaznika i kapuljača , raznovrsnih kapa, šalova umjesto maski i svakojako dizajniranih krpa kao poslednja linija odbrane od virusa. Svega je bilo. Samo ne onoga što ulicu čini svijet u malom na svim mjestima u svijetu. Nema žamora, glasnih prolaznika, smijeha , zastajkivanja kod nekog vatrenog objašnjenja u hodu.

Sjenke jednako promiču sa prolaznicima. Oštre, nepomične, ozbiljne kao stražari koji vjerno prate gazdu.

15h

Žalosno je čitati portale, saopštenja, nadgornavanja, mudrovanja efemernih likova koji tobože nešto znaju i nekog predstavljaju.

A zvanično, svi oni na žalost, prče se (poznata crnogorska intelektualna poštapalica) ispred 400 000 jednog, u vremenu i vrednostima izgubljenog pravoslavnog naroda, rođenog u ovom kršu, kojeg predstavljaju ljudi bez ambicije da sjednu pored ognjišta koje bi im možda vratilo osjećaj zajedništva i podsjetilo na nekadašnju muku.

Pa nađu rješenje prije nego što se sve oburda sujetom u čijem je temelju novac i borba za zadnjicu.

16:30

Ako u meni, a budem među živima, preovladaju Niče i Dostojevski, seiriću što sam skromno, a badava, upozoravao na živući idiotluk koji će sve pretvoriti u pepeo. Ostaće klanci ( oni stravični) da svjedoče da, ovakvi kakvi smo, ništa drugo nismo mogli da očekujemo.

U sudaru dvije tupave sujete, lišene vizije, iz proizvedene eksplozije izničiće nešto, đavolu nalik.

18h

Sviđa se Đorđiju i Luki način na koji moja prijateljica Slavica Jovanović ( treba i istaći – besplatno ) u Danu, dala reklamu za novu knjigu.

Rekla mi je – moram da stavim Vesninu sliku i tvoju posvetu.

Gledali su majku. Ponosni. Možda sa mislima kako ja sa izlivima nježnosti obično zakasnim.

19h

Nepostojanost je moja vrlina. Iako zvuči paradoksalno. Jer, ponavljanje sopstvenog nesavršenstva postaje obrazac ponašanja. Kao kada ne zaboraviš da dotakneš šešir kada nekom
kažeš dobar dan.

Opet sam otvorio jedan portal. Kad tamo. I neki Crnogorci traže ukidanje entiteta u BIH jureći Olbrajtovoj u zagrljaj. Čudi tolika tona mozga, a bez predstave što znači ukloniti iz međunarodnog poretka potpisan dokument – plan – uređenu ( kakvu god ) zajednicu. Parafiran. Zamislite eliminaciju sličnih širom svijeta. I zamislite međunarodni poredak poslije toga.

I zamislite Srbe i Hrvate koji ćuteći prihvataju želju treće strane. Zamislite mir. Zamislite širokogrudnost tamošnjih hrišcana i zamislite Milanovića i Vučića.

Ja to ne mogu da zamislim, jer je nezamislivo. Ali hoću moga druga Blagotu Erakovića. Kada ih banjanskim baritonom ubjeđuje kako Klinton onomad nije imao viziju.

A da je Olbrajtovoj iznenada došlo iz, znate čega u glavu.

Smiješno. A još smiješnije što bez naših ovi potpisi nisu mogli da prođu. I što bez njih, peticija neće biti uvažena.

19:30

Moram da donesem malo mora u podgoričku sobu. Da razigram ćoškove obamrle od tišine, plafon koji se guši u dimu, krevet koji čeka da ga konačno napustim, zbunjene knjige koje se u nevjerici gledaju, zrak koji gleda u čašu u kojoj j prije nekoliko trenutaka bila nes kafa, umornu pepeljaru.

I evo ga Oliver. Zaigraju borovi na poslepodnevnom maestralu, note koje šire valovi dozivajući jugo, konobe pune ljudi u mornarskim majicama sa pogledom za trajektima koji će neke dovesti da između otoka umoče oči u bistru, zeleno-prozirnu vodu, pomažući i meni da za čas čujem krik galeba koji hoće da umoran sleti na mokri sprud.

Srijeda, 16.12.

16h

Luka je pržio šnicle. Ja sam tražio po frižideru tulumbe. Na krevetu me čekalo brdo knjiga, koje nepomično već danima stoje. Osim jedne. Sunce se zalijepilo za dva prozora susjedne zgrade i ta svjetlost djeluje kao zalijepljeno bjelilo koje ne potiče iz prirode. Kao da je ljudskom rukom nanešena, da tu ostane. Ružno.

Izgleda da sunčev zrak nije za sve na zemlji. Ima
nečega što mu ne godi, što mu ne prija, ne daje podlogu koja bi se poigrala sa njim. Taj zrak treba da treperi, podrhtava, igra, da onome na što se spustili promjeni dimenzije, oblik, unese živost, rodi sliku.

Da je umjesto prekoputne zgradurine ostala livada, drvo smokve, žbun od kupine, priroda bi se veselila i kupala osunčana.

Sve bi mirisalo i suncu bi uzvraćali ljepotu .

22h

I ja da nešto pogodim. A pogodak se tiče mog komentara na potpise ( i crnogorske) o reviziji Dejtona.

Hrvati danas sa Lavrovim – kakva revizija. I pri tom , da me iznenade uzviknuše – živjelo bratstvo Hrvata i Rusije. I ja kažem – živjelo.

Da je neko ovdašnji to uzviknuo, ja bih , kakav sam, bio uzdržan u podršci.

A što bi neki portali, pisci – novinari, vlasnici portala izvukli u naslovu bilo bi ravno ruskoj objavi rata Crnoj Gori. Sa već pripremljenom petom kolonom ovdje.

Uz upozorenje manjinskim narodima da se sklanjaju dok je vrijeme. Najslabija tačka manipulacije je kada joj se namjera iza brda vidi.

Četvrtak, 17.12.

14h

U usamljenosti poslije Vesnine smrti bacio sam u bezdan, u vazduh, platna u obliku mreže.

Lovio sam sjetu, pse lutalice, prazne ulice, sopstvenu mrzovolju, Vesninu sjenku, galebove, maestral. Mjesec.

15:10

Zvala me Dubravka Jovanović. Ne poznajem je lično, a želim da to bude što prije. Od početka objave Dnevnika na Skala radiju, iskreno, tanano, lirski suptilno, iz svoje vizure koja obiluje šarmom filovanim bokeškim slengom i obrazovanošću, ulivala mi je snagu da guram moju avanturu. Dogovorili smo da se čujemo ujutru radi neke emisije na radiju.

Uvijek me kod lljudi privuče dobra namjera i iskrenost. Sve drugo, pokriveno je ovim prvim.

16h

Kada razmišljam riječi mi poput titla na TV , nekad brže, nekad sporije promiču pored očiju. Slova kao odgovor na promišljanje. Sadržaj onoga što je produkt aktiviranja moždanih ćelija.

Kada patim spopadnu me slike. Čije boje ne mogu da definišem. Mijenjaju se kao na traci, ispunjene nedefinisanim, teškim, a ružnim prizorima, što je još teže – često. Najavama nove patnje.

Kada sam ushićen, ništa od onog dvoje gore zapisanog. Samo neosjećaj tijela. Jedino od mene ostane misao koja sretno ponavlja – sretan si, dozvoljavajući mi da se tjelesno ne osjećam. Volim to bestežinstvo. Jesi negdje, a to negdje, nije ovdje.

22:22

Krivokapić je ušao u politiku želeći da nade, kao vjernik, vrlinu.

A, onda je našao vlast.

Petak , 18.12.

18:30h

Pokušao sam da se sjetim sličnosti, ali i razlika između Martina Krpana i Kanjoša Macedonovića. Dva naša junaka. Junaka na kojima se temeljilo naše mladalačko vaspitanje. Slovenac i Paštrović su bili pred strancima primjer slovenske bistrine, hitrine, hrabrosti. Ali i trapavosti. Ne znam zbog čega mi je to palo na pamet. Ali ću Franca Lestvika i Ljubišu morati ponovo da prelistam.

Kako je sve relativno. A najviše onomadna petica iz srpsko-hrvatskog. Ne krivim godine, minule. Ima nešto što u obrazovanju ostaje kao temelj naobrazbe jednog prosječno obrazovanog Slovena.

Znam, sjećam se, Petar Džadžić je čak studiju o paraleli njih dvojice pisao. I ja pročitao. I ja zaboravio. Što sam saznao tom zgodom.

Subota, 19.12.

16h

Koga briga za budžet. Za siromaštvo koje je napalo i one koji se makar za hleb nijesu brinuli. I što će nam priča o tome.

Crkva i 1918. Sasvim dovoljno da se podrazumijeva kako nam je izobilje svakodnevnica. Politika je na Zapadu zanat. Kojim se rješavaju prije svega dnevni zahtjevi, problemi i potrebe građana. I ona velika ( visoka) politika kojom se vode regionalni ( ovisno o veličini države ) i globalni interesi, pozicioniranje.

Mi još iz nahija izašli nijesmo. Mržnja nas steže. Lica su nam se preobrazila.

17h

Birao sam između Čehovljeve drame “Tri sestre” i Salmana Ruždija.

A onda sam usuo mlijeko u čašu, dodao mljevenu plazmu, pomiješao, ne baš nježno malenom kašikom koja je dio sadržaja sa jednog metra visine spustila na parket, navukao jaknu, sjeo na stolicu koja se cijeli dan dosađivala na terasi i počeo da razmišljam u koji dio pučine da gledam.