PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (8)

Utorak, 1.12.

15h

U Podgorici sam. Kako vidljiva razlika. Umjesto širine, mora, sunca, osjenčenog mjeseca, terasa, jednako moćnih, u sobi sam. Da, u doduše prostranom stanu, ne stvaram Luki i Seki osjećaj tjeskobe. Možda je to samo uobrazilja. Ali znam kako mladi vole da budu sami. Oboje bi bili ljuti na ovo razmišljanje. I nije mi loše. Pola kreveta nastanile su knjige i neizbježna pepeljara. Koja ne može da se odupre mojoj nevaspitanosti da je nužno prisutna na mjestu gdje se spava.

16:30h

Volio sam i još sa istom žestinom, volim život. U svoj svojoj čestoj mrzovolji, namrgođenosti, bezrazložnom defetizmu, bezvolji.

Znao sam da budem livada koja odzvanja pod kopitima razigranih konja, cvijet koji se klanja svemu, sem suncu, bor i hrast koji nježnu sjenku bacaju za umorne čobane, zaljubljene, potok koji krivudavo kvari jedinstvo travkama po livadi, u kojem lice hladi lijepa seljančica i vodu pije, kad sunce mahne i ode, milosrdna domaća životinja.

I more sam bio. Širok, tih, bonacast, južnotalasasto bučan, dubok sa lavirintima od podvodnih stijena u kojima se nepovjerljiva kernja krije.

I sada bih to volio da budem. Vrijeme je svemu ograničenje. Najprije čovjeku, a onda mogućnostima. Samo želji i mašti ništa ne može.

17h

Nijesam trčao ni za slavom, ni za novcem, ni za ljubavima. Ni za ovcama.

Ponešto od toga, samo je dolazilo. I ništa zahvaljujući meni. Sve je bilo ludo spojeno u slučajnom kolu sreće i onoga što je moja majka često govorila: niko kao Bog.

19h

Volim kada ostanem sam. Sa svojim mislima. Radim od njih šta hoću.

Okrećem ih. Bacam gore-dolje, vrtim u krug.

Postajem ptica koja leti samo iznad osunčanih, zelenih, životom nabujalim prostorima, poštar koji raznosi već zaboravljena pisma zaljubljenima, koja neće više niko da piše, lula u ustima skandinavskog ribara koja mu dimom u očima ne da da zaspi, mjesec koji se , blijedo pomaljujući, javlja usamljenima, petao koji traži uzvišenje u cik zore pripremajući grlo da pojenjem probudi usnulo selo. Oglašavajući radosnu vijest. Da je svanulo.

Srijeda, 2.12.

23:29h

Moja balkonska vrata su braon boje. Kroz njih vidim parče mora i bor. Volim ih. Kao ljude. Ujutru kad se probudim, oni me dočekuju pogledom. I to rađa ljubav. U osami imam njih, poveo bi ih sa sobom, ma gdje da odem. Često se i spustim stepeništem u dvorištu, stanem ispod njega i gledam ono što vidim iz kreveta. To divno plavetnilo koje ne mijenja mjesto. I kada bi se sjetio da mi treba razgovor, trgnem se.

Imam bor. Njiše se, miruje, leluja lagano, nekad se opire vjetru, zatvara oči pred suncem, oslonac je pticama, iz utrobe mu se noću čuje poj sove. Živi. Tu pored mene. I šta ću više od toga.

Četvrtak, 3.12.

17:00h

Rano jutros u tužilaštvu , na priviđenju osumnjačenog kao branilac. Pa sa Olegom i Miškom. Sjutra je suđenje u predmetu Telekom. Valjda se i u njemu uskoro, definitivno stavi zaslužena tačka.

Seka sprema ručak, iako se bliži večera. Ima opravdanje, jer je još oho-ho kad pitala , hoću li da ručam. Ljubav prema tompusu, odlaže za mene tu, ipak, obavezu. Jedem zato što moram, a ne zato što volim. Kao i spavanje, i objed je za mene, nužna potreba. Uvijek sam, kao neko čudo, gledao ljude koji između zalogaja, odlažu beštek, pa gucnu malo vina. Još kad pri tom ritualu, nešto zvanično pričaju za stolom. Ili značajno, sagovorniku, žvaćući, klimaju glavom.

23:00h

Probudio sam se bunovan. Težak. Pogledao sam kroz prozor u dan koji je nastajao. Navukao sam pantalone, duboke cipele i spustio se brzo ka rijeci . Gazio sam strmi puteljak, sunce samo što nije nazvalo dobro jutro . Bijeli, jedva vidljivi mjesec ćutao je , jer zna da mu sada vrijeme nije, jedan magarac, natovaren bačvama za vodu, pognute glave , bezazleno je, zamišljeno stajao u riječnom šibaru, u daljini se čuo glas kokošaka, ritmičan i jak.

Došao sam do izvora pitke vode, koja je u mlazovima izlazila iz procjepa izbočene sivo bijele stijene obrasle neosunčanom mahovinom , miris šiparžja lebdeo je iznad hladne riječne vode, obluci su se u plićaku, nošeni brzom tekućom vodom kotrljali, zastajali , proizvodeći čudan zvuk kojeg je plićak izbacivao iznad obale.

Đed je došao, privezao našeg magarca sa konopom koji dugo pamti, dajući mi očima znak da se prihvatim obaveze i lagano burila za vodu spustim u ledeni , ključali trokut koji je planinsku vodu smjestio očas u drvene posude. Magarac se nije pomjerao.

Zapisujem urezano sjećanje nakon 48 godina. Bez povoda.

Petak, 4.12.

19h

Aooooo, aoooo. Danas je predsjednik liberalne partije ljutito pitao : kad je to Sekula Drljević osuđen?

Jer, valjda bez toga nije jedini crnogorski nacista i najomraženiji Crnogorac od 1945, prije svega kod crnogorskih antifašista i revolucionara. I dan danas mu niko obrazovani od stida ime ne pominje.

U redu, neću da pitam kada su osuđeni Pavelić i Hitler, da ne bi ušao u Popovićev rezon. Ali ću da kažem.

Kada su Mata Parlova, pitali što kao Hrvat misli o ovome i onome, legenda je samo kazala : ja sam svjetski prvak.

Eh, Mate, legendo. I naš golman je olimpijski šampion.