PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (8)

Subota, 5.12.

19h

Otišao sam do Ulcinja. U namjeri da ostanem par dana. I stigao. I krenuo da otključam vrata. Ključ ostao u Podgorici. Poći ću sledeće subote. Valjda se sjetim…

20:20

Mnogo sam budalaština napravio. I nije to čudo. Čudo je što su neke preživjele.

21h

Sumnjičavost uvijek dobije imput iz realnog života . Zatim se ima logička obrada njene opravdanosti. Proizvodi i zaključke koji ne moraju da budu definitivna istina. Zato je u uvijek nužno utvrđivanje i provjera sopstvenog, već oformljenog stava. Demantovanje kroz tu provjeru neće lošom namjerom obojiti prvobitnu misao.

Nedjelja, 6.12.

3:34h

Išao sam po stanu i tražio Vesnu. Ušao sam tiho u sobu, nije bila u krevetu. Pokucao sam na vratima od kupatila. Ništa. Hodnikom koji razdvaja stan na dvije cjeline, ušao sam u trpezariju. Osjetio sam da gubim vid. Jedva čujno, izgovorio sam joj ime. Iz ćoška, pored televizora na zidu, pri prozoru, čuo sam glas, tu sam, dodaj mi…

Trgao sam se iz sna. Sjeo na krevet i pogledao na sat. Bilo je tačno onoliko koliko sam napisao iznad zapisanog. Lijevom rukom nervozno sam udario po prekidaču koji je odmah navukao mrak u sobi.

21:17

Čitam Crnjanskog. Eseje. 1924. godina. On je u Mostaru, u vojnom logoru. Druži se sa ostarjelim Šantićem. Opisuje Mostar, Neretvu, noć, džamije.

I njihov poslednji susret. Kada mu Šantić u pola glasa citira stočetrnastu suru iz Kurana.

Šantić, Crnjanski i Kuran. Te godine 1924. Čudesno.

Ponedjeljak, 7.12.

14:21

Godine i više od njih, proveo sam družeći se, bekrijajući najviše, sa ujakom sadašnjeg vicepremijera Abazovića. I jako liči na njega. Sada pokojnog Mentora Mavrića.

Ništa manje ni sa ocem mu. Dobrim Džoom.

Komšije smo.

Neću mu čestitati. Zna on zašto. Ma koliko mu pretpostavljena čestitka ništa ne značila.

16:16

Piše Crnjanski, godina je 1925. Kada su Austrougari polomili Njegošev grob, 12.1.1916, bila je subota.

Sjutra dan, Lazar Matković, na službi kod ćesara, sa dva Čeha popeo se na kapelu. Našli su kosti od pete i zatiljak.

Te tri kosti ponijeli su iz groba.

Posle oslobođenja u Mitropiliji su znali za sve ovo. Poslali su Matkoviću pismo u Bosnu. 14. marta 1921.

I istog proleća, kada je sva Boka, kako kaže Crnjanski , bila rumena od ruža , u manastiru Savina , on je predao te kosti episkopu Kirilu Mitroviću.

Nije ovo podsjećanje loše. I nije da nije nauk za neke.

Makar da se zna ko je čuvao kosti i kome su predate.

Da li da napišem što je Matković po nacionalnosti?

17h

Mićo Orlandić podnio ostavku na neku funkciju u SO Bar. Kako ću ovu vijest da podnesem?

Kako će on lustraciju zbog S.Č., vidjećemo.

21:14

U pauzama od Crnjanskog, Džon Kuci – dnevnik loše godine.

Južnoafrički nobelovac zanimljivo elaborira makijavelizma. I izdaja, kaže on, vladaocu nije strana, ako donosi korist. Ja sam mislio da je dovoljno što se uobičajeno ne mora biti moralan u politici. I da je to, u suštini, Makijaveli.

Vidim zapisao i da sam knjigu čitao u maju 2012. I sve zaboravio.

Utorak, 8.12.

00:04

Kiša. Ona koja se čuje kao huk vjetra. Kao udaljeni, preudaljeni voz čiji dolazak se ne očekuje odmah. Samo poneka kap kao otpadnik ili bjegunac udara o staklo.

Jedem mandarinu, čitam krivični zakonik i oštrim olovke. Ništa što priliči ovom dobu noći. Doduše, iskreno, ne zna što bih mogao da smislim, a da priliči. Možda bih i mogao, ali ne znam da li bi to meni priličilo.

Srijeda, 9.12.

00:30

“Razbucao” sam glavu oko nalaza vještaka u izuzetno složenom predmetu. Koristio stručnu literature iz medicine, logicirao što je vrlo nepouzdano, jer je kao i matematika, medicina vrlo egzaktna.

Često znam da izvučem korist za klijenta, jer logika ne može da odmogne. Mogu samo ja.

Emotivno istrošen, nisam odmah za počinak. Jer ću početi prije suđenja, nekome zatvorenih očiju da postavjam pitanja. Biti već u sudnici. A to se hladne glave baš ne može. Naboj me gura u branilačku avanturu. A nijedna, ma kakva avantura, nije za san. Miran.

Možda odgledam film. On može da napravi otklon od vještaka. Ako to ne uradim otkloniću san.

01h

Ipak leksilijum. Nepovjerljiv sam prema sopstvenoj sposobnosti da proizvode otklon od onoga u šta sam se “uvalio” pred spavanje.

14h

Srušila nas je daleko poznata, odvratno višestoljećna crnogorska povodljivost. Još ako uz nju darovi idu, nema toga što se ne može.A najviše onoga, za što drugi misle da za tako nešto nijesmo stvoreni. Ni spremni. Prelistajmo istoriju od dolaska Turaka na Balkan i eto odgovora.

Rimljani su u Britaniji bili hiljadu godina, pa traga tamo nemaju. Nama su Turci i narav i karakter promjenili. I ništa zbog toga gori postali nismo, da se razumijemo. Ali, sličan primjer na drugom mjestu, nećemo naći.

Petak, 11.12.2020.

20:25h

Malo prije sam stigao u Pinješ. Sve je bilo na svom mjestu. I vidi se da nijesam bio tu nekoliko dana. Ujutro će to izgledati drugačije. Kud god budem prošao.

Subota, 12.12.

12:30h

Spustio sam se stepeništem, a onda borovom šumom pored mora, do hotela “Albatros”. Pusto. Par slučajnih prolaznika. Tih dva kilometra, čistog kiseonika, bez maske,melemno dođu.

Htio sam Rastislavom do Pristana, ništa od toga. Noge su već vile teške. Svo vrijeme pratili su me nagomilani bijelo-sivi, plitki oblaci koji su prelivali jedan drugoga. Sa njima je priroda vidljiva, obojena. Jutros je nedostajalo malo kolorita, suviše je sve pepeljasto. Pa i more.

13h

Gledam u ćošku, bez imalo čežnje, flašu alkoholnog pića. I posve mirnih emocija sjećam se ispijenih. Mnogo ih je.

Gore pomenute čežnje nema, jer je istina podupire.

Nijesam ja ostavio piće, već ono mene. Ja bih to teška srca uradio, ako bih uradio. Za iskazanu brigu prema meni, zato mu odajem pažnju. Baš.