PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (62)

Zoran Piperović

Ponedjeljak, 13. 12.
23 h

Danas mi je u Hiltonu Slavko kazao da nije htio da objavi komentar u kojem sam popljuvan, pogađate, zbog S.Č.
Treba i to moj drug da objavi.
To je eho poniženih, članova (ženskih), porodica koje su zbog novca i slave koja im se naslućivala, činila nepočinstva koja se u crnogorskoj istoriji po obimu ljudske odvratnosti teško više može ponoviti ikada.I ikome.
Objavi svaki takav komentar, a posebno onaj koji je vezan za Moldavku, druže moj.
Protiv zlobnih sa tastaturom jedino se možeš boriti što ćeš njihove gadluke stavljati drugima pred oči.
Konkretno, mene su uvijek pljuvanja zlih, činila boljim.
Sve pljuvanje oko Moldavke, odavno je palo po meni. Dostojanstveno sam, koliko sam mogao, to očistio.
Kad god pljunu, iz njihove pljuvačke kulja njihova bruka, poraz. Žal.
Što su ostali upamćeni po zlu.
A zli? Zli nemaju stid.
Oni pokrivaju, bijesni, svoj jad, koji im pred očima iznosim od 2003.
Kad nekome spasa nema, ipak, spašavajmo ga, ljudi smo.
I kad pljuju.

Utorak, 14. 12.
00:20 h

Kada ne mogu da zaspim, uzmem grafitnu olovku. I uključim muziku. Kao ovog trenutka.
Instrumental mi pred očima slika visoke borove u nepreglednom redu. Ogroman mjesec, bijeli, na jednom obodu blago osjenčen pepeljastom nijansom, tamno plavo osvijetljeno nebo sa milionima načičkanih zvijezda, što nijemo trepere, dajući plutajuću, još izrazitiju boju nebeskog svoda u pokretu.
I ruka uspori. I misao zakunja. I osjetim tijelo koje poput plastične bitve bačene u vodu, odmah nalegne, njišući se, čeka smiraj.
Tonem.

Srijeda, 15. 12.
00:25 h

Priča mi večeras drugar koliko stanova imaju pojedini visoki dužnosnici pravosuđa. Tužilaštva.
Koliko povoljnih kredita.
Nabraja.
Izišao sam na vazduh, rekavši mu prije toga da mi ne crni, crnu sliku koju već imam o pojedinima koje sam bio u “male” ostavio.
Onomad.
Elem, postadoše “veliki”.
A ja, ovolicni.
Na sreću.
I zbilja, imao sam privilegiju (posle svega), da iz komotne ladovine posmatram kako autsajderi sjede na kanabeima, o kojima ni u najdubljoj osami, kada su možda bili u samotnom, intimno – euforičnom “transu”, nijesu smjeli ni da pomisle.
Jer bi njima samima, to najsmješnije i najluđe bilo.

10:15 h

Memorandum je na decembarskom suncu. I čita se jutros.
SDP je za, Demokrate su sumnjičave, vide skrivenu namjeru.
Ja mislim da je sve ovo dobar početak za glavnu stvar. Prije svega, manjinske partije su izvučene iz fiksnog rova. Još ako to znači da neki iz komšiluka nisu loši apriori i da se sa njima može.
Demokrate svojim stavom ostaće bez manjinskih glasova i mir neće biti naša nacija.
Ne znam koliko će snage imati potpisnici, ali platforma je top.
Ovo je u stvari ideja Vašingtona koja će biti nukleus za buduće angažmane.
Ko se ne pridruži, na crnu će političku listu.
Više od svega govori ono što nije napisano.
Jedno je jasno. Ovo je sporazum koji briše srpski svet, ravnogorce, komite, “nikad više 1918”.
Kako znam?
Prosto. Što je briga 4 potpisnika – Albanca, za Krsta Zrnova i Pavla Đurišića.

15:42 h

Nikako da rasejanost pretvorim u vrlinu. Makar na tren.
Da, recimo, rasejan odnesem i poklonim cvijet, da u tom stanju dragoj osobi uručim kompliment, odnesem poklon.
Pa se vratim u normalu.
Ne. Rasejanost služi da rasijem oko sebe.
Tako, upravo je u tom stanju neki novac ostao negdje, nestavši iz džepa.
Gdje čuči, ne znam.
Taksi, ulica, restoran, cigar bar u Hiltonu.
Moja glava nije za 24 sata.
Odavno.

Četvrtak, 16. 12.
00:30 h

Kasno večeras dobio sam odluku po žalbi, Višeg suda u Podgorici.
Preinačava se presuda i moj vlastodavac dobija parnicu u jednom vrlo osjetljivom predmetu.
Suze radosnice cijele porodice nakon što sam im javio, učinile su me posebno ponosnim.
Jer, znam što im to znači. Malodobno dijete koje se dodjeljuje ocu, razlogom je suza.
Eto i ja da učinim nekoga sretnim.
Obično je obratno.

Petak, 17.12.
15 h

Onaj ko mora da dokazuje svoju sreću, ko natura drugima svoje blagostanje pred očima, onaj koji ljudima ima potrebu da objasni kako je postao sretan, krije svoju nesreću.

15:30 h

Zlo nije stečena opaka unutrašnjost.
Zlo dođe, na žalost istorije, sociologije, antropologije, kada se dođe na svijet.
I treba mu trenutak. Zlo je kvasac koji obitava u čovjeku. I nadođe. I krene kroz kožu, oči, ruke, da izlazi.
Kada ga prilika izazove.

16 h

Maštamo o mnogo čemu. Nekada nas jahanje po mašti ozari, uzbudi. Nekada i zažalimo što smo se upustili u tu avanturu jer nam maštanje stavlja pred oči limite koji onemogućavaju da dosanjamo.
Svakako, znamo da mašta nije pouzdana. I da se na nju ne možemo osloniti.

20:10 h

Dok čekam da se spremi tek ulovljeni levrek (brancin), odlučio sam da se osvrnem, ne mnogo, iza sebe.
Tamo do zabavišta. Imao sam pet godina i čini mi se, možda je ovo sve izmišljeno, da sam maštao da budem slavan.
Kad odrastem. Što se, uistinu, još nije desilo!
Mislim, nije se ni desilo odrastanje!
Tetka mi je kazala da bih morao da budem general.
Ali kako? Bez vojske, pješadije, konja, tenkova. Bez neprijatelja.
A, možeš da budeš slavan i kao fudbaler, dodala je, šapatom. Na uvo.
Nije bilo opreme, dovoljnog broja igrača, livade. Samo pijesak i more.
Rastao sam po planovima i strogim pravilima roditelja. Bez šanse da steknem slavu. Osim u komšiluku.
Porasla je i rasla slava. Sve su me ulcinjske ulice, njih tri, poznavale.
Eno ga sudija, mogao sam da čujem sa strane, iza leđa.
Gazio bih tada ulicom kao onaj sa kojim sudija ima posla.
Eno ga onaj tužilac, što nosi vunene bijele čarape.
I klompe.
Čulo se kasnije po Podgorici.
Eno ga trafikant, čulo se po Evropi.
Ne vjerujemo da je Lukin sin “spao” da obija trafike.
Čulo se na kraju, od starijih Ulcinjana.

23 h

Ima u Zakonu o krivičnom postupku nešto što se zove – ročište za potvrđivanje optužnice.
To je ono kada branioci traže da ne bude suđenja. Da sud obustavi postupak.
Kakav je to blam institut za okrivljenog. I one koji mu stručno pomažu.
A relaks za sud.
Ne moraju u sudu ni da pročitaju spise. Pa to i ne rade.
Saslušaju, i to nerado, ono što mi tvrdimo.
I vidimo se.
Na sudu.
Zato i kažu neki:
Kad optužnica dođe u sud, ona postaje akt suda.