PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (57)

Zoran Piperović

Nedjelja, 7. 11.
9 h

Jedan omanji bijeli oblak oštrih ivica, drobuljast mjestimično na svom gornjem dijelu , kupa se na ivici mora, tačno onamo gdje oko vidi spajanje sa nebeskim plavetnilom, ja to gledam ravnodušnim očima i nekim unutrašnjim neuravnoteženim nadražajima koji otkrivaju meni samom narav starog lisca.

Spopadnu me u trenutnoj razbibrizi odurne misli koje ne treba podijeliti, sa čitaocima, posebno.

Zašto onda ovo pišem, ne znam. To me, valjda, tjera izdajnik u meni , nagoneći me da ne iznevjerim ekstrovertnost koja me je lišavala najdubljih tajni , što intimu ličnu sačinjava.

Radije ću ustati i mačkama podijeliti žele iz kesice, nego što ću misaonim nepočinstvima ogoliti istinu.

Neka zato predodžba o meni ostane kod pojedinih netaknuta, kao što će kod drugih proizvesti rezervu.

Kako god. Ne volim ravnodušnost. Sopstvenu i onu kod drugih ljudi. Poslati impuls, ovakav ili onakav , raduje me. Tim prije, ako pomisle bilo šta.

Stavljanje sopstvenog, ad hok, mentalnog nesojluka pred tuđe oči, pa još i nedorečenog, izazove i nedoumice kod drugog.

Jer, ne zna se što je potpisani htio da kaže.

Zbilja, što sam ja malo prije pomislio , da bi blateći sopstvenu narav, ovo sve ispisao.

E, da. Sjetih se. Ali, broj godina, brana mi je da to saopštim.

Postidim se, jer držim da starosna dob mora biti brana kad mi misao, naišavši iz dubine želje rođene u trenutku, izbije pred oči.

Dok u oblaku uživam.

Ponedjeljak, 8. 11.
17:30 h

Ulazim u “Hilton”, a drug sa vrata … sinoć Duško Knežević reče da si stari saradnik ANB i da su te njemu bili podmetnuli.

Muk u cigaret baru. Svi me pogledaše.

Ja još na nogama. Koje počeše da klecaju.

Uhvaćen.

Provaljen.

Znao sam da moram naići na starog lisca.

Koji ima nos.

Nije mu rekao to Andrija Jovićević, kum, jer bi to DK saopštio.

Dakle, sve mi je sada badava.

Još ja, da bih bio uvjerljiviji, da me neko ne otkrije, 2002. kažem ANB-u da napravi neku službenu zabilješku u kojoj ću biti trafikant, silovatelj. I pride, manijak.

I oni to, prihvatajući urade.

I ja u zatvor.

I na ulicu sa porodicom.

ANB ne pomaže, jer sam po dogovoru sa njom trebao da umrem od gladi. Ili da završim u ludnici.

Jer, zabilješka je otišla kod Andrije J. što je on potvrdio.

Znajući i tada da sam saradnik kum-zlato ( tako me zvao DK), nudi da izmiri mene i A.J.

Ja, kao iskusni operativac, već tada podmetnut kumu zlatu, odbijam.

Kum zlato uporan.

Prije par godina traži da ga zastupam protiv “Kaspije”. Vodio mu spor protiv “glamurki”.

Poslao punomoćje iz Londona.

Znao kum. Sa Milom sam na dupli pas preko ANB i sve završavam.

I sada me prosu pred Crnogorcima.

Aoooooo!

Jedna digresija.

Ja mislio da je mašala paranoja izlječiva bolest.

Trostruki kum, nije puce. I kada je bivši.

Za neupućene.

Puce je stari zetski izraz za dugme.

Petak, 11. 11.
23:34 h

Da bi Eskobar shvatio gdje je došao , bilo bi dobro da mu neki saradnik u nekom bloku, citirajući sve novinare, analitičare , partije , napiše i preda. Da ovaj pročita.

I da vidi. Što je u stvari rekao , mislio kad je saopštio, uvjerio se ko su mu favoriti,koga će da penzioniše, ima li korupcije i kakav je njegov stav o tome.

Nema što neće saznati.

Ako se sjeti gdje je bio. I ako mu to uspije, jedno je sigurno.

Kod ovakvih analitičara, pronicljivih likova , anticipatora , urednika TV , gatara , navrća nije.

Bježi druže, prije nego li nas ubijede da nisi ni dolazio .

Bježi druže, jer će nas komite obavijestiti da si rekao kako, čim ustaneš, usklikneš tradicionalni starocrnogorski pozdrav – viva vero Montenegro.

A ovi drugi da si šapnuo nekome , kako , dok se briješ, pjevaš staru “dalmatinsku” pjesmu – morem plovi jedna mala barka.

Petak, 12. 11.
09:07 h

Još sam u krevetu, a treba da stignem na suđenje u Ulcinju.

Zagrijani krevet, mlaka, tanka kafa u najvećoj šolji, tompus koji se stavlja u oganj, a zora promoli na prozor.

Endi Vilijams, Džeri Komo i Ebdru Vojl pjevaju jednu od onih pjesama po kojima pamtim 1971. i živu muziku u hotelu “Jadran”. Na rtu Rastislava. Kojeg više nema.

Parking.

Posle suđenja, na terasi u Pinješu, iznad njega, gledaću stogodišnje borove koji tu pamte i dvorac Nikolin.

Biće sve blaženo.

I već jeste.

Osim jednog. Zar se u dnevniku opisuju stvari koje će se tek desiti?

 09:40 h

Upravo me zvao stari profesor Boro Vukčević. Ima 86 godina. Mentalna očuvanost mu je na 100.

Iznenadio me je. Zovem te da ti samo kažem da si …

Ne bih ga citirao, profesor možda pretjeruje, jer me voli.

Ali, vrlo je prijalo.

14:56 h

Laž pomaže da se preživi i zato po lažljivca, iz njegove vizure nije bogohulna. I nije briga lažljivca što su u njoj kratke noge. Zato što znaju da budu stabilne.

Uostalom, ako mnogo toga počiva na laži, pojedincu i ne treba mnogo snage da se njome služi.

16:36 h

Oblaci kao da nijesu došli odnekud, kao da ih je lijepa ruka tu postavila, uljem naslikala, nepomični , tanki , u desetinama boja u danu na izdisaju, pituraju i sjajnu morsku površinu, koju je na nekim mjestima vjetar, kojeg na kopnu nema, naborao , otreperio, dao nijansu.

Usamljeni čamac na pučini, usidren, pojačava svojom minijaturnošću , beskraj vodenog prostranstva, veličinu , moćnost.

Nahranio sam mačke , spremio sebi, prljajući prostor , plazmu sa mlijekom.

Čitaću Andrićeve turske priče.

Subota, 13. 11.
10:27 h

Nema političara koji ne radi dvije stvari.

Glumi i igra prljavo.

Glumimo i mi svi.

E, sad ovo. Oko prljanja. Onaj ko to radi treba da bude svjestan da će po njemu neka fleka da ostane.

Jer, bavljenje politikom nije šetanje po bašti.

Već, u principu, prolaženje kroz baru i glib.

12 h
Što je politička partija? Da li je to nadorganizacija koja se rodi iz kolektivnog, pretpostavljenog intelekta , ili zbir volja par glava koji kao potok prelije unaokolo , preostale hipotalamuse. Ili vizure jedne osobe koja ne podliježe kontroli i kao strelica pogađa ostale članove organizma.

Ovo ne pitanje ne postavljam. Ni sebi. Svi pobrojani oblici su mi strani. Ne volim bočni, ili bilo koji uticaj , na moje promišljanje.

Lična sloboda ne poznaje autoritete. Kada znaš da ga imaš dobrovoljno pristaješ na dvije stvari. Eliminišeš svoj stav i umočen si u snishodljivost .

Palamudim?

Da.

Sve se svodi na plijen. Mali. Veliki.

Povremeni. Redovni.

Što bi nedostatak digniteta, ovoliko, onoliko, na vječno slabašnoj ljudskoj ravni bili smetnja punom ćupu.

Ljudi su slabi, zar ne ?

17 h

Vjerujem ja Kašćelanu , predsjedniku Cetinja, kada kaže da je antifašizam nužna tekovina.

Ali , po ko zna koji put pitam, dobro je što baš pitam Cetinjanina.

Otkud , evo godinama , oni koji mimo drugih vole Crnu Goru, to iskazuju … e viva, e viva …

Ili ovako, zna li crnogorskog antifašistu , mada su svi oni prešli u sjećanja, knjige, istoriju, koji je taj usklik, ispustio iz usta 1941 – 1945.

I ko je na Cetinju prvi puta i kada, zapjevao. I kojim povodom.

Ako hoćemo antifašizam, ne možemo u svatove, sa ovom svadbarskom poskočicom.

Izvinjavam se UBNOR-u i njenom predsjedniku. Što im skrnavim usklik.

Koji nikada komentarisali nijesu.

Naprotiv!

22:10 h

Cijeli život se borim kako da savladam rasejanost. Koja je znala da me košta.

Večeras sam uspio da nađem modus kako da je eliminišem.

I stvar je prosta.

E, to me upravo i spriječavalo da joj lijeka nisam znao.