PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (51)

Zoran Piperović

Petak, 24.9.

17:54 h

Kada sam onomad ostao u mraku dugo mi je trebalo da shvatim da ne treba da tražim onoga ko je mrak navukao, već izlaz koji će da osvijetli.

18:40h
Nikada nisam volio hod po utabanoj stazi. To eliminiše osobenosti.

18:55 h
Onaj koji ima dobru dušu valja svima. Osim sebi. Koliko smo se puta u to uvjerili.

Duša nema vrijednost po vlasnika. Ravna je nuli. Posebno ako je okolina nemilosrdna. Tako, ona po njega, obično bude samar.

22 h

Nađoh staru, crno-bijelu fotografiju. Godina je 1980 . Bojana, rijeka. Na malenoj terasi kućice Jova Kneževića ( kršteni kum), ja, Đoko Strugar, Mahmut – Mamo, Vesko, Vojo Ražnatović. I stari tiganj. Vidi se u uglu slike.

Nije lako bilo stići pješice od pristaništa za trajekt. Nije se bilo lako ni vratiti.
Trebalo je gaziti kroz vodu, rastinje razmicati, paziti oči.
Sve između, bilo je, sada već vidno, neponovljivo.
Ni te Bojane, ni tih udžerica. Ribe tek ulovljene. Piva. Vinjaka.

Poja ptica. I tišine.
I najvažnije.
Isti, njih 30-40 ljudi , koji su na rijeci.

Bilo nekad.
I dobro je što je bilo – nekad.
Da nije tako, ne bi uspomene bile ovako jake.

Subota, 25.9.

10:05 h

Svijet će propasti ako se pravda ne vrši. To normalni znaju. Među njima ima i onih koje ne zanima hoće li svijet propasti. Ako i posle toga, njima bude dobro.

Pravda za komšiluk. Pravda za poštene. Pravda za nepoštene. Pravda i za one koji ne ljube Crnu Goru, a prave se da je vole.

Pravda za Bošnjake, Albance, Hrvate, Rome.
Pravda i za Srbe i Crnogorce. I oni su naši. Kakvi god da su.
Pravda za gej osobe .
Pravda za lopove, kurve. Hohštaplere.

Pravda za sve.

To je univerzalno pravo.

13:20 h

Mačak bezuspješno pokušava da se uspe na krevet.
Čitam Pirandelijovu pripovjetku “Gorka voda” i nijesam raspoložen da mu pružim ruku.
Pojeo je obilje sira i sada bi da se ispruži.
I nije ga briga da li sam ja što sebi spremio za obrok.

Đorđije i Vuk su u Valdanosu. Jeka na Pristanu kod tetaka.
Treći tompus od jutros i tableta za pritisak.
Fascinantna je moja obzirnost prema sebi samome.

Utorak, 28.9.

15:53 h

Tako davne 1975 godine, drugarica je kupila malog plastičnog lutka i donijela ga je u Internacionalnih brigada 31.

Pravi dječak.

Sa ćubastom kosom roze boje , crvenim pantalonama, golih ruku koje su izlazile iz zelenog prsluka, kratkih, spojenih, debelih nogu. I golih tabana, na kojima se moglo, kada se lutak okrene naglavačke, pročitati – Jugoplastika Split.

Napisao sam mu na grudima – LAZA.
Kazala je kratko – tvoj je.
Bio je do prije tri godine sa mnom. Svuda. I na putovanjima, i u sudnici, čekajući me u tašni.
Pravio mi je društvo stražareći iznad kreveta, svo vrijeme studija .
Selio se od Vračara do Dorćola.
Izgubio mu se svaki trag. Možda je potražio sopstveni put.
Nije isključeno da je u sudaru sa mojom hroničnom aljkavošću, negdje nevoljno ostao.

Valjda me iznenadi. Pa se iznova sastanemo. Na mjestu gdje ga svo ovo vrijeme nisam tražio.

Lazo, javi se .

Srijeda, 29.9.

00:30 h

Popio sam leksilijum. Podupro sam ga Vivaldijem. Ugasio sam svjetlo.

Mrak.

Podupro sam i njega, zatvarajući oči.

Četvrtak , 30.9.

00:40 h

Zaboravio sam duks u “Maši”, a onda dva sata sjedio na terasi “Hiltona” u majici kratkih rukava. Smrzao sam se.
I sada , dok gledam TV, ne želim da se ogrnem ćebetom. Čime bih priznao pređašnju glupost.

Ne želim ni da otvorim Kurejšijevu knjigu “Ništarija”, već treći dan.

Ni Saramagove “Belježnice” .

Kada oči postanu jedini organ koji registruje spoljašnjost, onda sve želje, logično,odlete.
Ili me to večeras samo napala bezrazložna mrzovolja.
Moj česti posjetilac.

04:50 h

Težak san. Onaj koji živiš u realnosti.
Probudio sam se. Na svu sreću.
Bio sam uhapšen od strane specijalaca. I odveden u Spuž. Još zarobljenih tamo je bilo.
Prijavila nas je neka strankinja koja se zove Kolumbija.

Košmar.

Kažem da ne znam o čemu se radi. Jedan komandir mi kaže … ovo ti je drugi put…namjestili smo ti krevet u toaletu i tu ćeš da boraviš.
Prostorija nema prozora.
Prihvatam sve mirno i mislim šta će Vesna sada reći. Živa je bila.

San ne poznaje smrt.

Otišao sam do trpezarije i evo ispisujem žutom grafitnom olovkom ove redove.
Jedino što je dobro što sam Vesnu, makar i ovako, oživio.

Naravoučenije je.
Pređašnje iskustvo eliminiše iznenađenost.
Ko jednom pređe, drugi put mu lakše padne.

Apsurdnost postojanja.

Subota, 2.10.

12:30 h

Kada se čovjeku dešava sreća, neke lijepe stvari, kada cijelu porodicu obasja ushićenje, niko ne pita za razlog.

On postaje jedino upitan kad bolest zakuca na vrata, zlo dođe.

13 h

Ne treba se plašiti starosti, jer ona svakako mora doći. Isto važi i za smrt.
Ako nas zatekne ono što i nije nužno, a ipak nas pohodi, e, to je za brigu.

14 h

Kakvo ulcinjsko poslijepodne. Kada bi moglo da traje. I traje. Možda ne bi nedostajala i tiha jutra, kiša koju jugo tjera pod nadstrešnicu, mjesec u tami. Ljudi.

Da, i ljudi. Ovo su trenuci kad me poplavi želja za osamom.

17 h

Pare nemaju prošlost. Jer, ne vraćaju se.
Nemaju ni budućnost. Jer, nepoznanica i izvjesnost za dobit, nijesu utvrđene kategorije.

One imaju samo ovaj trenutak. Jer su pred očima. Ili u banci.