PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (49)

Zoran Piperović

Ponedjeljak. 13.9.

17h
Baš naporan dan. Kao rođen za fizičko testiranje. Mentalno bi, da kucnem, mada sada mogu samo u jastuk, prošlo sve probe.

I to je utješno. Zato što dođe starosna dob kada i to postaje upitno. Za velike poduhvate.

Za netrošenje prevelike energije u riješavanju problema nijesam zaslužan.

Valjda, to dođe, kad ugledaš svijet.

Malo prepotentno? Mnogo. Ali neka sam sebi dopustio da dođe trenutak u kojem ne kinjim Zorana.

17:30
Gleda me iz zeleno-žutog tanjira grozd grožđa. Bijelog.

Bacim i ja pogled. I sve što treba da uradim je da ispružim lijevu ruku. I udostojim ga.

A možda da probam desnom.

22:30h
Miško me dovezao kolima do zgrade. Osjećam neku težinu u nogam. Osjećaj kad tijelo ište krevet.

Hoće tako da me spopadnu sjećanja na neke epizode, zgode, iz života. Kada ih ne prizivam, tražim. Prosto mi se hoće da pred oči iskrsne događaj koji je pohranjen negdje. I za koji, da bi isplivao, treba neki razlog.

Meni često dođe, tek tako. Za sve ima razlog, koji ne ište objašnjenje.

Bila je jesen i ležao sam od diskus hernije u Pinješu. Daut Kurti sjedio je sam u dnevnom boravku. Ja sam u sobi čitao. Nije bilo potrebno da se išta govori. Dovoljno je to što smo skupa.

Zvala me je Marija Milošević i kazala da će krenuti sa Cetinja. Da donese neku kremu koju joj je majka poslala iz Moskve. I koja mojoj boljki može da pomogne.

Svo troje smo sjedjeli u trpezariji.

Dautu je zazvonio telefon i on je razgovarao na svom, albanskom jeziku.

Koji je to jezik, izvinite – pitala je Marija učtivo.

Portugalski – odgovorio je Daut.

Kada mi je vidio ljutiti izraz lica , nije mu “bilo dobro”.

Rekao sam Mariji koji je jezik u pitanju.

Izvinite, kazala je Dautu, prvi put čujem taj jezik.

Sve je u redu, odgovorio je, namještajući kosu. To je radio kad bi se iznervira, kada mu je nešto neprijatno bilo ili kada nije znao što će od sebe.

Portugalski, ponavljao sam u sebi, zadržavajući osmijeh u stomaku.

Bio je prijatan ostatak dana. I ručak. Ko ga je napravio, sada ne mogu da se sjetim.

Ja nijesam.

Utorak, 14.9.

00:10h
Kada me je jedan prijatelj pitao zašto kao Srbin ne glasam DF, mirno sam mu odgovorio:

Oni su prije par godina napali sudiju Đukoviću zbog toga što je osudio Moldavku S.Č.

A to ne bih oprostio onome što me rodio. A koji od 1986. leži na groblju u zetskom selu Mahala.

Ni njemu, zapamti. A ne Branki Bošnjak i ostalima.

22:10h
Tri puta sam zadnjih pet minuta nešto zapisivao i sve napisano prekrižio. Odustajem.

A htio sam da napišem kako sam cijeli dan bio van kuće. I da sam upravo, halapljivo pojeo oriz sa vrganjima.

Uvjerio sam se da to ovog časa ne umijem da sročim.

I odustajem!

Srijeda, 15.9.

00:10h
Šta li o psovanju muslimanske majke Dritanu misli ulcinjski Grk, ili grčki Ulcinjanin.

Kako će sad Sarajlijama da objasni to?

Još sa koje je strane došlo.

Šta će pomisliti braća Muslimani što su gutali suzavac, protestvujući zbog popa. Za korist drugog popa.

15:30h
Napisao sam ono gore sinoć na ponoć. A onda vidio da je Grk napisao, kako je i on Musliman. On je profesionalni trovač, pljuvač ( zna li to ko bolje od mene iz 2002 godine).

On godinu dana, uz pravo na različiti politički stav, toliko i tako targetira sugrađanina Abazovića, takvim intezitetom to radi, da se morao “roditi “ neki princip(ijelni ) gavrilo , koji je na kraju ovome ( Dritanu) j… majku muslimansku.

I pomogao mu. A Grka eliminisao sa raznih mjesta . Bošnjačkih. Količina otrova uvijek pusti krak onamo gdje pošiljalac toksina to najmanje želi.

I principijelno. Ovdje ne branim Dritana. Između Džoovog sina i Mendovog sestrića i trovača na duže staze, moram stati na antiotrovnu ljudsku ravan.

Nije taj momak kriv. Možda mu je (hm!) sve u žaru i nevoljno izašlo iz usta. Mada, opravdanja nema.

Elem, ako je čitao što Grk piše o sugrađaninu, kojom količinom, ne, elementarne kritike, već patološke, udvorničke ostrašćenosti, dobro nije levor izvadio.

I šta će Albanci da pomisle sada?

Otkud na Cetinju “majka muslimanska”.
Zašto?

Mene je Grk secirao za Moldavku, komšiju mi, za četnika.

Moj trijumf je prećutao. I dobro je što je tako. Da mi uspijeh ne bi ogadio.

Za “majku” vidi šta je uradio. A treba i u Sarajevo poći, pa objasniti.

Nego, ne čudim se.
Kada mu se spuštene kosa i brada vide ,odaje utisak Nikole Kalabića koji je odložio šajkaču. Da se umije.

Nije svaki obraz da ga voda opere.

16h
Kada me je spopadalo intelektualno mrtvilo, pridavao sam to mom mentalnom sastavu.

Ako nijesam mogao da uporno skapiram šta piše Berđajev o karakteru i strukturi Dostojevskog, strepnja me obuzimala. Držao sam da je moj intelekt oivičen. I da nema preko.

Rebus sam pokušavao riješiti tako što sam počeo da razmišljam što je Berđajev htio da kaže, ne trudeći se da ulazim u analizu onoga što u sebi nosi ruski genije.

Ako ovo čitalac i ne razumije , u smislu šta sam htio da kažem.

Evo. Ni meni nije baš jasno.

18h
Svako dijete je suzdržano . Po malo bojažljivo, nagonski oprezno.

U sudaru sa dobrotom, otvore se oči. Srce.

Kad god, po prvi put, svjesno ili ne, primi njene nadražaje.

Ovo pišem zato što sva djeca nemaju mekane prve korake. Toplu ruku. Majčinske grudi. Stoga čekaju, gore pomenuti sudar.

Četvrtak,16.9.

00:20h
Upravo na Pink Westernu krenu film “Tragači”.

Sjetih se Koelja ….

Kad nešto tražiš…i to nešto tebe traži.

10h
Ko god je više od dva dana boravio u Ulcinju, morao je da čuje za ćevabdžinicu “ Kod Poja”.

Bio je dio ponude. Od Ade na Bojani do Bara. I dalje. Ta radnja, jedva da ima 20 kvadrata. Zato je oko nje sve vrvilo od ljudi, koji bi čekali da dođu na red i poruče.

Imao sam privilegiju da mi se i prije porudžbine, tri ćevapa sa alevom paprikom u parčetu somuna daju odmah. Dok porcija ne bude gotova. Od kuće.

Korona odvede od porodice i Ulcinjana Fatmira Ficija – Poja.

Tužno.

18h
Koliko je moj odlazak 1999 u javnu kuću bio časniji od vila nad morem, petih stanova, osmih stambenih kredita, stogodišnjih mandata, skupocijenih, a primljenih satova, umjetničkih slika. A sve veliki tužioci, sudije, predsjednici.

Na neviđeno, knjigu za mandata i prije toga, pojedine nalovatorene ispodmediokritetske osobe, pročitale nijesu.

I dostojno su otišli u penziju. Tako im se čini.

Ništa im sopstvenu prazninu nadomjestiti ne može. Badava sve.

Izlakirane ljušture.

I šta mi bi odjednom?

Nemam pojma. Probudih se, pojedoh parče pršute.

Olovka me dozva.

Iz čista mira.

Svakako, nije slučajno.

Ni namjerno.

Valjda mi došlo odnekud.

Iznutra.

Da je vječna!

Petak, 17.9.

01:01h
Knedla se uvijek proguta iz nužde. Jer se inače, normalno, sažvaće. Knedla se guta iz praktičnosti, moranja. Kada se nema kud.

Knedlu nikad zreli ljudi ne gutaju.

Poslije ovoga …URA- DEMOKRATE, neko će morati. I to je problem gutača.

Nama ostaje pitanje : zašto nema zrelih.

Rekonstrukcije, zamjene, pretumbacije su kao knedla i gutanje iste. Jer i ono podrazumijeva velju nuždu.

I građani iznova pokisli. I opet pitanje.

A gdje su zreli?

Možda su oni otišli u šume. Po proplancima da probaju nove dogovore.

Znao sam, po sebi.

Trojna koalicija potpisana je 9.septembra. Na moj rođendan.

Ima li boljeg znaka da je sve naopako.

Subota, 18.9.

21h
Zvao me arhitekta, 84-godišnji Dragan Šišović. Družio mi se i sa ocem.

Bjanka, supruga, sjajna Hrvatica, umrla. Živi sam. Sinovi otišli za svojim životima.

Razmjenjujemo iskustva. I zakljucujemo. Zajednički.

Da je žensko čeljade – bogatstvo.

I sjetimo se vjekovne crnogorske namrgođenosti, kad su dolazile na svijet.

Nije dalkeko ni od novih generacija, pobjegla ona prva reakcija po rođenju.

Meni je oduvijek drugo fascinantno bilo.

Vazda su se najviše mrgodile na žensku čeljad, crnogorske babe.

Nema tog Crnogorca, koji je, koliko su one,dovoljno mrzovoljno, obznanjivao taj fakat.

Valjda zbog toga, što su znale kako su njihov dolazak na svijet “lijepo” dočekivale – njihove babe.

Meni je moja tetka , iz Kuča, govorila prije 50 godina … slušaj, mali, nema ništa ljepše nego kad , nakon rođenja , kuća zamiriše na mu…

Naravno, tetka je to kazala bez ovih mojih obzirnih tačkica.