PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (48)

Zoran Piperović

Utorak, 7.9.

16:32h

Odmaram danas. Juče sam imao jedan od najzahtjevnijih predmeta u karijeri. I bilo je naporno, zahtjevno.

Izašao sam iz suda kao opijen. Taj osjećaj me obuzme kada u stomaku osjetim toplu najavu nekog nevidljivog darodavca sreće.

Fakat da čovjek iskreno i časno daje sve od sebe, dovoljan je. Savjesnom.

Što će iz toga da proiziđe, neizvjesnost je, koja često sa onim što prethodi zadovoljstvu i nema neke veze.

17h

Crno grožđe, nektarine, kafa, tompus , mobilni telefon, daljinski upravljač za TV. I jedna muva.

18h
Sunce se pomaljalo iz jasenove šume. Dva ždrala, udaljena jedan od drugog, jezdila su ispod tek probuđenog plavetnila ka zapadu. Rana jesen je bila.

Gazio sam u kratkim gumenim čizmama, slijedeći svaki korak moga oca po močvarnom terenu, negdje u dubini prašume na Adi.

Nemoj da gledaš u desno, hodaj mirno, tihim glasom kazao mi je. Radoznalost je često u prednosti nad predostrožnošću, posebno kod desetogodišnjaka.

Bik, ogroman, na nekih sto metara od nas, nepomično je stajao, gledao u našem pravcu. Ubrzao sam, disao ocu u leđa.

Kroz šipražje izbili smo na nešto što je ličilo na jezero.

Popni se na ono malo uzvišenje pored vode , budi miran i gledaj.

U dubokim, gumenim čizmama zagazio je po sredini te vode, držeći ošće u rukama.

Kretao se lagano, gledao lijevo – desno. I onda bi ih silovito, obijema rukama zabadao u vodu.

Kada bi ih izvukao na njima se koprcao siroti krap. I tako, satima.

Nedoživljeno mi je obuzelo pažnju. Krajolik kao sa kraja svijeta. Gdje osim neba, rijeke, divljih životinja, graktanja ptica, groktanja divljih, skrivenih prasadi i odsustva ljudi, nikoga nema.
Samo ja i on.

U život me vratio glas koji doziva mog oca.

Karaman Tafić, jedini stanovnik Ade, čuvar stoke sa ispaše, koji je stanovao-živio u baraci sa dva gvozdena kreveta i podom pokrivenim pijeskom. Donio je končane vreće za ulov.

Čunom na vesla, vratio nas je na drugu obalu Bojane.

Ulov je ostao na Adi. Ja sam lijevom rukom držao oca oko struka, u desnoj držao krapa, dok smo se “Tomos” motorom, gizdeći usamljenim štojskim drumom, vraćali u tri neasvaltirane ulcinjske ulice.

Možda je to bili baš na današnji dan, mjeseca septembra 1966. godine.

Srijeda, 8.9.

14:40h
Ovog poslijepodneva neka tupost, svejednoća, nepomični pogled između pepeljare i prazne bočice sa vodom, neka obamrla, jedva dohvatljiva dilema da li da odem u krevet ili da gnjavim usne ostatkom tompusa , čija blizina žara već boli.

A sa ushićenjem sam otključao vrata stana . Usput, izgleda i narav.

16h
Nedostatak prioriteta rađa obamrlost. Energija hoće zadatak. Zapravo, ta ista zadaća , proizvodi je.

A možda višak prioriteta stvara utisak da niti jedan ne postoji. Zato što se pliva u njima. I tako plivajući čovjek u svakodnevnici, životu, nehatno eliminiše primarnost.

19h
Zna tijelo da iznevjeri , pobjegne od mene. Onda ga analiziram.

Dovoljno je trpjelo, izdržalo, prošlo. Treba mu impulsa da sve unutra, a čega sve kod mene ima ko to zna, izmjesti , premjesti na bolje , osunčanije mjesto. Treba do članaka stići , a visok sam.

Ili da sjednem, pa neka sve , kapljući brže iz glave, srca i svega ostalog što se šeta u meni, stigne do stopala.

A onda da ustanem sa novom unutrašnjošću.

19:30h
Pročitao sam ovo danas napisano. Nakon što sam odspavao.

I upitao se. Umijem li sreću svoju da opišem. Ili me to samo navala pisanja hvata sa navalom nerava. Ili to ne umijem.

Karakter isključivo isplivava u samoći.

Tada sebe izneseš pred oči.

Socijalna kultura, naravno, nije dio naravi. Već stvar vaspitanja. Mogu ja, iskreno , u društvu, da eksplodiram ushićenošću, smijehom, veselim govorom tijela. Da budem autor čarobnih trenutaka.

A kad svi odu. Suočim se sa sobom.

23h
Malo tunjevine, paradajz, crmnički crni luk. I paracetamol.

U nastavku noći, nadam se da ću iz četvrtog puta odgledati do kraja kako Vajat Erp nakon Dodž sitija i penzije, u Tumbstonu ponovo kači revolver i zavodi red.

Četvrtak, 9.9.
19:30h

Na današnji dan 1956 godine, Adlija Ćirova Zuberović unijela je bebu u kuću na Pristanu.

Dževdet Resulbegović ispalio je nekoliko hitaca iz pištolja.

Ja sam tako banuo među sestrama.

Mnogo godina kasnije, otac bi u nervozi znao da kaže … što se i treća ne rodi.

Petak, 10.9.
14h

Stipe Mesić je glasovima nekih proglašen za počasnog građanina Crne Gore, tih istih je i Hašim Tači, isto to u Ulcinju.

E, ti isti njesu bili u volju da Novak Đoković, građanin svijeta, bude u gradu svog porijekla počasni građanin.

Ako počnem razloge da navodim muka će me spopasti.

I pitaću sebe, onako usput, u čem smo se mi pretvorili i ko nam to uradi.

Hm. Da je Nadal predložen za počasnog Nikšićanina, čije bi se ruke digle u zrak.

Ili ovako. Da li bi prošao jednoglasno predlog da Novak bude počasni građanin Rima, Pariza, Beča, Njujorka.

Znam moje pravoslavne Crnogorce koji ga baš ne vole i slave, maltene, kad izgubi.

Na moje pitanje zašto je tako, cijeli region, posebno Hrvatska, ga voli. Daju odgovor. Onda im ja , na jeziku koji su od skora počeli da njeguju , kažem :

Bolijest je svačija.

17h
Tolerantan ne mora nužno biti dobro odgojen.

On mora to biti u odnosu na ono što ne razumije ili ne prihvata.

Eto recepta za Crnu Goru.

To je misija političara.

Jastrebovi i jastrebice, neka odlete.

Uz sreću tamo gdje se spuste.

19h
Vraćanje u prošlost nije jednostavno. Često ni prijatno. Sjećanje na ljubav, recimo, prolazi kroz filtere razloga, analize tih istih razloga. I onda često zažališ zašto si začeprkao po nečemu što te nekada činilo sretnim.

Stare oči ištu analizu.

Mlade, samo vrelo htijenje.

19:55h

Izašao sam na terasu i zatekao mladi polumjesec sa zvijezdom pratiljom ispod njega, što mu društvo pravi još od stvaranja svijeta.

Blijedo crvenilo na zapadu označava kraj ovog tihog septembarskog dana u Ulcinju.

Praviću tišini društvo. Možda se u mislima i vratim negdje, a desi li se nemoguće, pa gurnem u njima sebe naprijed. Biće to možda nagovještaj da ću skinuti, konačno, oči sa potiljka.

Subota, 11.9.

13h
Kakav vazduh. Kakva arija je ovo zlatno ulcinjsko brdo Pinješ, iznad Male Plaže. Kako mrko pamučaste noći, kakava zelena jutra koja stogodišnji okolni borovi pituraju zracima freškog sunca koje u utrobu primaju sa istoka. A svane zora.

Sestre su se, vidjevši me, vratile na Pristan.

Mirjana je kazala … samo da znate, ja sam Crnogorka, a vi kako hoćete.

13:40h

Htio sam da odem na pendulanje, ali, u ribolov se ne kreće nedoumicom.

14h
Naši političari nisu naučili životnu lekciju koja ih kasnije vodi u razočaranost. Naime, nisu shvatili da je udvaranje ljudi kojima su izloženi, prosta računica mase da na tome zaradi.

Možda i griješim.

Jer ta “dobrota” , iako uvrijedljiva po dostojanstvenog, temeljno, na duže staze, bjelodano pokazuje slabost koja “učvršćuje” vlast. Koja nije svjesna da je tako koncipirana, u stvari, jako ranjiva.

15h

Čuvajmo se ideja koje su rodile, i to skupa – zadnjica i nezasiti stomak.

15:50h
Kod nas neki istoričari služe samo rov da iskopaju.

U cijelom zapadnom svijetu istoričari imaju jedno geslo. Ne pripadamo nikome. Osim istoriji.
Istoričar zato ne smije da ima emociju. Jer ih ni arhivska građa-dokumenti, arhiva, nemaju.

Kod nas istoričari i pjesme recituju, zapjevaju, dresove nose. Otvoreno preziru.

I to je legitimno. Ali u pauzama od istorije.