PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (47)

Zoran Piperović

Ponedjeljak, 30.8.

00:40h
Zašto štampa pridaje važnost nekim tviter objavama? Na znam da li se često rugaju tviterašu ili sadržaju .

Ja, nerijetko , i jednom i drugom , nikad se ne izrugujem . Nemam kad.

Ostanem zapanjen.

01:15h
Probudio me očajni roditelj . Sin mu je uhapšen. Ne zna razlog, ali zna da su nekog momka hitno odvezli do bolnice.

Meni je majka govorila, dok je to još imalo uticaja na mene …dođi kući prije ponoći. Sve se grdno po ponoći dešava.

Sad se izlazi u vrijeme , kada sam ja po majčinom savjetu trebao biti kući.

01:45h
Da je moja glava kao u normalnog čovjeka , ja bih, već , normalno, iznova bio u snu.

21:55h

Svitalo je. Tiho sam otvorio vrata , na prstima sam prošao hodnikom prema sobi i onda začuo jutarnji , autoritativni glas
-Idi i spavaj tamo odakle si sad došao. Otac je ispostavio račun zbog nedolaska sedamnaestogodišnjaka u dogovoreno vrijeme.

Ne oglašavajući se, ophrvan surovom naredbom izašao sam i sjeo u dvorište ispod stare smokve.

Dan samo što nije stigao, plitki talasi su se suprostavljali obamrloj tišini, pijetao čika Franja nazivao je jutro na sve četiri strane svijeta. Ja nijesam smio cigaru da zapalim.

A bio sam u “Malom raju”. Montažnom objektu smještenom među borovima na starom putu prema Velikoj plaži.

R. dvadesetdvogodišnja balerina uz Skoplja , pila je crno vino , temperamentno pričala, ja je čuo, pijući sok od marelice ( nešto poput breskve), ništa nijesam, jer sam siromah, razmišljao gdje bih na prostranstvu Velike plaže mogao da je poljubim.

Kafana rajskog imena u kasnim satima bila je stjecište onih koji nemaju siguran krevet, pijanaca koji su odlučili da upravo tu zaliju svijest na “smrt”, dama spremnih da za sto dinara daju poslednji atom preostale snage.

Sunce je bilo baš visoko. Ja sam “kažnjenih” očiju otplovio sa balerinom.

Gdje, ne znam ni večeras .

Utorak, 31.8.

00:10h
Odobravajući osmijeh, najljepši je pozdrav bez izgoverene riječi.

11:11h
Pisanje dnevnika je mnogo pretenciozna stvar. Što bi nekog bilo briga šta ja mislim, što promišljam, kako neke pojave vidim, šta mi se dešavalo. Ko sam ja, uostalom, da bih smarao druge i trošio im oči i vrijeme.

Ja sam lukav i uzdam se u sledeće : može li čovjek da postoji , a da ne razmišlja-misli.

Definitivno, ne. Ali ovdje, vidimo to svaki dan, ima i takvih.

Dakle, ako neko i ponizi svoje vrijeme čitajući sve što pišem, razmisliće. I pretpostavljam, zaključiti:
advokatu je baš dosadno.

Siguran sam da ovo poslednje neće pomisliti moja prijateljica Dubravka Jovanović.

19h
Nikome ove nijesam ispričao, osim porodici i ocu Veliboru Džomiću.

Bilo je 2005 godine. Zazvonio mi je mobilni telefon. Na onoj strani veze bio je Mitropolit Amfilohije.

Čestitam ti na pobjedi. Pobijedio si laž. Ovo je broj mog vozača, zovi kad god hoćeš. Nemoj ovih dana, približava se Aranđelovdan, to je moja krsna slava.

Zahvalio sam mu se i kazao da je 21. novembra i moja krsna slava. I kazao mu da nije bio nježan dok sam bio u zatvoru.

Pogrešno si me tumačio, Zorane.

Možda, vladiko.

I na tome se završio razgovor.

Nijesam nikada okrenuo broj. Jer sam se smatrao nedostojnim da ja iniciram susret.

Bio je veliki Moračanin, Crnogorac, Srbin. Tradicionalista na najizvorniji crnogorski način. Vidim, nedostaje i onima koji su ga dnevno vrijeđali.

Sad vide koga smo imali.

Kako mržnja zaslijepi. Čudi me. Patriote, zar oni ne vide ono što ne možemo mi, obični Crnogorci. I nepatriote.

Srijeda, 1.9.
17:10h

Sjedio sam danas u Hiltonu sa Nikolom Rakočevićem, poslanikom DPS u Skupštini Crne Gore.

Nikolin đed po majci, moj je brat od tetke.

Pametni Donjomoračanin, pa još po majci, Popović sa Meduna. Pa još i odmjeren, obrazovan, vrli Crnogorac, još ne pridružen (moja opservacija, nismo na tu temu pričali ) jednom, već vidljivom, jatu jastrebova. Sve šanse ima da nema šansu u DPS-u. Još kada vide da ga član porodice Srbin, hvali, lijeka mu nema.

Ili se partija za koju sam glasao 30 godina izmjeni, pa ovaj mladi pametar bude neko u njoj.

I to – baš.

Ako ga ovo moje pisanje ne eliminiše iz vizure.

Bez obzira da li će se DPS i dalje jastrebovati ili dozvati.

18h
Sačekajte. Sad čuh Šehovića iz SD…ako se Joanikije ne promoviše u Mitropolita na Cetinju, biće sačuvana građanska Crna Gora.

U redu.

To znači da neće biti sačuvana kao građanska ako se taj čin obavi u Beranama, Baru ili Podgorici.

Ili će biti.

Uporno sebe kucam zatvorenom šakom po glavi da bih ukapirao. Badava.

Udaram u prazno.

18:18h
Ima pameti koje su pameti nepoznate.

Četvrtak, 2.9.

16h
Moć i snaga se unose, nemoć i glupost se iznose.

16:11h
Glupi uvijek rađa patnju. U toj patnji nema njega.

17h
Veliki pisac kaže da se otpor najbolje pokazuje učtivošću kada si u govnima do guše.

Ja sam par puta bio u toj situaciji. I metar preko toga.

Moja racionalnost bi tada isplivala. Spašavala. Odakle je crpela plivačke discipline i umijeće, ostaje tajna. I za mene.

Petak, 3.9.
09:50h

Bio sam u kontaktu sa zaraženom osobom. Nemam simptome. Sacekaću. Kod mene sve naknadno dođe. Ovog puta možda ne stigne ništa. Čak ni korona.

Sad će da kažu …što tjera ljude od sebe. A kada to nisam radio. Više,manje.

11h
Dobio sam dnevnik Če Gevare i Karl Uve Knausgora.

I uradak o kletvama mog druga Šoka Radojičića. Vrijeđanje, posrbice, izdajnice, levori. Nema gore. I ružnije. I neintelektualnije.

Pozdrav “posrbički” za mog brata Milja.

22h

Pročitao sam sada na portalu CDM izjavu pjevača grupe “Perper”.

Alal vjera!

Tako je.

Bratski, pomiriteljski, crnogorski. Realno. Iskreno.

Bravo, pametni čovječe. Ima nade.

Moj naklon. Do poda.

Nedjelja, 5.9.
14:30h

I kada grmi iz surovih oblaka, i kada metar snijega nalegne na cetinjske ulice, i kada lipe mirišu, kada magla sakrije cetinjsko polje, Manastir će biti tu, sa Cetinjanima. I ni sa kim više.

Kada hiljadu zvijezda iznad tog gradića dokazuju da je Cetinje bliže od drugih nebu, kada mjesec obasja i Lovćen i more, u tišini, manastir će bdjeti nad istorijom.

On je i moj. Ja sam vjernik MCP.

On je Cetinjana. Koji to nijesu.

Nije moralo ovako. Helikopter, duge cijevi, nisu za uvođenje Mitropolita u njega. On je moj Mitropolit.

Oni ga neće. Imaju pravo na to. Imaju pravo na sopstveno viđenje istorije. Koje nije mom viđenju identično. Ali. Imaju pravo na stav. Emociju.

Možda bi je drugojačije iskazali , makar u nijansama, da nije soljeno sa strane.

Crkva ( moja) sve je uradila da sledeći Mitropolit neće moći ni helikopterom.

Osim ako ne spojimo raspolućeno bratsko, isto, srce.