Zoran Piperović
Nedjelja 22.8.
23h
Na istoku, kao polovina okrugle crvene pomorandže, pojavio se mjesec. Ponekad bi ga djelimično prikrili omanji, pepeljasti oblaci, smjenjujući se u raznim oblicima i tako, poput neubjedljive fleke, ostajali bi koji minut.
Ja i Vuk sjedeli smo na terasi, vjetar je hladio ruke, lice, pa sam mu rekao da obuče nešto od odjeće što ima dugačke rukave. Dobro, kaže momčić – dobrica, ulazi, pa se pojavi u košulju i kaže – deda, je li ovako u redu.
Jeste, dedino, kratko odgovaram. I razmišljam kakav razgovor da povedem sa njim. O čemu ? I imam problem. Kako otvoriti razgovor sa djetetom koji je kod oca tri dana , a ostatak tokom nedjelje kod majke. Povučen, ćutljiv, obziran. Ćutali smo. Ja bih mu se ponekad osmjehnuo kad bi nam se pogledi sreli. I njemu bi se lice iskreno ozarilo.
Mjesec je izgubi crvenilo, putovao je žut ka zapadu, Vuk je čekao oca, mene je čekao krevet.
Bilo je to sinoć. Sada zapisujem, jer su me omeli ratni pokliči koji su odjekivali Pristanom.
Večerašnje sjećanje na minute sa Vukom pišem sa ushićenjem, koje je otreslo odvratnu paučinu od sinoćne “oslobodilačke vojske”.
Ponedjeljak , 23.8.
1:40h
Kada te spopadne sopstvena narav, nema tog poja ptica koji će te natjerati na šeretski zvižduk, nema tog zraka sunca koji će ti se ispod lica nastaniti, nema studeni koja će ti lice ohladiti, niti kiše da te pod strehu smjesti.
Kada te spopadne sopstvena narav, nema tog cvijeta kojem ćeš za miris biti zahvalan, niti snijega koji će od tebe grudvu iskamčiti.
Kad te spopadne sopstvena narav, spopaće te samo ta ista narav i misao što si sve mogao namirisati, osjetiti, uraditi , da si se od samog sebe mogao izliječiti.
U napadu iskrenosti ne prepustim priliku da se ovako sebi obratim.
14:50h
Trudim se da razumijem Draginju Vuksanović. U korektnom smo građanskom odnosu. Ali, razum mi ne daje za pravo. A tiče se razumijevanja.
Kao poslanik ima pravo da se pozicionira u političarku kojoj prija uloga političkog jastreba. Mada jastrebovi u politici nigdje poletjeli nisu. Ali, pobogu, ona je profesor. Predaje studentima.
Što ako se oni nađu na suprotnim stranama barikada?
Da li joj je tada zadatak da bude na jednoj strani?
Ili da šalje poruke koje tu našu crnogorsku djecu treba da šalju u međusobni zagrljaj.
Samo tako će biti upamćena. Što god se desilo. Ovako. Biće učesnik.
A onda više nije profesor.
Ovo je moj topli, iskreni savjet. Jer, zadnje što profesor fakulteta, i to pravnog, može da kaže je ili-ili.
Ne priliči. Treba ostati profesor prava i kada se sve završi.
A završiće se, ako Bog da, kako priliči. Mudro, zakonito, tradicionalno.
Na zadovoljstvo ovog sluđenog naroda. Koji se kroz istoriju dozvao. Kad god je trebalo.
Profesori kroz vjekove samo upozoravaju. Nikada ne najavljuju sukobe. Posebno, ako im nešto nije po političkoj volji. Nikada.
Sjetimo se legendarnog profesora sa Pravnog u Beogradu , Đurića. Kada su mu nacisti 1941.godine dali da potpiše neki proglas. Odbio je, rizikujući glavu , i rekao: Ja sam profesor etike. I Njemci su otišli.
Htio je da kaže da je iznad rata, sukoba, ideologija, politike, ma odakle dolazila.
Ušao je u evropsku legendu.
Odgovorom je htio da istakne što titula koju je nosio znači u svim vremenima.
I danas bi rekao svim stranama, da ga pitaju ko je u pravu:
Ja sam profesor etike.
16h
Ne traži ništa po sobi kada ugasiš svijetlo.
Sve što treba, samo će ti pred očima doći. Otvorenim ili zatvorenim. Svejedno.
17h
Ovo je društvo odavno bez elite. I zato krma nedostaje.
17:10h
Vodeći crnogorski onomadni komunisti jedina su crnogorska elita. Još od dvorske. Petrovićevske. Koja je elitizam utjerivala “dugom rukom u Petrovića”.
Utorak, 24.8.
00:20h
Sažvakao sam leksilijum. Da, baš tako sam ga unio u sebe. I sada gledam prste desne ruke koji drže grafitnu olovku čekajući da ideja dođe. Možda me njeno iščekivanje umori, pa mi se san pridruži.
Bacim pogled i na pepeljaru i Kafkino “Pismo ocu” .
Bacim pogled i na svoju unutrašnjost, koja, neuzburkana, daje šansu snu.
Srijeda, 25.8.
23:30h
Sazreo sam za dva mjeseca. Koliko je trebalo da izađem te 2003. , iz zatvora.
Probudio sam se prvo jutro nakon spuškog, presvučene kože. Oči sam osjećao drugojačije , one su ljude, dojučerašnje poznanike , prilike, gledale izmijenjenom vizurom.
Možda tuplje nego što su one stare , ali, razliku sam vidio. Bilo je sve nekako rezervisanije , opreznije, da sam često sebi smiješan bio. Krut.
Znao sam da to treba tako da ostane.
I da će , potrudim li se da sve to zalijem suptilnom opuštenošću u kojoj će biti konzumirana i doza interpersonalne selektivnosti , nova koža dobiti obrise nesračunate ozbiljnosti .
Vrati se vrlo često i ona stara. Kao znak da nova nije dobro nalegla .
Četvrtak, 26.8.
00:10h
Imaju li pravo gladni da padnu u iskušenje?
Važnije od tog pitanja, ono je drugo pitanje.
Ko ima pravo da određuje moralne granice praznog stomaka.
Posebno ako su dječiji.
Imam li ja pravo bez tog iskustva, da postavim tako krupnu dilemu .
01:00h
Kada spoznaš sebe, upoznao si sve tajne svijeta.
I tada nastupi dosada.
Subota, 28.8.
00:40h
Kada nisam u oblacima, već kada se oni motaju oko glave, prizemljeni, meki, tamni, crni, i kada se borim da kroz njih ipak nešto vidim, otarasim ih se, nijesam za društvo, partnera, čak drugara.
Jer, oblačni vrtlog koji sam napravim eliminiše energiju , prisnost, ljubav.
Ma koliko mi to teško padalo. Iza ćoška je dobronamjerni vjetar, koji će sve da razagna.
01:15h
Čujem da će kiša padati. Već je subota.
Eto dva razloga da odem na Pinješ. Kiša je prvi. A opet, ne ide mi se. Odgonetam razlog zašto je tako ovog trenutka.
Nedoumica je tolika da prouzrokuje višeminutnu pauzu između napisanih rečenica.
Zbilja, zašto mi se ne ide ? Jeka i Vuk su dolje.
Možda zato što za razlog meni i ne treba neki razlog.
23:23h
Jak grmljavinski prasak pocijepao je podgoričku kišnu noć.
Miriše na odlazak ljeta. Očito, noć je u kojoj će priroda pomoći da mnogi lakše odu u san. Ima i onih kojima je baš svejedno što se čuje s one strane prozora kad krenu na počinak.
Volim kišu, grmljavinu, neregularnosti kojima nas sve odozgo često “čašćava”.
Uljuljka me neka sigurnost, osjećaj komforne lakoće , zaštite od svega toga. Apsurdno zvuči?
Da.
Čovjek nevrijeme doživljava lijepim samo iz pozicije udobnosti . I nikada više.
Sjajna, heseovska poruka. Da imamo cilj i budemo drugi, drugačiji. Da naučimo da je neophodno da se medjusobno razlikujemo, da naučimo da vidimo drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što su. Da njegujemo naše različitosti.
Zoki je psihoanalitičar naše zbilje. Nepogrešna analiza i psihološki osvrt na aktuelna dešavanja.
Hats off Maestro!
Zanimljivo je kako Piper na Skali ako su to srbomrsci.
Haaaa
Biskvitu, na Skali je zato što je isuviše normalan. Slavko očito prepoznaje njegovu genijalnost.
Nema srpskog portala koji bi objavio bilo šta Piperovo, jer on je za njih ustaša. A za DPS je četnik 🙂
Milo je bio i ostao Milo bedem odbrane svoje i naše Crne Gore!.
Sudija slažem se da je morao s noge na nogu izbačit lupeže i udvarače radi sopstvenih guzica i do ovoga zla ne bi došlo.
Vjerujem u onu da IPAK NIJE JASNO!
Od vajkada uči nas iskustvo da slavuj vodi ružičnjaku, a zlatnožuti šakal smeću.
Kako god je zvali, ruža će uvijek mirisati, ali korov što se svuda nađe, neće nikad.
Ne treba se prevariti zato da je zalijevanje svakog korijena blagodat, jer nije.
Tako biva Zoki uvijek i paziti se zato mora s kim se družite, koga za partnera birate, domjenak s kim provodite.
Draginja na barikadama,Bošković sa komitskim barjakom, Veljovic komesar koji se ne miješa u svoj posao, a Milo na čelu protesta…
E viva 🙂 🙂
I profesor i dokotor,novinar i pomorac i radnik i pilot i kopač rovova i advokat i učitelj i pop trebaju ostati prije svega u zdravu pamet u danima kada se raskuba država.
Za mjesečinu iznad svih manastira onu mlječnu, onu vječnu!
Zato i Draginji i mom prijatelju Zoranu i sebi želim mirnu i dobru Crnu Goru.
Našu crnogorsku zemlju laku na ovom i onom svijetu.
A onda zemlju koju će da vole i poštuju i u kojoj će biti komotno svim ljudima ovoga svijeta.
Slušam što govori nevera.
Ona ne govori napamet.
Bonaca će uvijek poslije neverina!
Lijep vikend Vam želim!
Grmljavina moćne duše.
Buka neadekvatne stvarnosti.
I na mahove muk ranjenog srca.
Magija.
Piši.
Bravo, najzgodniji, ali stvarno najzgodniji 🙂
Piperu, bolje bi bilo da je Milo sve ove godine tebe držao uz sebe, a ne ove njegove ljudoždere gladne novca.
E moj sudija, Pipera su istjerali jer je on za njih samo Srbin. Oni vole Crnogorce koji su samo za svoj trbuh. I trbuh im je mjera.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].