PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (45)

Zoran Piperović

Nedjelja, 15.8.

11h
Neki drugi ja gleda sada onog prvog (prošlog).

Mnoštvo događaja ugasilo je prošlog, proglasivši ga (me) mrtvim.

Strasti, uzbuđenja, rizik, neprospavane noći , nepromišljenost, lakoća postojanja, udaljili su se, nestali negdje iza brežuljaka, šuma, beskrajnih, ravnica, došli do kraja pučine. Otišli iza mjeseca.

Srce je ostalo, ali usporilo, duh je isti, ali snage nema , volja je postala racionalna i često je pored mene, trgne se, lupi po ramenu, udovima, štipne srce.

I sve to probudi racionalnost. A ona je brana svakom poroku. Koji iz svega navedenog često izbije kao jedini validni razlog.

Ta racionalnost ište vrijeme sumiranja. A to me zamara.

14:25h
Kad ponekad ispisujem slova po hartiji, čini mi se da puze.
Lagano se pomjeraju u desno. Ponekad i malo brže. Ali, neku tromost osjetim. Valjda su tada i misli puzajuće.

15h
Jedan sam od rijetkih koji je uspio raditi iza sopstvenih leđa.

16h
Zašto se često ima problem sa policijom? Zato što ona jedina ne vjeruje u čuda.

Ponedjeljak , 16.8.

12h
Patnja me onomadna sada čini ponosnim, kada vidim kako su neke radosti tada bile odvratne.

15:30h
Ima ljudi koji su oduvijek nezadovoljni. Statusom, zdravljem, odnosom komšiluka prema njemu, društvenim prilikama. Djecom.

Oni se mogu odmah prepoznati. Hodaju ispravljenog tijela, gledaju samo ispred sebe. I kada skrenu pogled, u njemu je više zabrinutosti nego znatiželje.

Dobra strana je što zbog ovakvih ljudi, sredina ne trpi.

Što se za ukućane ne može reći.

17h
Nema oblaka koji može zadovoljnom čovjeku sakriti njegovo parče neba .

Utorak, 17.8.

18h
Ako povjerujem gradonačelniku Banja Luke moja sestra Mirjana nema naciju. I moraću da vidim šta sa njom da radim. Ne postoji ni 40% stanovništva Crne Gore.

Ne pomagaj, Stanivukoviću, molim te.

Spusti glavu, izvini se. I Crnogorci će ti oprostiti. Evo i ja ću, kao crnogorski Srbin. Ako mi sestra dozvoli.

Četvrtak, 19.8.

14:22h
Kada čovjek ima dara za nešto, vrlo je važno da zna da ga ima. I da vjeruje u sve to.

Toliko puta sam poželjeo da budem snishodljiv. Da iz ovih ili onih razloga poljubim nekog u dupe. I odmah mi se od misli povraćalo.

Kada bolje razmislim, sve i da sam nekad prebrodio odvratnost nečeg takvog, uspio ne bih.

Uvijek su redovi bili dugački. Predugački.

15h
Kako moćan maestral. Azuran u boji , snažan u bjeličastim talasima , koje gura ka istoku, ponekad moćnim, benignim, pjenušavim.

Kakav maestral. Siguran nagovještaj sjutrašnjeg istog takvog. Ili još moćnijeg.

Kakav maestral . Koji tamo-amo baca jedrenjak sa ogromnom jarbolom , tjerajući ga da , protresen sačeka bonacu koja će za koju uru preliti ovu ljepotu, čineći je još ljepšom.

Petak, 20.8.

11:51h
Napisao sam jednom prilikom da svaki onaj koji hoće da upozna na pravi način istoriju i tradiciju Crne Gore , treba neizostavno da pročita Đilasovog “Njegoša”. U toj knjizi je sve – identitet, istorija, tradicija, crkva. Obični Crnogorac, Turci, Petrovići , narav naša , gusle, karakter petrovićki.

U jednom djelu citira “ Pjesme” i iz nje dio o Katunskoj nahiji … ti si majka srpske Crne Gore.

A onda on dodaje kako Katunjani imaju stav da su dugo krvarili za Crnu Goru i da će teško prihvatiti da im neko , bilo otkud, uređuje sudbinu.

U ta dva viđenja, ta dva fakta, te dvije vizure i istine, pametan je trebao politiku da traži .

Zar nije moglo ovako: suviše dugo smo Crnogorci, da bi bili iznova Srbi.

Ne, izgleda. Duklja, Tuđemili, etnički Dukljani .

I ostali ajvanluci. I?

I onda, šta bi ?!

16:43h

Krevet mu je bio, gdje ga san obori. U parku, na trotoaru, ispod neke pijačane nadstrešnice.
Bio je beskućnik i došao je u Ulcinj početkom devedesetih.

Desna ruka je bila poluukočena i nije je mogao iz lakta ispraviti. Šepao je neobjašnjivo, na obije noge.

Brada, neprijatan miris oko njega, što ga je slalo ono malo odjeće.

Počeo sam da se raspitujem. Kažu mi … tuga. Preko poznanika šaljem mu odjeću, cigarete, novac za hranu. Valjda mu je neko rekao ko je darodavac.

Bio je obučen i zimi i ljeti. To mu navike nije promijenilo … Kažite onom tužiocu da mi daje samo za pivo. Ne treba drugo.

Kad bi me sreo, širio je ruke i znao da zapjeva. Nešto o vinogradima.

Našli su ga mrtvog.

Sahranjen je kako dolikuje čovjeku.

Kasnije sam čuo da je bio uspješan gastarbajter. Imao novce. I zlu ženu.

Nije bio iz Crne Gore. A odakle je, više i nije važno.

U pinješkoj dokolici, stvori mi se pred očima. Sa sve vinogradima …koje nema ko da bere.

Subota, 21.8.

13:50h
U dobrom sam građanskom odnosu sa reisom Fejzićem. Uvijek srdačan stisak ruku.

Na džuma-namazu u Plavu kazao je … mnogi naši preci su dali živote da bi mi danas imali ove džamije …

Moguće. Samo pitam, ovako javno.

Protiv koga su i kada, ponavljam, i kada ginuli za njih?

Kojih godina i povoda ?

Nešto mi se ne uklapa.

Da se razumijemo. Sa tri džamije čujem glas mujezina svakog dana. I opisao sam to mnogo puta. Više nego li zvona sa jedine crkve u Ulcinju.

Ali. Zanima me, vrlo, ono gore pitano.

Jer, koliko shvatam svi su se stotinama godina borili za Crnu Goru. Otud nedoumica.

Ko bijaše neprijatelj ? I odakle je? Vezano za bojeve u kojima su, kako reče, ginuli preci.

Nedjelja, 22.8.

01:53h
Probudila me galama. Skandiranje. Izašao sam na terasu i vidio da na Maloj plaži grupa od oko 500 momaka skandira UČK …UČK.

Kojim povodom, ne znam. Ako ga nema, onda makar da stave do znanja po sred Crne Gore, što mogu. Jer mi ne možemo, izgleda ništa.

Nego da vidimo šta ćemo sa Joanikijem. Na Cetinju.

U Ulcinju nema se što gledati.

Dobro je to.

02:02h
Zovu me komšije. Bijesni. Zvali policiju. Neki se i uplašili.

Kažu, mi ih priznali, primili izbjeglice, vidi što rade . Ne rade ništa, odgovaram. Samo nas poštuju.

Mislim, našu borbu. To je nama naša borba dala.

Zato…UČK …UČK. I . E, viva, naravno.