PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (44)

Zoran Piperović

Nedjelja, 8.8.

16h
Samo što sam stigao, raskomotio sam se, izašao na terasu. Sunce me steglo nemilisordno. Prži.

Neka čudna tišina. Nema uobičajenog, gromovitog žamora kupača sa Male plaže. A hiljade ljudi. Odrastajući tik uz plažu, i kasnije, pratili bi me ti izmiješani ljudski glasovi koji su odasvuda odzvanjali. Po zidinama Starog grada, rtu Rastislava, nebu, zalivu. Do zalaska sunca.

Tada bi se pojavljivali njih pet radnika Komunalnog ( sjećam se i sada njihovih likova ) i grabuljama dovodili u red najljepšu gradsku plažu na Jadranu.

Mi bi dograbili koju praznu tubu kreme što bi je njemački gosti ostavili.

Opijali su nas nepoznati, čarobni mirisi iz nje.

Bila je 1963, 64, 65.

18h
Da li samo u mašti pjesnika ima ljubavi zbog koje srce hoće da stane , neprospavanih noći kada pred očima, kojima nije do sna, dođe lik koji izaziva patnju u mozgu, stomaku, ima vjetra koji se pamti po razbarušenoj kosi i noći kada mjesec stražari, čuvajući ljubav.

Ili to živi svako onaj procvjetalog srca.

21h
Kada nemaš nikakvih prohtjeva, svaki prizor pred očima očitava ljepotu prirode. I življenja.

Ponedjeljak, 9.8.

15h
Kada me neko pita zašto sam pobožan, odgovorim zato što je matematičar Paskal bio duboki vjernik. Makar je on znao sve da izračuna.

15:15h
Koliko je toga korisnog, za naravoučenije, Andrić napisao o laskavcima.

Ljudima posebnog talenta. Koji u tome vide kartu za sinekuru bilo koje vrste. Ja mislim da ti ljudi prvo laskaju učiteljici. Onoj prvoj. Pa do starosti. Koja im prođe u keženju i sačekivanju.

Reci. I odahni.

Andrić kaže da je kod laskavaca najgore to što pred nama ogovaraju one koji ne umiju da laskaju.

Ovo zadnje sam mogao nekada da potvrdim. Više ne mogu.

Jer sada sam potreban samo onima kojima nije do mene, baš nešto, nego do njihove muke. Koju možda mogu da uklonim.

16:06h
Komarac je u kući, a to baš teško podnosim. I kada je samo jedan. Odmah sam pozoran. Sve moguće trikove smišljam da ga ubijem.

Muvu, mrava, pa i neku buvu, dočekao bih u kuću raširenih ruku. Ali ovog krvopiju moram da lišim njegovih sposobnosti za maltretiranjem.

16:35h
Brzo me je sunce otjeralo sa terase. Očas. Uspio sam samo toliko da čujem glas čamdžije koji je megafonom pozivao goste , naglašavajući dva puta, da tura do Velike plaže košta 5 eura po osobi. Njegov glas davao je živost nekom tupom mrtvilu isprepletanom sa jarom i vazduhom okupanim u vlagi koja se rukom mogla dohvatiti.

Hodao sam po kući i iznova spazio zaboravljenu knjigu koju sam pročitao 1973. Ćamil Sijarić roman “Bihorci”. Izdao je “Grafički zavod” – Titograd 1963. Obložena kožom boje osunčane čokolade.

Selo Rašlje, njegovi ljudi i jedan hadžija.

Podsjetiću se. Makar dok sunce ne pobjegne od maestrala. I ode nekima u novi dan. Tamo, iza crkve.

Utorak, 10.8.

11:11h
U pravu je mnogo toga u jezičkom i logičnom.

I to je trebalo imati u vidu kada se proglašavao novi Tužilački savjet. Jer, on ovakav to i nije. On je to sada samo sa dovoljnim brojem članova za punopravno odlučivanjem. I zato je taj proglas morao da ima i gramatički dodatak kod naslova. I sve je urađeno da bi se nešto izbjeglo. I politički je logično, pravno nije.

Kod konstruisanja organa koji ima konstitutivnu i preobražajnu moć u smislu odluka u pravnom poretku mora se voditi računa o broju ( već normirano) lica koja ga u punom sastavu čine.

Kako će se zvati odluka , kada broj bude tačan. Hoće li … utvrđuje se da su ti i ti izabrani za nove članove TS-a, koji je već proglašen. Zato se morala staviti gramatička ograda kod Bečićevog ukaza.

16h
Nekome odgovara haos. To je očito. Pa i po cijenu da djeca stradaju. Što je razlog? Može li za stradanje postojati razuman razlog? Ne. Gajenje i praktikovanje politike na etničkom konfliktu siguran je put u propast države. Sigurnu propast. Neshvatljivo je da u Crnoj Gori ima takvih glava.

23h
Došli su Inesini iz Splita. Dalmatinski izgovor. To uvijek zvuči i miriše na more, na balun, dalmatinski krš, klape, Smojea, Dvornika.

Na Hajduk mog djetinjstva. Na Hlevnjaka, Holcera, Nadovezu , Pavlicu. Čije sam slike, kao zvezdaš, pomno skupljao.

Srijeda, 11.8.

12:28h
Kako god se završili ovo oko četvrtog septembra. Znate već šta. Ništa isto biti neće.

Jer ovo je revolucionarni obrt, a tiče se inaugurisanja crkvenog velikodostojnika u rang Mitropolita. I reakcije dijela građana da se to ne dozvoli.

Nema nevinih. Iza ovoga ne stoje građani. I ne zanima me taj fakat. Već drugi. A to je.

Znači li to da sjutra, nekada, neki crnogorski sveštenik, priznate CPC može u Boku, Grbalj, Zetu, Vasojeviće, Crmnicu, Kuče, Bratonožiće, Pipere, u Gornju i Donju Moraču, u Nikšić i Podgoricu, samo uz pomoć policije. I što dobijamo ? Šta gubimo? Ko je izvagao posledice, rizike?

I ko to treba da uradi? Crkva? Policija? Građani? Političke partije ?

Napominjem. Najbolji saveznik politike je razum. On je saveznik, tumač, vodič . On je jedini kreator buduće stvarnosti.

Ako ga inat pojede, sve u Crnoj Gori ode po zlu.

14h
U bašti bijela mačka leži u hladovini japanske jabuke. Ona se ispružila, povila glavu u stranu, a četvoro mačića, sabijenih jedno uz drugo, iz utrobe njene uzimaju sokove što život znače.

Podigne glavu, pa je mirno spusti na sprženu travu. Oni se lako pomjeraju, gurkaju, kao da se igraju , dok nagonski crpe iz nje svoje stasavanje.

U mačku. Ili mačora. Svejedno.

17h
Slučajno pogledah šta ima na parlamentarnom kanalu . I Branka Bošnjak na nekom odboru, pomenu me. I moju prvu knjigu. I reče … po meni skarednoj (sic!).

Nijesam očekivao od nje ništa drugo. Osim da kaže da je patnja pojedinca i njegove porodice skaredna.

Treba li da budem džentlmen sada? Ne. Uvijek ta afera kod mene pojede svaku vrstu obzira. Svaku!

Pa ovako.

Nikada se zlu ne treba čuditi. Posebno ako se o čovjeku radi. Količina zlog čovjeka je stalna. Zao čovjek djeluje naivno, prirodno. Nikada se tome i ne treba čuditi. Čak i kada za promjenu opere kosu.

Bog je udesio privilegiju. Nekim ljudima. Da postoje bez ikakvog razloga.

17:30h
Fukarluk je jedna bezgranična antropološka pojava. I nema te alhemije koja ga zrnom ljudskosti može upristojiti.

Četvrtak, 12.8.

17:32h
Krenuo sam oko podneva iz Ulcinja da bih gledao košarkaški duel naših protiv Islađana.

I to preko Sutormana.

18h
Gledam po portalima. Šta je muka oko popisa? Zašto je nepoželjan? Nezabilježeno. Jer mu se svrha u svakoj državi zna. I nismo to mi izmislili.

Ako se neko boji nekog fakta u realnom životu, on ima problem. Jer taj pretpostavljeni fakat postoji. Ili ne postoji. I što bi neko željeo da u neznanju ostane ono što bi ga nerviralo .

To je naivno – glupa linija manjeg otpora.

Politiku utvrđuješ prema realnim faktima. Pretpostavljena realnost uzrokom je grešaka kod bilo koje odluke. Koja se ružno vrati. Uvjerili smo se.

Što da ne vidimo gdje smo. Svi .

Ako ćemo da budemo realni, treba realno da spoznamo.

Subota, 14.8.

15:26h
Upravo mi je Luka poslao na viberu fotografiju generala Buđonija. I njegove konjice.

Moj Đorđije dobio je taj nadimak dan nakon rođenja 1985. godine. I svi ga tako zovemo. Ja ga pravim imenom nikada nazvao nijesam. Vesna, upravo suprotno.

Ja pišem Luki da sam često znao da natopljen u pivu da zapjevam:
A na Donu div junaci, drug Buđoni i Kozaci …

Nikad čuo. Kratko odgovori Luka.

Nedjelja, 15.8.

8:30h
Prije nego krenem za Ulcinj. Nešto se sjetio. Kako to da su Pažin, Meto Zenka, ministar za manjine, i ostali, išli kod Amfilohija na razgovor. U manastir. Koji je okupiran. Od kada je? Jer, svi su išli, da ih ne nabrajam. Evo užasa da saznam da su Crnogorci na vlasti razgovarali, celivali krst okupatorski. I opšta mobilizacija.

I jedno me zanima. Mrtav sam ozbiljan.

Ko se ovoga prvi sjetio? Mislim na okupaciju.

Građanin Janko Janković ili partija. Ta i ta.

Ovo je za ozbiljne Crnogorce , ozbiljna šala. Koja postaje vrlo tužna.

Dakle, ko se ovoga prvi sjetio.

A spremali ugovor sa okupatorom da potpišu. Koliko prošle godine. Film.