PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (43)

Zoran Piperović

Nedjelja, 1.8.
19h

Na kraju jednog Pamukovog romana – prevod turcizama. Tako dođoh do riječi – bostandžija. Za koju sam ja mislio da ponosno označava čovjeka koji gaji i prodaje bostan.
Kada sam pročitao pravo značenje, bio sam izuzetno ponosan.
Ja sam, dakle, deset godina bio član garde koja obezbjeđuje sultana.

21h

Ne prođe dan da ne “časte” jedni druge. Nepodnošljivo sa aspekta prosječne pameti. Ima gore. Da li su ovi iz vlasti svjesni ( nezavisno ko je u pravu) da su došli do granice kada ponavljanjem istog, već ugrožavaju i lično dostojanstvo.Nijesu nešto pazili na moje, nijesu baš. Ali. Mučno je sve ovo slušati. Čitati.
Izbori.
Biće manja bruka.

Ponedjeljak, 2.8.
14h

Danas je Sveti Ilija. I pravi pravoslavni vjernici ne bi se latili nikakvog posla. Ja ni u čemu pravi nijesam bio. Obzir je nalagao da nakon štrajka odem do zatvora i obiđem branjenike. Prvo što me zanima, iako sam laik, ali sam za to izoštrio oko , njihov je psihički status. Mirni. Ne mnogo “ljubopitljiv”. Dolazi septembar, oktobar …borbe u sudnici.

23:45h

Udes na putu Bar – Ulcinj, večeras. Kolona kojoj mjere nema. Stajanje mi jede ostatak nerava. I da ga ne bih nahranio do kraja, razmišljam. Sjećam se. Onomadnog. To je najgluplji način da prevariš momente bespomoćne tuposti u takvim trenucima. Sjetio sam se i ovoga.
Koliko puta mi je dolazilo, obično kad ustanem mamuran nakon neke sjedeljke, da se pogledam u ogledalo i sam sebi iščupam jezik.

Utorak, 3.8.
00:20h

Uvijek sam imao ambiciju. Ambicija mene nikada nije posjedovala.

13:11h
Našao sam, na polici knjigu Haime Bajli – I odjednom, anđeo.
To mi se često dešava. Tako, kupim nekim naslov, odložim uredno u biblioteku. I zaboravim. Eto, kakav sam čitalac. I onda ne znajući šta ću od sebe, bez želje da čitam, odlutalog pogleda, ugledam nepoznatu knjigu. Uzmem je i pitam se, otkud ona ovdje.
Siroti Peruanac i njegova knjiga, tu su sada, na stolu, ispred mene. I tompusa. Bacim pogled kroz prozor, na dan kada su bezlični oblaci skrajnuli sunce, na pučinu koja je izgubila maestral i ljetnju boju. Na sivog mačora kome sam,teturajući se tek probuđen, bacio na terasu veliku viršlu, iako mu je rano bilo za doručak.
Pogledam i knjigu. Moja nedoumica nije teška. Jer je nemam.
Natopiću baštu.

15:30h
Težak mi je svako ko liči na mene.

22:30h

Vole moć Crnogorci. Voli se ona svuda. Ali, naši je vole, a da joj ne znaju ograničenja, skrivene slabosti. Zamke. Želja za moći, karakterna je osobina.
Zašto je zamka? Zato što je nemaš nad sobom , kada je imaš nad svima.
Zašto je slabost ? Zato što prevazilazi razloge koji guraju ka želji za njom.
Moć ima sopstvenu zakonitost. Nezavisnu od imaoca. Tako, moć koja ne razmišlja, nesigurna je po “vlasnika”.
Liči na apetit. I kada si sit, umireš od gladi.

23h

Nije ovo beznađe loše. I nije izostanak perspektive na horizontu smak svijeta.
Sve to očvršćuje ljude. Eto nam utjehe.

Četvrtak, 5.8.
23:40h

Sjedio sam večeras sa Aleksandrom Damjanovićem, direktorom Uprave prihoda. I carine. Znam ga kao klinca. Njegova baba Jelena imala je jednu od većih kuća na Pristanu. Ozbiljan momak i funkcioner. Da sam mogao malo žara da mu unesem, malo ambicije da mu ubrizgam onomad, možda bi bio i predsjednik Vlade. Mada, osjećam da je znao da ja vazda pogriješim kad nešto – nekoga, savjetima promovišem. Kako god. Želim mu sreću. Zaslužuje.

Petak, 6.8.
00:10h

Slabašni vjetar nikako da izađe na kraj sa podgoričkom omorinom koja je ovladala sve do neba. Na kojem jedva čkilji usamljena zvijezda.

Subota, 7.8.
14:42h

Treba se klonite ravnodušna čovjeka. To je srce koje kuca samo po sebi. Nema damara za tuđe patnje, veselja, radosti , za nečije potrebu za pomoć , savjet.
Pored njega potok nikada ne prolazi. Uvijek je u hladovini sopstvene nezainteresovanosti što ga okružuje dok sjedi pored ustajale bare.

18h

Svi veliki južnoamerički pisci ne spore da je njihov talenat eksplodirao čitajući velike ( čitaj evropske) pisce.
Kod Ernesta Sabata mogu se naći cijeli pasusi Dostojevskog.
Upravo čitam Ljosu ( Sablje i utopije) koji baš to ističe. Mačado de Asis nikada ne bi pisao kako je to radio, da nije čitao Balzaka.
I još se pita : da li bi Borhesova djela bila moguća bez strane “zavisnosti “.
Pročitano, plus nadogradnja, pa još plus talenat, to je pisanje.
Piscu ovih redova, mnogo toga od pobrojanog gore, badava je.

23h

Popio sam paracetamol. Više reda radi. Neka se nađe. I to bi neki stručnjak uzeo u obzir kada bi me psihološki vještačio.
Mogao sam da nastavim sa Ljosom. Priča i piše što je u stvari bio cilj privatizacije državnih preduzeća u Peruu u periodu 1990 – 2000. I neću da kažem šta on kaže. Jer ste već pogodili.

Svaki detalj.