PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (41)

Zoran Piperović

Nedjelja, 25.7.

21:30h

Pročitao sam tekst o uzurpaciji uz kanal “Porat-Milena”. I sjećam se.

Krajem osamdesetih kao opštinski javni tužilac samoinicijativno sam natjerao inspekcijske organe da pišu prijavu, obiđu teren kada je prvi objekat počeo da se gradi pored kanala. Gradilac je bio sa Kosova. Optužio sam ga. Kuća je ostala. Za godinu još jedanaest optužnica. Zatrpava se i solanski kanal. Zapravo, prave se betonski prilazi preko njega. I? I ništa. Brže kuće na oči države rastu, nego što ja, nemoćan, jurim investitore. Kad sam vidio da se smiju državi, nemoć mi je rodila zlobu. Poželjeo sam da u beton pretvore cijeli Porat. Nijesu znali da su mogli. Nijesam siguran, ako im na um padne, da ne mogu i to. Danas.

23h

Da li su ljubomora i paranoja, kod odnosa muškaraca i žene, jedno te isto. Šta je starije? Ko je kome majka?

Slabi li čovjeka zauvijek? Ili samo za ovaj put. Čitao sam i čitao Jerotića. Očito, propustio sam nešto.

Ponedjeljak, 26.7.

10h

Na trenutak, cigar bar u “Hiltonu”, i ja sam u njemu. Odnekud je dolazila kubanska muzika Cesarije Evore, sa mnom detalj iz te države – Cohiba cigara, pomisao na Vesninu želju da ima kuću u toj državi.

Pjesma se završila, Vesne nema. Od tompusa je ostalo vrlo malo. Ušao je posjetilac. I spasio da ne bude kako sam još samo ja ostao.

14:38h

Samo je svaki naredni minut tvoj život. Sve što se desilo, ma kako čarobno, ma koliko tužno, nikada više neće stati ispred tebe. Prešlo je u sjećanje.

15h

Prisjećanja su uvijek samo sjetna, nikada novu sreću ne rode. Jer ova ( sreća ) , nestaje kako razlog slabi.

Srijeda, 28.7.

16:16h

Bio sam često nepostojan. I družio se sa takvima. Nepostojanost, to je netrajanje u vremenu.

Ima drveća koje brzo ozeleni, listovi mu se gordo predaju suncu. A onda ih prvi lahor prizemlji na travu. Ili prašinu.

Četvrtak, 29.7.

5:10h

Dan se projavio. Sa neba još granulo nije. Kasne i zrikavci. Napustio sam spavaću sobu, uzeo olovku , ali , osim zijevanja, ništa vrijedno, spopalo me nije. Ništa sto bi hartiju obradovala. Uporno, žuto-crnu olovku držim . Iz nje ništa ne izlazi. Ne rađa predstavu da sam tu. Koristan. Makar ovoj svesci. Sve odaje nekorisnost trenutka okupanog u nedovršenom snu kojeg će prvi zrak sunca mirno izvesti kroz tek otvorena balkonska vrata. Povratak u krevet je nemogućnost koja mi drobi stomak.

16h
Ako na ulicama budu hodali oni koji su pomireni sa stvarnošću, u problemu smo.

17h
Stalno slušam. Da sam mogao da budem nježniji, smireniji, neagresivniji, učtiviji. I još što-šta.

Evo priznajem. Mogao sam da budem bolji. Mnogo bolji. Eto, nisam.

30.7.
00:50h

Štrajk je prekinut. Dan pred odmor. Tako ću odmoriti do septembra. Još kad utvrdim od čega da odmorim. Od koga bih trebao, znam. Ne smijem da kažem.

Cijeli sam dan bio sebi važan. Kao neko ko smije da uđe u sud i tužilaštva . I policiju. Da je bilo potrebe. Zoriti se na 40 stepeni nije lako. A ni teško. Jer, zor ne haje za prepreke – posebno ako je crnogorski. Mi se zorimo onim što je drugim narodima strano. Da kažem čime to? Ne smijem. Ni to.

14:30h

Iako sam u dvema knjigama (romansiranim), objavio sva dokumenta, i još neke, iz sudskog spisa S.Č., koja su kod ozbiljnih ljudi izazvale nevjericu, šok, pa zgražavanje. I gdje se vidjela brutalna manipulacija, recimo advokata Dragana Prelevića, sudije, i dalje jedna dnevna novina kroz pero izvjesne Nikolić, reklamira sudiju navodeći … i ona je nakon odustanka tužioca od gonjenja izjavila neslaganje.

Dobro mi je tetka rekla … Ajde, jadan. Da se Moldavka pojavi i kaže da je sve lagala. Neki , i znaš koji, rekli bi : E, lažljivice. Toliko su se obrukali, da je do kraja života moraju braniti.

I ja tetki klimnem glavom. Prgave je prirode.

A tek kada bi znala da je za Moldavkom izdata crvena Interpolova potjernica … Mada, ne čudi me što ona ne zna.

Kad to “ ne zna” ni pomenuta novinarka.

15h

Novak je izgubio. Tužan sam.

Subota, 31.7.

12:47h

Ako lako živiš, ako ustaneš i misliš da je briga sa one strane vrata, ne znači još da ti je život dobar.

Jer, živjeti bez brige, znači da možda nešto nedostaje. Nešto što ne primjećuješ otupljene pažnje. Znaj da su ti tada za petama ranjivost i iznenadna razočaranost. Samo budala gaji zabludu, uvijek na isti način. Razbibrigom.

13h

Nemoj da zaboraviš patnju. Nikada. I uvjeri sebe da ti ni za čem ne služi. Ne valja ničemu. Ali, zaborav. Nikako.

Ovo zbog toga što te tuđa nikada interesovati neće. I tada već nijesi čovjek. Ni po njega.

A ja sam se uvjerio kao iko za ovo poslednje rečeno. Toliko imamo ovih “ni po njega”, da ih možemo pozajmljivati.

Još kada mudroseraju pisanijama.

16:16h

Ćud trenutka. To često sudbinu odredi.
Život okrene. Onako. Ili naopačke.

16:40h

Uzeo sam stolicu i tražio po terasi mjesto najizloženije suncu. Sjeo sam, zatvorio oči i dozvolio zracima da se sa licem, rukama, vratom poigravaju.

U crnilu zatvorenih kapaka ocrta mi se profil – lik koji je bio između odsjaja u crtama neke divlje mačke i čovjeka . Imao je polusavijen, mesnati nos, veliko crno oko, kosu,tanku vjeđu iznad njega.

Nisam mogao da razaberem šta je. Sunce je spržilo analizu.

19:45h

Na kraju istočnog dijela Starog grada, na tri ogromne metalne šipke do 1989. , i to od 1945 godine , vijorile su se tri zastave. Jugoslovenska i crnogorska trobojka sa petokrakom i zastava Saveza komunista Jugoslavije. I nestale su. I šipke su nestale.

Vidio sam prošle nedjelje da je jedna bijela, visoka postavljena i mislio … evo sada će, kao u svim primorskim gradovima ( Stari Bar, Budva, Kotor, Herceg Novi ) vijoriti crnogorska.

Ovog sekunda, šetajući po terasi vidim da je zastava postavljena. Sa amblemom Opštine Ulcinj.

Znam da bi je moj komšija Abazović postavio. Ali nisam siguran u drugo. Da li smije sugrađanina, stanovnika Starog grada, poslanika u Skupštini Crne Gore da pita : hoćemo li dozvoliti ( siguran sam da se država ne pita, ne smije) da se zavijori crnogorska zastava? U crnogorskom gradu.

Nedjelja, 1.8.
10h

Kakvih ajvana ovdje ima. Za plakati. Ko je koga branio i može li branilac-advokat poslije toga među normalne ljude. Ima li to igdje, osim u Bestragiji.

Te branio Vukšić nekoga , pa ne može, evo Bulatović zastupao te i te …nepodoban. Ludi nam
zvone na vrata. Sprdaju se sa još većim , onima sa početka pisanoga. Hoće ljudi ugledne pravnike. Koji nikoga branili nijesu. Jer, ugledni kao advokat i ne treba da radi. Dobro, zastupaju…razvod, dva i to je to. Srđa Popović, advokat iz Beograda, ovdje ne bi ništa radio. Bio bi neugledan. Branio je Andriju Artukovića. To vam je onaj Pavelićev šef policije.

Kakav bi haos nastao da, recimo, konkurišem za direktora dječjeg vrtića u Ulcinju. Aoooo, đe on , znate li koga je branio. A nema klana đe bio nije, nema političke fukare , tajkuna, ovog, onog.

Dovijeka isto. Ovo je narod koji prezire advokate. Odavno. Sociolozi su na redu. Da objasne.

I još nešto . Sada i novinari, uvidjevši ludilo, izigravaju korisne idiote …aha, znaš li koga je branio?

Čuš, branilac, pa još brani. Užas!