PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (39)

Zoran Piperović

Ponedjeljak, 12.7.

00:45h

Kada neko ko se bavi javnom djelatnošću hoće namjerno pažnju da privuče neintelektualnim, u kafani ili na poselu prihvatljivim izrazima, koje ponekad, obično seoske ili gradske alapače preko balkona dobacuju jedna drugoj, ko kod izražavanja na sopstvenom licu ističe neregularnost očiju, ko se obraća u svom obnašanju profesije – posla neistomišljenicima tako da hoće kod građanstva utisak da stvori, da taj i takav nedostojnošću ne zaslužuje ništa sem prezir i ko to sve pakuje kao borbu za državu ( baš to) prijemčiv je, dopadljiv je i zavešće samo one kojima intelekt , obzir i misao nijesu kod kuće.

11:45h

Čika Zorane, obrazujemo djecu , pozivamo Vas na slavlje. Saopštila mi je upravo Vildana, kći mog najvećeg prijatelja, sada pokojnog Dauta Kurtija… I zaplakala.

Gdje je ljudi ( da sklonim sebe ) . Ne trebaju rezolucije. Samo dvije strane.

18h

Gledam fotografiju snimljenu na današnji dan povodom Petrovgradske skupštine. Više italijanskih oficira sa levorom za pas nego Crnogoraca. Svi nekako tužni. Niđe osmijeha, a “rodila se” nova država. Kao da su joj naslutili trajanje.

22h

Crmnička brda, svuda naokolo. U tami. Tamo gdje je Lovćen, sa Štirovnika se svijetla vide. Polumjesec, tanak, oštar na krajevima sa zvijezdom ispod njega, tom jednom jedinom, odupire se crnini iznad Gore Crne.

Vjetar na jezeru blago pomjera dva turistička brodića privezana ispod restoranske terase.

Pijem mlaku vodu iz flašice i bezuspješno pokušavam da pripalim tompus.

Utorak, 13.7.

15h

Danas svi slave. I treba. Ja nešto i ne moram. Naročito. Moji su svi 13.jula 1941. u ranu zoru bili sa puškama. I sve najkrvavije platili. Tako da moje mjesto ustupam danas onima koji nisu kroz crnogorsku istoriju bili “udreni” da je brane, a, evo, čujem da jesu. Vazda. Možda. Samo da nauka istorijska to potvrdi.

16h

Pošto nijesam po proslavama, a nijesam ni na plažama, s obzirom da mi ni posao ne smeta, čitam saopštenja. Što je poslednjii dokaz da me dosada okupirala.

Sjetih se Emila Ludviga. Ovdje skoro nepoznatog. Napisao je knjigu o Musoliniju, razgovarao sa njim. Pratio ga, jer je Duče pristao na to. Zanimao ga je nastanak fašizma, njegov fenomen, uticaj Vođe na mase. Nijesam sve to loše izučio. Svo znanje u tren mi stane kada pročitam saopštenje pokreta “21 maj”. Njihov nagovještaj pobjede nad fašizmom (sic!) u Crnoj Gori. I njihova “visokopronicljiva “ zapažanja o novim, promijenjenim oblicima tog zla u lijepoj našoj.

Znam da će ozbiljni kazati kako “pokazujem” da mi nije dobro zbog obraćanja pažnje na tupave i vrlo namjerne halucinacije koje niko ne vidi. Količina napada odvratnosti koji dobijam zbog navedenog, tjera me na sve ovo. Pošto su oni skup intelektualaca, a znam ih, makar pet, neka naprave, napišu i na papir stave sve što znaju o fašizmu kao fenomenu. O pojavnim i inim njegovim oblicima. I napose: koja su četiri oblika ispoljavanja.

NATO, EU, evo i ja , ispred mog komšiluka na Pinješu. Niko ga još ne viđe. Ali, “21 maj”. E, oni će ga u glavu udariti. Ako je potrefe. I time zastide sve obavještajne službe u EU. Koje spavaju po tom pitanju. PA NE VIDE. ŠTO VIDI SKUP. Formiran da šalje pisana obavještenja.

Srijeda, 14.7.

12h

Cijeli život uz jednu pjesmu , uistinu, pustim suzu.

Crna Goro, majko mila, kršem bogata.

Često me ni to nije spašavalo od crnogorskih domoljuba.

Kopali bi po toj suzi. Tražeći zrno srpstva.

15:30h

Tokvilova “Despotska demokratija “ , štivo je koje se treba pročitati. Boravio u SAD i na njihovom primjeru još onomad pisao. I pogađao.

Zanimljivo i sa aspekta kada centralna vlast hoće religiju da reguliše.

Četvrtak, 15.7.

10h

Na Tokvila sam nadovezao Roba Rimena i knjigu “ Vječito vraćanje fašizma”. Zapravo, on se na njega nadovezuje. I na Ničea, Getea. Čovjek jednostavno piše šta prethodi fašizaciji. Sve me ovo neće spasiti od “bombardovanja” fašizmom.

Što manje pameti, sine. Govorila je moja Leposava. Znaš li đe živiš?

10:45h

To nije bila Betonjerka. U Betonjerci ćelija ima krevet, prozor. Ovo je prostorija u betonu, široka jedan metar, dugačka tri metra. Metalna vrata. Mrak. Ne vidim ni sopstvene ruke. Na podu svježe fekalije . Kao da su namjerno freške “proizvedene” , dok sam bio na putu iz Ulcinja ka Podgorici. I ležao sam na tek proizvedenom izmetu na kojem su bile tri daske. Naravno, nijesam ih vidio. Napipao sam ih. U toj i takvoj prostoriji stavio bi se onaj , koji je, recimo, pobio pola zabavišta. I pretekao sam. Normalni ne bi. Makar zbog činjenice što sam se pitao : zašto sve ovo? O čemu se radi?

U Spužu samica. Sa kiblom uz krevet. Površine 7-8 kvadrata. I u tom maltretiranju, koje niko u novijoj istoriji nije prošao, poslije pet dana “Monitor” , prva strana , velika kolumna. A. N. Grk iz Nove mahale, ulcinjske, izurinira po meni. VEZANOME. I dodatno me namaza govnima koja su već bila po meni i odjeći, glavi, kada su me do spuškog zatvora doveli. Po djeci. Vesni. Iz sve snage. On je već znao da znam Moldavku. I da sam težak kriminalac. I da me treba osuditi na 100 godina.

I sad brane tog zadriglog “antifašistu”. Koji se kao sugrađanin, naknadno, makar kurtoazno ,nije izvinio. Ja znam ko je on. Iskusio sam. Ne treba mi tuđe iskustvo. Ja znam kakvu je patnju ovaj, tada plaćenik Željka Ivanovića i Miška Perovića ( u toj kolumni je i Đukanovića nazvao seksualnim manijakom), meni napravio. I on sada o fašizmu! I istini ! I moralu!!!

Zapisao sam u jednoj od knjiga kako je Šandor Marai napisao da je napunio pedeset godina. I da zna da sunce izlazi na istoku, zalazi na zapadu. I da pas laje.

I dodao sam…I tako. Sunce će izlaziti na istoku, zalaziti na zapadu . A šta ćemo sa psom? Ništa. Pas će i dalje, za sto evra, lajati.

18h

Život pun nerava, strasti, ludila koje razmiče san, ja sam prošao. Ili me to godine varaju. Znam što znači oganj u srcu, žeravica svud po tijelu. Ako ne treba sve ponovo da se pozove, već da sjuri kao iznenadna lavina u dolinu, rado ću grudi otkopčati.

Subota, 17.7.

17h

Noćna nesanica učini da se čovjek zatupi dnevnom pospanošću. Koja sprečava san. Lelujam. Čekam da tama proguta svjetlost dana. I nadam se nečemu da konačno izgubim svijest na nekoliko sati. A to nešto nije san. Jer, u nestrpljenju da konačno dođe, iznova ću ga istjerati iz sebe.