PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (38)

Zoran Piperović

Nedjelja, 4.7.

14h
Bijes u čovjeku crpi sve rezerve iz duše i rađa kreativni inat koji rezultira uspijehom, satsfakcijom.

Razočaran čovjek uronjen je u more gdje caruje pogubno mrtvilo.

14:10h

Pamet može iz mnogo toga izvući pouku. Baš iz svega. Samo ne smije iz onoga što se slučajno desilo.

15:33

Kada starost dolazi tiho, postepeno onemogućava da se čuje poj ptica, noćna pjesma zrikavaca koji najavljuju jutarnju omorinu, šapat tihi na uvo čije riječi treba da razgrnu mrežu sa emocija koje klizeći nepovratno biološki odlaze. Čovjek samo dobro čuje duševne nelagode koje se u vidu bolova javljaju izunutra. Odasvud.

20:02h

Naslonio sam se na krevet i gledao ogroman, dugačak, debeo oblak nalik na planinski masiv koji je nalegao nad morem, daleko u Albaniji . Fascinantni instrumental Bore Dugića “Balada nerođenih” unosi lebdeću sporost u sobu. Kao da će sve da stane, nestane. Osim unutrašnjeg, nevidljivog jauka sa kojim se živost rađa.

Ponedjeljak, 5.7.

21h

Gledao sam danas na TV priču o oficiru Armije BIH, kapetanu Amiru Reku. Njemu su srpske snage ubile i zapalile majku i 7 članova porodice u nekom selu kod Goražda.

Poslije tri dana dobio je naredbu da, kako je rekao, “očisti” jedno srpsko selo. Odbio je. Poželjeo sam da ga zagrlim. Ne znam što bih mu rekao. Što bi mu iko rekao. Čovjek. Ponos svom narodu. Uzor svakom normalnom. Bošnjak.

Utorak, 6.7.
00:04h

Otišao sam u Doljane. Spustio se, ovog puta kolima, do same obale Morače. Gledao kamenu stijenu po sredini rijeke do koje sam plivao 1966 . Tražio izvor do kojeg smo često ja i majčin stric, đed Nasto išli po vodu. Magarac je od kuće do izvora, natovaren buradima za vodu išao ispred nas. I čekao nas iznad izvora, hladne, moćne, pijaće vode. Miris okoline vratio me autentičnije u ono doba , jače, osjećajnije, nego što je moje večerašnje prisustvo. Neprolazni miris šipražja, oblutaka, rijeke, prašine. Nozdrve i mozak koji sve to jednom prime nevidljivi su tunel pun svjetlosnih nadražaja koji šalje čovjeka u ono već doživljeno.

19h

Poslijepodne sporo , najsporije ide ka smiraju još jednog dana opijenog omorinom.

Smijenjuju se kanali na TV, tompusi. Ima i lubenice. Krempite. Nema onoga što je najčešće ispunjavalo julska popodneva.

Petak, 9.7.

14:14h

Štrajk advokata se nastavlja . Više je bilo onih koji su za tu soluciju. Baš nisam u toku. Zvali su me da glasam. Bio sam da počnemo. Ljudi su u pritvoru , suđenja se odlažu. Neko nije dobro proračunao kada se krenulo u sve ovo. Kada bih počeo da analiziram, možda bi neko pomislio kako imam ambicije ( bilo kakve) prema Komori. I da je tako, ja ne znam šta bih u njoj mogao da budem.

14:30h

Ljubomoran sam, i to baš,na Bokelja. Koji iz dvorišta ispred kuće , u more može da uđe. I da je u trpezariji kada izađe iz njega.

To je ljubomora koja je sazdana od divljenja. Tako da se moj duševni stav i ne mora krstiti takvim imenom.

16h

Vodim računa o tome da baš sve ptice pjevačice u mom srcu ne umru.

Subota, 10.7.
14:10h

U meni je sporo, najsporije sazrijevalo ono što se naziva mudrost. Taman pomislim da jesam i to , a onda sebi “dokažem” da je ta luka poprilično daleko. Kažem luka, jer se do mudrosti putuje. Uz nju treba pristati. Privezati se.

19:30h

Abazović je u Sarajevu rekao da je došao kući. I neka je. Ja sam tu izjavu stavio u kontekst njegovih studija, života u Sarajevu.

Tako je, vidim, shvaćena od većine.

Hoćemo li pošteno? Da je Bečić izjavio u Beogradu ili bilo koji drugi političar, da je, došavši u njega , došao kući , nastao bi lom. Od “analitičara” iz Budve i Kotora, a onda od dva najveća Crnogorca. Novinara. I jednog Grka. Koji će sada da pati što njegov povratak kući, u istom Sarajevu, niko registrovao ne bi.

22h
Grmi. Jedna vijugava linija puna bijele iznenadne svjetlosti kao da na pučini iz dubine mora izleti do kraja neba. Prasak. Tanak. Rezak.

Vjetar se uskomešao po terasi i raznosi dim od tompus svuda naokolo. Zavlada tišina. Pa opet se priroda nadmoćno javi. Boli me glava. Čekam palačinke.