PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (37)

Zoran Piperović

Nedjelja, 27.6.

18:42h

Da li je nekome pošlo za rukom da oživi sjećanje? Da vrati u sebi čar prve ljubavi, nezaboravnog trenutka na ljetovanju, skijanju, putovanju. Nije. Sjećanje na sve to i još mnogo čega, hladna je konstatacija u kojoj po ćoškovima nepomična sjeta sjedi.

Zato je samo novi dan, novi život. I početak.

Ponedjeljak, 28.6.

04:04h

Možda bih zaspao kada bih dovukao stolicu do nekog mandraća, sjeo, prekrstio noge, spojio šake držeći jednu preko druge na butini i posmatrao drvene barke sa kojih bi dolazio miris končanih mreža i ulova koji se tu batrgao.

Mjesec bi ćutao. A magla, prošarana crnim prugama koje bi se poput jegulja probijale kroz nju, označavajući put kroz vrijeme, odvodeći me do sitnog, kratko ošišanog, mršavog dječaka čije oči, u mandraću, na Maloj plaži, gledaju u jutarnje orošene prove, koje nakostriješene mjerkaju pučinu, koju će prva svjetlost sa istoka pohoditi.

22:02h

Beznadežno je ubjeđivati čovjeka da je potok presušio, ako on svako malo čuje huk vode.

23h

Kada je u Americi crncu bilo nesigurno ući u lokal, autobus, u gradiću na moru , koji i rijeku ima, crnac i njegova porodica bili su najomiljeniji. Crnac je oženio i lijepu kći Kreša Račića. Otmena Nada porodila mu je Anitu i Marija.

A ja gledam crno-bijelu sliku sa rijeke Bojane iz 1960 Moj otac sjedi, Nadin muž Rizo, u bijeloj trik majici, stoji iznad njega. U pozadini se vidi slamena koliba u kojoj bi noćivali nakon lova.

Ulcinj. Mjesto gdje se preziru predrasude.

Još onomad. Ispred svih. Pa i Amerike.

23:52h

Dobio sam na poklon knjigu “Berberin Kneza Miloša” – iz memoara Nićifora Ninkovića.

Onda Nićifor ode sa Milošem u Čačak. I tamo se sprema hrana. Mnogo hrane. Pratnja jede tri puta na dan. Grabe se za hranu. Jede i Nićifor.

A onda sazna da su seljaci morali od svojih usta da odvajaju. I jedan kaže … Mi smo govorili da su nas Turci mučili i tiranili, a danas braća naša gore nas muče i tirane”.

Srijeda,30.6.

00:10h

Da li ja znam što mi nedostaje? Često se pitam. I kada pomislim šta bi to trebalo da bude, uvijek zaboravim da se prethodno upitam da li ja to “nešto” zaslužujem.

00:30h

Dva kosovska zvaničnika odgovorila su na tvit Ričarda Granela koji se osvrnuo na Vidovdan, Cara Lazara i Kosovsku bitku. Koji su rekli da je to bila bitka balkanske vojske protiv Osmanlija.

To je najbolji odgovor onima koji se čude, čak ironišu, zašto Srbi slave poraz.

Želja da se u njega uguraju i oni, govori o istorijskom značaju. I veličini .

15:09h

Žao mi je, dama je u pitanju, što Draginju Vuksanović nije “spasio” ni diplomatski pasoš. Radi se o zloj namjeri. S obzirom da je riječ o poslanici, visokom funkcioneru parlamentarne stranke, sve ovo sa Surčina nema opravdanje.

Ali, glede podrške koju je dobila od eks ministra, mog dobrog poznanika Peđe Boškovića, pitam. Recimo, Peđu:

Zbog čega nije dozvoljen ulazak, do skora, Dejanu Miroviću, kolegi Draginjonom, ( isto je profesor na pravnom fakultetu), mom prijatelju i komšiji, Kuču, sinu Miodraga Mirovića, da dođe u rodni Ulcinj i posjeti majku i braću?

Šta je on to uradio?

Možda je BIA uradila, po tamo nekoj evidenciji, isto što je nedavno i naša ANB.

Možda bi on i lagano istrpio zadržavanje i pretresanje na Dobrakovu, u zamjenu za viđenje sa porodicom.

Principijelnost svakog od nas, spasonosna je.

Osim, ako nemamo “principijelnost” organa obije dražave u ova dva slučaja.

Politička kritika, kritička misao ne trpi maltretiranje, jer maltretirani, uvijek, u tom slučaju, odnesu pobjedu.

Četvrtak, 1.7.
10h

Nacija – to je kolektivna emocija prema zajedničkim, tradicionalnim vrijednostima na kojima od onomad počiva država.

Odoh na Verušu. Na kačamak. I on je zrno u kolektivnoj emociji.

18:30h

Kuća, travnjak oko nje, zelena brda, šume. Tišina.

Vasojevićki dio Veruše. Streha ispred kuće odzvanja od kiše, kućni ljubimac njuši oko stola. Ljubazni Ljilja i Danilo. Puni tanjiri kačamaka, okrijepili su mene i Nenada.

Oblaci nestadoše i sunce se pokaza iza brda. Vrijeme je za polazak. Nazad u kotlinu.

20h

Zašto je baš moralo meni da se desi ? To pitanje čovjek, u neverici, sebi postavi.

Zaboravlja da to pitanje svakog dana milioni ljudi sebi postavljaju.

Dešava se.

Petak, 2.7.

15:40h

Dok je zgužvani oblak tumarao po nebu, a ja i mačka bili izloženi suncu, ne znajući šta ćemo od sebe i dok je maestral , skoro iz prikrajka, duboko u zalivu valjao usidrenu brodicu, sjetih se riječi Novaka Kilibarde još oho-ho onomad. U Skupštini RCG. A rekao je : možda mi i nijesmo Srbi, ali pustite nas da budemo. I puste ga. Doduše, kasno. I šta je sada ovo bitno, dok se pomenutom oblaku približio jedan drugi, uredniji.

Ništa posebno. Osim da ukažem kako je nepristojno, uzaludno trošiti onoliko pera za dokazivanje drugačijeg. Ljudi se ne dijele po nacijama. Već po naravi.

16:16h

Između dobre i loše strane čovjeka, praktičnost izabere ovu drugu.

20:45h

Jedan oblak, težak i crn, na leđima nosi petnaest manjih (nevinih, u oblicima raznih životinja ) oblačića.

Ima tu raznih pasa. I omanje žirafe sa dugačkim repom. Slon.

Subota, 3.7.

11:11h

Da li gladni Crnogorci moraju biti i moralni Crnogorci ?

13h
Moć je to što jeste, samo kad se povećava. Često ZANESE, pa prevari. Kada se precijeni, iznenada je smjenjuje bolna nemoć. Moć koja ne umije da se kontroliše, neprijatelj je veliki. U tome je paradoks. Stoga je kod političara prva lekcija – gledati je pravo u oči. Realno, nepretenciozno.

18h

Prije podjele na četnike i partizane, nije bilo u građanskom ratu ničega. Čak ni četnika i partizana.