Zoran Piperović
Nedjelja, 20.6.
13h
Između prženja krompira, Luka uđe kod mene u sobu i priča šta je Čemberlen rekao Hitleru, a dok reže pršut, sa nožem u ruci ulazi i prepričava kako je Bata Stojković odglumio lik Milana Nedića.
Čekao sam ga po treći put.
Čuo sam zvuk bešteka i glas nekog američkog spikera.
Tata, jesi li gladan ?
Utorak, 22.6.
18h
I dođu momenti kada se presabiram, osvrnem iza sebe, sagledavam sadašnjost i kao, mislim unaprijed. Za cijela dva dana. Jer bi treći dan već bio, za moj način promišljanja života, čisti presedan.
I onda unutrašnjost biva zapljusnuta valovima. Koji ne liče jedan drugome.
Ima bijelih, osunčanih, osmijehom poguranih, ima moćnih, mrgodnih, zlokobnog zvuka, neobećavajućih. Na kraju uvijek bonaca. Do nove nevere. Duševne.
Srijeda, 23.6.
00:30h
Za stolom sve sami bivši visoko pozicionirani u raznim značajnim institucijama. I svi pod krivičnim progonom. Ja sam bio na čelu stola. Valjda zato jer sam im “nogu povukao”. I to baš noćas. Na godišnjicu DPS.
Svaka slučajnost je zbilja slučajna.
01:00h
Juri voz prerijom. Desi se da poneki putnik ispadne. Voz se ne vraća po njega.
A pustinja, kao pustinja. Surova.
15h
Kratak susret u Hiltonu sa Raškom Konjevićem. Kompetentan je. Vrlo.
16h
Momenti kada me preplavi zadovoljstvo: kada slušam Luća Dalu i ispružim noge na stolici ispred sebe, pa gledam svud okolo, uvlačeći dim Kohibe, kada sitni crni oblaci prolaze, uz respekt , pored punog mjeseca u noći gdje sve ćuti, i onda kada vidim osmijeh na licu svog branjenika, dok gledam Vuka i Jeku u prađedovskoj kući pored mora.
Zadovoljan sam kada vidim da i ja umijem biti zadovoljan.
18h
Već vidljivo golim okom. Zadnjim nastupima, političko promišljanje i državnički stav, stavljaju Miodraga Lekića na mjesto koje treba pohoditi, e, zarad političkog i svakog drugog nauka.
Paradoks je što će to početi da smeta onima koji su mu post i predizborni saveznici.
19h
Pokušavam da se prisjetim šta povezuje Martina Krpana i Kanjoša Macedonovića. I nikako da se sjetim. Ponuknula me ja na to jedna misaona parabola. Koliko me sjećanje služi negdje sam to čitao u esejima Petra Džadžića. U pohod ću kućnoj biblioteci. I svom Dnevniku.
19:10h
Da li da iz misli koje se svakodnevno javljaju, a tiču se Vesne, eliminišem sopstvenu grešnost. Da li da je ostavim. I bude onakva kakvu je i Vesna neobjašnjivo podržavala, ostavljajući da se sada ja rvem s njome. Možda je ovo poslednje napisano, upravo moja uobrazilja proizišla iz te nesavršenosti. Kako god, naplata izgleda dolazi sama. Ne mora niko da je pošalje. Ili poželi. Ni sa nebesa.
Četvrtak, 24.6.
01:00h
Endi Vilijams i “Mjesečeva rijeka” , parče pipuna i moždane ćelije lišene zadatka .
03:15h
Trudio sam se, ali nije išlo. San ne dolazi na poziv. Sve liči na ljubavni sastanak. Čekam djevojku, a onda, posle višečasovnog cupkanja u mjestu, utvrdim da djevojka ne postoji. I ovaj noćašnji san nije postojao. A, ja sam kao natovareni magarac koji neće da krene, prikovan čekao da dođe.
Sada grickam suvi keks obogaćen maslinovom aromom i tražim crvenkastu olovku koju sam prethodno izvadio iz malene tegle, koja je ranije, pretpostavljam, služila da se u njoj nešto konkretnije drži.
16:30h
Već sam rekao, napisao u knjigama da je Srebrenica srpska sramota. I uzeo rizik na sebe da mi se spočita ovo za kolektivnu sramotu. A ne sramotu ludaka ( srpskih) koji su pobili nedužne ljude.
Ali, nisam rekao šta bih pitao predsjednika Bošnjačke stranke, a tiče se genocida nad Jermenima kojeg su priznale SAD i EU, u koje se on kune, ali neće o tom genocidu, jer ga, čoče, međunarodni sud nije tretirao. Time fakat, je li tako, iz realnog života ne postoji ( sic ).
Pitao bih ga: da li bi u Rožajama ugostio svjetsko ime, turskog nobelovca Orhana Pamuka?
Znao bi on zašto ga to pitam.
Petak, 25.6.
21:10h
Ni nebo sa akvarelnim i plitkim oblacima crvenkasto-pepeljavih boja, ni odlazak vjetra koji je umirio svaki list u bašti, ma ni dan koji se gasi ostavljajući tamu za sobom, ne može da ukloni niotkud pristiglu glavobolju. Za ovo zadnje, uistinu, nemam argumente. Jer ništa ne biva, a da je bez razloga.
Ima i onih talasa što zvuče u beskraj … … talasi kao odlomci jednog magičnog svijeta …kao ovi kojim nas zapljuskujete iz Vašeg plićaka, beskrajno dubokog …
Ti nas, Piperu, stavljaš na mjesto koje treba pohoditi. Mjesto gdje princip, istina i iskrenost caruju.
Zaboravljeno mjesto u ovoj opštoj lažnjavi.
Te kapljice krvi i ta crta iskrenisti na Vašem toplomjeru pokazuju stalno povišenu fibru.
Nije bolest,daleko bilo;
To je stanje duha i poredak nerava koji srebrno pulsiraju u ritmu uma i srca.
Baš mi je kao ladna piva lego Dnevnik,koji me podsjeća na stare herbarijume presovanih mirisa,zaboravljenog cvijeta i tučka koji se raspršio po žutoj karti.
Pismo Vaše vrijedno je i za malu filigransku škatulicu,odnosno na njenom dnu!
Lulijeva interpretacija Milana Nedića i tvoje prebiranje sopstvene grešnosti ,evocira mi čuvenu misoa Zoki , a koju sam i sam dobro upamtio gad sam nepravdu činio, a izrekao ju jebaš legendarni Bata …
Jednom kad stvarno ostariš zažalićeš za dvije stvari. Za onima što si pogriješio i za onima što si propustio. Manje će boljeti gdje si pogriješio, od onog što si propuštio.
Zato Zoki nasloni svoje vrijeme na njenu mladost da privilegovan voljen stariš. Bog je znao što čini kad je kumu Vesnu na počinak vječni poveo.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].