PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (35)

Zoran Piperović

Ponedjeljak, 14.6.

18:10h

Jedne junske noći, mjesec je provirio iznad nevelikog crnog oblaka, vjetar je savijao rastinje šipražja uz rijeku, voda je na mjestima bukova odašiljala šum kotrljajućeg kamenja, u daljini, ispred brvnare čiji je jedan prozor bio osvjetljen, nevidljivi pas tužno je zavijao.

Spustio se tiho, sjeo je na poveći obli kamen. Drhtavom rukom držao je među prstima neupaljenu cigaretu i grozničavo rukom pretresao džep tražeći šibicu.

Izgledao je kao sjenka koja se savila, sklupčala, zalutala.

Nije tražio ništa od sopstvene otuđenosti, koju je na obali njegovao obično noću. Kada je mjesec bio iznad svega. I kada se lavež čuo.

Utorak, 15.6.

15h
Druga noć za redom u kojoj nemam sna. Trudim se da ostanem miran, ovo zbog razloga nesanice. Zato, uglavnom do poslijepodne, lebdim, bez snage i koncentracije. Probudi se tada nešto, što valjda ostaje samim nastajanjem čovjeka. Nešto malo, uvijek mlado. I to nešto stavi se na uslugu. Odnekud. I pokrije me, nastani, zalije odasvud. Proizvede misaoni stav: guraj, tek si počeo.

Zvuči budalasto. Zato i pravi razliku u stvarnosti. Pomjerajući je na veselu stranu.

18h

Kako se neki pate kada sa penzijom naslućuju zaboravnost. Ili kada odlazak sa funkcije navuče zvečuću mrzovolju nad kojom caruje ipak smiješna, tupava tuga na licu.

Ja sam onomad bio, ovo govorim najiskrenije, apsolutno lišen toga.

Samo iz jednog razloga. Nikada sebe nijesam shvatao ozbiljno.

Srijeda, 16.6.

18h

U odrastanju društvo su mi pravili roditelji, sestra, šira porodica.

Dođe srednja škola, studije, “čopor” je bio okruženje.

I godine dođu kada si centar sopstvene porodice. Ravnopravan član kolektiva u poslu koji si odabrao, društvo iz kafane, društvo istih afiniteta, ljudi su oko mene koji mirišu život na isti način kao ja.

Godine idu. I ja vidim da je sve manje nekih. Osjećam nadolazak samoće ili ovako: sve je rjeđe veliko okupljanje. Možda sam i otjerao nekoga i prestao da znam biti sagovornik, drug, možda biram da ostanem manje vidljiv, potrebno pažljiv. Poželjan. Život je to.

Četvrtak, 17.6.

14:30h

Sinoć me na mah opio miris lipe. Iznenada. I vratio me kroz vrijeme. Hodajući tihom podgoričkom ulicom, svim bićem sam bio u dvorištu ispred Crvene zgrade na Pristanu. Sa ulice, uz nekoliko stepeništa i odmah lijevo, čarobna lipa čiji se miris osjećao čak do kino-bašte. Bile su 1970, 1971, i kada su uz odlazak sunca i zadnji kupači plažu napuštali, golobradi momčići su unosili u sebe ukus žutog cvijeta. I još puno toga.

18h

Sanjao sam Đorđija i skočio iz sna, tako i toliko, kao da su sva zvona svijeta namah zazvonila iznad mene pospanoga.

Eh, roditelj.

Petak, 18.6.

3:21h

Samo ostrašćeni ljudi i komarci mogu da me udalje, bez premišljanja, od stola.

3:30

Pripalio sam već odložen, a dobrim djelom ispušeni tompus. Dok je nečujni vjetar, ulazeći kroz balkonska vrata hladio gola stopala, usta su postajala mjesto u kojem kao da je strijelom unešena teška ljepljiva magla koja je mirisala na ustajali potok u kojem su se i žabe pokajale.

4h

Gledam gomilu knjiga ispred sebe i pitam se šta mi je to trebalo.

4:20h

U ovo jutro bez zvuka sjećam se da mi jedne avgustovske noći, baš u ovim satima, na terasi Kafane kod Dauta, prije nego će se mujezin javiti, Džo Abazović, gledajući me preko stola i praznih flaša nikšićkog piva, kazao : e, moj brate, doći će vrijeme kada će para poći kod budala.

Bila je 1988. godina.

15:15h

U zabačenim predjelima duše moje, tražiću skriveni vodopad koji će me zalivati srećom, da koraci moji i dalje snagom, sigurnošću, koračaju cestom koju neće biti lako prepješačiti.

Subota, 19.6.
9:30h

Karla de Ponte reče jutros da Ameri nisu dali da istražuje zločine Albanaca na Kosovu. Zvala je Olbrajt, kaže Karla, i rekla – polako, polako sa Haradinajem.

Eto tako.

Imao sam priliku da sa njom službeno razgovaram.

12:10
Međunarodno pravo je ono što je američki interes. Ako hoćeš da se baviš politikom, budi svjestan toga.

Dakle, ili kontra pa šta bude, ili puvaj na mjesto gdje leđa gube svoje časno ime. Pa se nadaj da bude.

18h

Često čitam kako Aida Petrović, aktivistkinja ženskog pokreta, uzima učešće u raznim prigodama. I sinoć je, nakon puštanja filma izvjesnog Malagurskog u Hramu.

Imala je onomad tragediju i ja sam kao tužilac skoro svakog jutra primao nju i supruga. Tako i toliko da je njen muž govorio da činim čast državi . Sve sam uradio, i više od toga, da dožive satisfakciju.

Kada su me pritvarali, Aida je izjavila :

Ajde, ne vadio se.

Nedjelja, 20.6.

01:38h

Pročitao sam i vidio akciju jednog dnevnog lista i čuvenih NVO, koja će tek da dobije zamah, a u vezi kandidature jedne žene za predsjednika Vrhovnog suda Crne Gore.

Slušam, sa tim u vezi, naravno, Betovenovu “ Mjesečevu sonatu” i sa trijumfalne visine smišljam kako da doprinesem toj akciji.

2h

Sve će proći, gospodine – govorio je tiho Ibrahim Paro.

Meša Selimović, Tvrđava