PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (32)

Zoran Piperović

Nedjelja, 23.5.

14:30

Ne morališe se mnogo, posebno unaprijed.
Moralnost i moral su stvar trenutka. Koje iskušenje može u tren da uruši.

17h

Iskrenost je plemenitost koju niko ne preporučuje. Crnogorci su to uzdigli na nivo principa. Otud ono roditeljsko …sa svakim fino, ni sa kim iskreno. Mi se još od djetinstva učimo suvišnosti te vrline.

23h

Razlika između budale i pametnog, ogleda se u njihovom stavu prema kritičkom osvrtu na ono što rade. Ovaj prvi uživa u pažnji i hvalospjevu. Pametni voli pametnu kritiku.

Ponedjeljak, 24.5.

15h

Bila je skupština KSCG na kojoj je Nikola Peković izabran za novog predsjednika Saveza. Dogovorili smo ručak ja, Danilo, Vesko i Pekmen za 16 sati. Kakve bi moje današnje prilike bile, a da se razlikuju od onih iz minulih dana ove i one prethodne godine. Uvijek odnekud, nepozvan dojaše surovi ili benigni, a ipak ograničavajući povod, koji ne da licu da se presvuče u veselost.

Utorak, 25.5.

16h

Šeki Radončić, kojem sam, kada je trebalo bio pri ruci da otkrije ono što ga je zanimalo u vezi deportacije muslimana iz Herceg Novog, poslije 29 godina traži podizanje spomenika žrtvama u tom gradu. Ja sam bio jedan od branilaca u tom predmetu pred Višim sudom u Podgorici.

To traženje je ljudsko. Samo, ne znam što je sprečavalo Šekija da to traži za prethodnih 28 godina.

Na moje pitanje u sudnici upućeno Momiru Bulatoviću, u vrijeme deportacije predsjedniku Crne Gore, da li je sve bila državna greška – isti je odgovorio – jeste. Državnu, tu grešku, Šeki nije komentarisao. Sada pominje Karadžića, Mladića, Dražu Mihailovića. Je li čuo za njih do sada?

Ja nijesam glasao ovu Vladu. A nisam ni partije koje istu podržavaju u Skupštini. Ali sam za principijelnost, zdrav razum i iskren pristup. Moj drug Šeki, znajući me, zna da je to tako.

Muči me pitanje : da li bi moj drug, da nije bilo 30 avgusta bio oštar, došavši čak do Čiča Draže? Kada je bila deportacija, u kancelarijama, u svim prostorijama MUP-a , visila je slika našeg Tita.

Da li je tada ćutao iz obzira prem vrhovnom komandantu NOB-a, a sada traži sve ovo nakon što mu je sklonjena slika? Jesu li tadašnji rukovodioci bili izdanak partizana ili rezervIsti Ravne gore? Zamjera li on sada samo onima koji treba da se odrede prema nepočinstvu ideološkog neprijatelja.

Ne mogu da se snađem. Siroti deportovani. Ubijaju se po drugi put. Crnogorsku sramotu zamismo kod Draže.

18h

Ne čitam, već listam, bacajući pogled na poneki red, knjigu Frederika Begbedea “Romantični egoista”.

Naravno, da sam pomislio. Sve sam, samo ne romantičar. To ne može da bude onaj koji je u biti stidljiv. Na sve ličim, samo ne na takvoga , ali dopuštam da sebe najbolje poznajem. Da li sam egoista? Često. I nerado.

23:23h

Talenat za ogovaranje, vrijeđanje, pljuvanje, potencijal za iskazivanje ispodintelektualizma oličen u kafanskom maniru da “krstiš” raznim imenima odsutne sa kojima ne djeliš svjetonazore bilo koje vrste, (ne) ljudski anulira ono što normira krivični zakon , ako takav “intelektualizam” bude učinjen javnim. Ne pere se ljudskost, ona podrazumjevajuća, krivičnom normom. Naprotiv. Ona služi da se kod zdravomislećih “izvadiš” na način što ćeš iz kaljuge, izvaditi upalu cipelu i predstaviti je čistom. Sve što može iza takve cipele da ostane je zaprljanost.

Srijeda, 26.5.
01:50h

Ugasio sam svijetlo. Podesio jastuk , odškrinuo prozor, bacio pogled ka uličnoj rasvjeti što se po navici opire mraku.

Nijesam iskreno sklopio očne kapke jer sam odmah uletio u kovitlac pun razmišljanja o trenutku. San je odletio poput jedinog preostalog lista na jesenjem ogoljenom drvetu kojeg vjetar u tren odnese, prethodno ga nemilosrdno bacajući tamo-amo.

Ustao sam, zapalio kohibu i čekao da mi noć nad kojom je carovao bijeli mjesec odredi sreću sa snom. Makar do susreta sa zorom, koja je za kučkim brdima negdje na putu.

Pri ruci su mi Saramagove “Male uspomene”.

Četvrtak, 27.5.

16:36h

Bio sam danas u zetskom selu Bijelo Polje. Očarala me urednost svih dvorišta pored kojih sam prošao. Uređene i obrađene livade, sve vrste cvijeća po terasama urednih, lijepih kuća.

Nijesam vidio kravu, kokošku, ovcu. Možda ih više niko i ne drži. Računajući da Zeta više nije seosko područje. Ne znam da li da žalim zbog toga ili ozbiljno shvatim realnost. Gdje grad dođe, životinje odlaze. Od svinja, kojih se sjećam iz djetinjstva, ni traga. Ni mirisa.

23:30

Ozbiljne godine donose ozbiljnu mentalnu redukciju.

Nema se vremena za ono što je nekada bilo preovlađavajuće. Smeta mi gužva, glupost koju izgovaraju i neki u mojim godinama. Nemam vremena za priče koje ništa ne mogu da promijene. Smeta mi snishodljivost, neuviđavanje realnosti, nekritički osvrt koji ne priliči onima kojima je manje ostalo od života od onog preživljenog.

Trudim se da usporim misli, korake. Sada su vredniji.

Sloboda, samosvjesnost samovolje, osobine su koje vrijede biti uz čovjeka do odlaska.

I nikada nije rano o ovome razmišljati.

Petak, 28.5.
00:15

Kada bi me nostalgija lomila na studijama sredinom sedamdesetih u Beogradu, čekao bih da mrkne,uvukao se u ogroman krevet u Internacionalnih brigada 31, gledao u ogromni onoratni prozor i stavljao kasetu u neveliki kasetofon. Do ujutro bi slušao dalmatinske klape. Bodrio sebe, sanjao more, neobrijane ribare, palme. Majku.

19:32
Ovdje je glupo biti pametan.

Subota, 29.5.

12:45

Ona gugutka koju često pominjem, opet je zaposjela vrh bora. Možda baš nije ta, ali gugutka jeste. I uvijek jednako glavom okrenuta ka istoku. Ne vjerujem da u njenom položaju ima što namjerno prema toj strani svijeta. Naglašavam to možda nesretan što, makar jednom ne okrene lice prema meni. Jednako smo sami.

13:50

U trenucima koje sebi poklonim, počeo sam iznutra da se presabiram. Posle svega. A možda prije toga svega. Nisam siguran.

Samo jedno vidim. Da počinjem tiho da pričam u sebi. I to sa uzdahom. I da riječi izgovorom još tiše, dajući oduška. Iz sebe…Kada sebe preplavim mudrošću po sopstvenoj pameti, možda i uspijem da sahranim nepočinstva koja su hranila moju nesavršenost.

Nedjelja, 30.5.

00:10
Gledam u tišini krvavi, puni, veličanstveno ogromni mjesec. Noć bez zvukova. Osluškujem tišinu smirenog srca, bez strasti, opuštene duše, lišen želje, prohtjeva. Iznenađen svim ovim, pokušavam misli da natjeram da potraje. Nezahvalan pokušaj koji možda uspije.

07:30
Rano, baš rano sam ustao. Sivo jutro, poj gugutki, čamci izlaze iz pristaništa da bi ribari izvadili mreže, sinoć porinute.

Skuvaću kafu i otiću pješke na Vesnin grob. Za par dana, godišnjica smrti. Duga, tužna, za dva odrasla i dva mlada srca. I jedno staro koje kuca u ritmu tuge.