PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (31)

Zoran Piperović

Ponedjeljak, 17.5.
22h

Čuh na TV, da budu na oprezu ljudi kojima varira pritisak jer je “nešto u vazduhu”.

Očito sam ja to “nešto”, dok sam bio vani, udahnuo u sebe. Ne pomažu ni tablete za brzo obaranje pritiska. Što god da je to “nešto”, nadam se da će ga vjetar zamiti za planine, kiša orositi, sunce spržiti.

Utorak, 18.5.

04:50

Istok je pokazivao lice. Tiho, vidljivo. San me napustio prije pola sata. Zapalio sam cigaretu i probuđenim, bistrim očima listao po jutjubu.

Naišao sam na staru sevdalinku – Zarasle su staze moje. Odjeknula je, ne baš prikladno dobu dana. Dim je carovao. Glava je boljela. Više po lijevoj strani .

16:50h
Obično su snishodljivi ljudi , koji se klanjaju pred jačima, pred državom, pred moćnikom, nemilosrdni prema ubogima, bijednima.

Lik im doživi preobrazbu. Od kvarnog osmijeha i proračunitih očiju, do “vuka” u licu.

Srijeda, 19.5.

2:22

Ustao sam rano i oči me bole. Možda taj osjećaj i nije bol, ali ga ne mogu drugačije opisati.

Neka težina, teret u njima. Onaj, ona, koji lelujaju nekako. Gube se, pa dođu. Ne mogu očima da nađem položaj koji bi ih lišio svega. Možda da uključim čulo uma, a to je razum, pa da ih razumijem. Ili one mene. Sve isto.

19h

Nikada nijesam imao nerve za površna, verbalna zamešeteljstva meni bliskih ljudi. Ali zato, neznanci i oni o kojima nisam znao puno toga, mogli su iz moje tupave obzirnosti da mi oru po pažnji i mozgu do mjere da je bilo trenutaka kada mi nešto iz utrobe šalje signal da sa mnom izunutra nije u redu, a to nešto se ogledalo u jezi koja mi se naglo penjala od stopala, pa do kose. Tada bi, kao tobože vaspitana osoba, izmišljao neki glupi izgovor koji bi me odvojio od sagovornika. Ustajući, znao sam sebi da uputim nimalo nježne riječi.

20:15
Među par stotina knjiga u spavaćoj sobi i suvenira sa svih kontinenta donijetih sa putovanja i gusle stoje. Na njima piše: OVE GUSLJI IZRADIJO NIKO L. PIPEROVIĆ U SPOMEN RATA U ĆEKLIĆIMA. Ništa ne znam o tome. Đed je umro 1945. Od tuge za poginulim sinovima partizanima. Mogla je i baba Milica. Odmah da umre. Jer joj se niko nije “okrenuo”. Ali, nije. Nije joj se dalo.

Četvrtak, 20.5.

13h

Oblak u liku bijele patke što raširenih krila klizi po nekoj vođenoj površini, nadvio se nad zalivom. Zagledan u njega, dodajem mu u mašti još oblačastog društva u obliku riba, divljih zvijeri, žirafu. Pogurenog starca.

15h
Kada sam nervozan, moj mozak je u loncu sa kipućom vodom. Misli se utrkuju, staju pred preprekama, neka ih i preskoči. Probam da se saberem, usporavajući im brzinu. Često uspijevam, a do kada, vidjećemo. Poznaće se.

20h

Gledam na TV direktan prenos proslave dana nezavisnosti. Poslije govora predsjednika Vlade, na programu je izvedba pjesme – još ne sviće rujna zora. Baš svečarska pjesma. Nema rujne zore, ne čuje se poj slavuja, dragoga joj zemlja pokriva. Obećavajuće.

Petak, 21.5.

15h
Pojavi se, pravo niotkuda. Zaboravljeni ispodmediokritetski homo sapiens. Brani Crnu Goru. Nije ga bilo. Pamtim ga po odlascima majčinim do Urgentnog centra. Doduše, tada je branio Moldavku. A Leposavu slao u hitnu.

Subota, 22.5.

01:26h

Sujeta i oholost napadaju i pametna čovjeka. Svjestan je on toga. Kada će ih priznati, zavisi od mnogo čega. Sujeta me spopadala vrlo često. Ohol sam probao da budem nakon Moldavke. Želio sam baš. I vidio da ne umijem.

20h

Postoji osoba u javnom životu Crne Gore, ta osoba je poslanik. Opasnost od te osobe po javno zdravlje zdravomislećih je bezobzirnost koju ispaljuje.