PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (30)

Zoran Piperović

Ponedjeljak, 10.5.
23:55h
Venecijanska komisija može da upali bilo koje svijetlo. Boja koje sadrži semafor. Procedura može da bude kod izbora manje ili više komplikovana. Bilo koja većina ( legitimna ili legitimno dubiozna) može da kadrira. I tu dolazimo do vrata koja moraju da otvore neki novi. Ali, ko su novi ? Oni u koje polažemo nade (hm?) ili neki koji znaju, mogu, imaju dignititet lišen nacionalnog, partijske pripadnosti, simpatija. Ko ima viziju. Stav, autoritet, znanje. Ko može da radi, a zna da prikupi sve ono za utemeljeno utuženje. Ko zna da od cijele mreže fakata iz nje izvadi ono tuzilačko, relevantno. Može i takav da se nađe trenutno. Mora da je poprilično sakriven. Jer, takvog zanatliju ne vidim.

Utorak, 11.5.
00:30

Utorak je trebao da me zatekne u krevetu. A ne sa olovkom u ruci. Muči me prethodno napisano. Muka proizlazi iz promišljanja da nijesam možda bio strog. Pretenciozan. I onda sebe utješim. Nijesam. Znam sistem. Još od 1988. Kada sam postao opštinski javno tužilac u Ulcinju, sve do zamjenika državnog tužioca. Kad su me iz dva miliona razloga MUP, ANB, Bobo Vukčević , nesretni Zoran Radonjić, spriječili da misiju dovedem do kraja. I uvedem red po svome. Šefovi moraju da budu najbolji tužioci. I da to znaju podređene kolege. To rađa uspjeh. Snaga tužilaštva, ma kako to čudni nekom izgledalo, crpi se iz pojedinca koji vodi igru. To je organ koji isključuje autonomiju ostalih kod odlučivanja. Dopadalo se to nekom ili ne. Tužilaštvo, to je vojska koja u oči, sa poštovanjem, gleda svog generala.

01:00

Može li bura da oduva očeličenog čovjeka. Da mu potopi srce sviklo na sto jada, i koje uprkos tome kuca sve jače, hrabrije.
Ponekad sebe smjestim u kožu lava.
Nedugo, iskreno osjetim da sam trska koja zazire od najpitomijeg vjetra. Krhka, lomna, osjetljiva, usamljena.
Trska ranjena iskušenjima koja su potrla volju za uspravljanjem.

16h

Drugo jutro za redom rano ustajem. Drugu noć za redom slabo spavam.
Sve to remeti koncentraciju na koju sam tako ponosan. Danas sam tužioca, obraćajući mu se pet puta, nazvao sudijom.
Minuli rad i kakav-takav status kod kolega, pomažu. Osmijeh je reakcija na sve to. Onaj drugarski, bezazleni, opraštajući.

17h

Pokazali su mi objavu Ratka Kneževića u kojoj epohalno, iznenadivši elementarno znavene, tvrdi da je Srba na Sutjesci bilo najmanje.
Neću citirati arhive SKNRCG, neće mi se vjerovati. Evo sa Vikipedije … Srba 11 851, Hrvata 5220, Crnogoraca 3295, Muslimana 866. I to je to. Pomenuti arhiv kaže…i 1 Makedonac.
I napomena. Zbog koje mogu biti pogrešno shvaćen. Istine radi. Komunisti su kod partizana iz Hrvatske govorili…građana Hrvatske. Zna se zašto.
Pošto R. Knežević tamo piše da se pogledaju imena brigada koja sve govore.
Evo moj doprinos. Šibenska partizanska brigada …74 posto – Srbi. Mogli su biti i Mongoli. I ja bi to napisao. Iznenađujuće neznanje ili loša namjera gospodina Kneževića je i objava u kojoj kaže da su Rusi ratovali u Srbiji, jer nije bilo dovoljno vojnika. Ruse je pozvao Tito. Zna se i zašto. Kaćuše i iskustva Rusa u uličnim borbama bile su ključne u oslobađanju Beograda.
Moje pitanje: gdje su 1944. godine trebali još Rusi da gostuju ? U kojem je gradu rasparčane Jugoslavije, te ratne jeseni, bilo Njemaca? Koje je trebalo istjerati.
Sami pošli. Niko ih nije tjerao. Niti uznemiravao sve vrijeme rata.
Jedno je meni ovdje zanimljivo. Zašto ovo sada? I tako monumentalno smiješno. Bolno netačno.

18h

Po drugi put u rukama je Nušićeva “Autobiografija”. Genijalno štivo.Velikog pisca. Obavezna lektira za sve uzraste.
Petak, 14.5.

15:50h

Donji dio bašte, pri putu, žarko je pocrvenio od ruže, koju je bliže ulaznom stepeništu, zasadila Vesna. Onomad. Japanska jabuka je čudnovato i tajanstveno drvo koje je prije neku nedjelju izgledalo staro, smrznuto. Evo je na suncu. Puno cvjetova, mesnatih, mrko zelenih listova. Kakva dva lica u nekoliko dana odsustva iz Ulcinja.

17h

Sredina maja u Ulcinju. Na mokroj ulici što se pruža uz prizemlje kuće, prelivaju se sunce i nebo prošarano malenim, pamučasto bijelim oblacima koje zagoni južni vjetar. Talasi i na pučini pjene. Zagasito plava boja dobiće nijansu azurnog kada jugo mine. Nadimaju mi se grudi pri svakom povratku nestvarno lijepom pogledu sa porodičnog doma.
22h
Svijet je postao savršen. Svi mi u nekim ozbiljnim godinama probali smo, iskusili i preživjeli, nešto od nesebične prostote bezbrižnosti, gradske jednostavnosti, orošenih livada po kojima smo trčali za plastičnim loptama. Uvijek neka nam dobro dođu sjećanja na ta vremena. Kao dokaz da djetinstvo poslednje iščezne iz dubina doživljenog.

22:22

Da je svaki dan isti, misli bi iste bile, vjetar isti bi gizdio pučinom, poljima, isti bi oblaci jurili svodom, ista kiša, snijeg, munje, dokazivali bi snagu prirode.
Niti jednog dana ništa nije isto. Ponovljivo. Svaki je životu namjenio sebe. Neponovljivo.
Nema istog dana.

Subota, 15.5.
11h

Južni vjetar od siline otvorio je staklena velika vrata koja su bila zaključana, promaja je u svemu imala značajan udio i vrata malenog balkona u spavaćoj sobi, uz ogroman tresak, bila su zatvorena. Bilo je 03:10h. Ustao sam. Jugo je haralo dnevnim boravkom , zavjesa je lepršala spolja, na terasi, kiša je spirala prašinu sa tepiha, posred kuće.
Nakon što sam sve doveo u red, ja , koji obično pravim nered, uzeo sam tompus i tražio upaljač.
Prije 20 minuta sam se probudio. Kohiba je bila u
šaci, poluotvorenoj. Cigara je bila u zagrljaju dva prsta. Upaljač nisam vidio.

14:22h

Spustio sam se dolje do ulcinjske čaršije. Braća Hodžić su mi u njihovom restoranu Avanti, odmah ponudili bajramske specijalitete. Sjedio sam sa Midhatom i prelistavao onaj Ulcinj.
Život. To je djetinjstvo. I u poodmaklim godinama, sjećanje na njega.

15h

Zapad pritiska Vučića. On podiže ulog. Crna Gora potrebna mu je za tu igru. Ići će agresivno – ekonomski. Mediji su uvod. A nije mu daleko ni naš energetski sektor. I luka Bar.

16h

Gledao sam upravo na Areni fudbalsku utakmicu ( makar dio) između Metalca i Novog Pazara.
I sjetih se da je otac naučnika i filozofa , rođenog Dubrovčanina, Ruđera Boškovića bio nastanjen u Novom Pazaru, doselivši se iz Popovog polja u Hercegovini.
U Dubrovniku je upoznao italijanku Pavu, Ruđerovu majku.
Ruđer je bio jezuita. Nauku nikada nije podredio religiji. Iako se zakaluđerio.

19h

Zove me drug i kaže da ima problema. Svake vrste. Sa suprugom. Hoću da izbjegnem detaljisanje iz dva razloga. Ne interesuje me intima. I drugo, što bih mu kinjio izbor.
Odvraćanje nikad ne pomaže. Naprotiv. Prijatelj se pretvori u neprijatelja.
Djeca pate. To je tragedija. Dešava se. I kraljevi pogriješe.
Da se otac kraljevića Hamleta digao iz mrtvih, možda nikada ne bi iznova oženio Gertrudu. Pa ova ne bi imala priliku da se uda za brata mu, nedostojnog i ružnog Klaudija …Nedjelja, 16.5.

00:00

Kad smo već kod nedostojnosti, sjetih se. Evo pred spavanje. Vesna Medenica onomad je rekla da nijesam dostojan da joj budem zamjenik. Eh, nasmijah se. Zamjenik.

Ergo. I sada zbog toga nalazim utjehu u Pablu Nerudi. Čovjek u memoarima opisuje kako se kao mladi diplomata nije vadio iz noćnih klubova i družio sa prostitutkama. Tako da ni on ovdje ne bi mogao da bude. Zamjenik.

09:30

Treba da ustanem da se pakujem. Jugo se smirilo, more tiho, nečujno, talasi koji mlitavo završavaju o stijenje rta Ratislave, crni, neobecavajući oblaci, Arsen, mislim na dolazeća suđenja, unutrašnje preispitivanje o samoći. Pinješkoj. MODERATO CANTABILE…

Tuš će pričekati.