PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (24)

Utorak, 30.03.

17:30h

Čitam ljubavno pismo Halila Džubana, pisano Mej Zijadi, 1.12.1923.

I sjetih se. U završnoj riječi na suđenju, u svojstvu branioca A.M. zbog ubistva, počeo sam njegovom rečenicom iz “Prorokovog vrta” … često je ubica žrtva postradaloga… Jer sam htio da kažem da je stradali kroz vrijeme sve radio ( omalovažavao, vrijeđao na vjerskoj osnovi optuženog , šikanirao, Itd ) da kod optuženog “sazri” odluka da ga ubije.

Vidio sam efekat odmah. I on se ogledao u tome, da su u mene bile uperene oči koje su gledale iz “tuđe glave”.

Miruj, jadan ne bio, pomislio sam u sekundi.

Uprosti, avetinjo. To sam tog dana, uspio još da kažem. Sebi.

19h

Dešavalo se, priznajem , da nisam umoran bio. Nego me je nemir u okove stavljao. Vezao mi noge. Sprečavao da koraknem po zemlji punoj zamki, teškoća . Po zemlji na kojoj su još bili teško pređeni putevi, koji su oduzimali dah, snagu, volju. Volju za životom. Putevi načičkani zlobom, nesojlukom, neosjetljivošću. Putevi lišeni mnogih dobrih volja za teškoće čovjeka.

U tim okovima, znao sam da unesrećim i druge. I imao njihovo razumijevanje , jer su svi oni priznavali i poznavali domete srca mog.

Pa me gurnuli. Da opet koračam. Putevima , koji mi i takvi, ništa više nauditi mogli nisu.

Subota, 3.4.

13:03h

Jaki južni vjetar davao je snagu leđima dok sam se penjao stepeništem na sprat porodične kuće. Uključio sam šporet, ohladio tursku kafu. Sjeo, okrenut ka pučini. Jugo je sabijalo dolazeće talase sa pučine u zaliv Male plaže pretvarajući ih u lebdeće, bijele džinove koji ispuštaju onaj, stoljećima prepoznatljiv huk, stavljaju pred očima jasnu granicu između prirode i ovozemaljskog.

Arsen je pjevao, Đorđije je jeo tunjevinu, tompus je mnome komandovao. Sunce je očas provirilo. Ja ću odložiti olovku.

18:04h

Neću se pretvarati da nekim želim sve najbolje. Jer kod njih, zbog naravi, nedostojno je prihvatanje sreće kao varljive. Sreće, koja je kod nekih ( mene ) , deponovala onomadnu patnju.

Svanuće dan kada će očajnički žaliti za ostavljenim čovjekoljubljem i istinom. Za odanošću koju su odbacili.

Sjetićete se, muškarca čiju su dušu bespovratno izdali.

18:15h

U ovom sivom sumraku imam sunčevih želja.

18:30h

Arsen pjeva Tinovu pjesmu “Odlazak”. Čuju se uz Arsena i glasovi terce.

Srce slatko ubrzava, oči gledaju kako se vjetar poigrava sa siromašnim vrhom krupnog bora, primičem hladnu čašu u kojoj je onomadna kafa. Ruka je zaboravila da ponekad zadrhti.

4.4.

16:50h

Vidim, čitam, slušam evo nekoliko. Kako se pominje, ne patišući, ime jedne bosanske varošice gdje se desio genocid. Koji su počinili pripadnici mog naroda, obrukavši nas sve, za sva vremena.

I zaključuješ. Da je narativ ( razlog) raubovanja te teme do srži manipulativ i providno pokvaren. Treba nedostatak želuca da bi se neko bavio politikom. I nedostatak obraza, upravo zbog žrtava, da iste koristiš zarad nečega. Bilo čega.

Zloupotreba genocida je kada se njime baviš zbog političke sinekure. Bez stida i sažaljenja. Bez da ti srce i ruka zadrhti. Hladno i proračunato.

Neljudski, oholo, prizemno. Čikati političke protivnike ( Srbe) priznaju li genocid. Ko tu ima što da prizna ili ne. U konačnom, baš me briga što će neka srpska budaletina da odgovori. Neće svakako u moje ime.

Dakle, uvođenje tog pitanja u crnogorsku svakodnevnicu, duboko je neinspirisano samim faktom genocida. Zato je za prezir. Politika. To je ljudska pokvarenost.

22h

Neiskreno pitanje ne može da se pozove na (ne)moralnost odgovora. Samu suštinu pitanja motiv čini iskrenim. Ta iskrenost daje za pravo postavljaču da čereči stav onoga ko na pitanje odgovara. Sa svake strane. Ljudske, moralne, istinite. Faktima potvrđene. Samo tada znatiželja dobija mač kojim može da probode odvratnost sadržanu u odgovoru.

Ponedjeljak, 5.4.

18h

Evidentno, naš premijer je zalutao. U politici. I nije to bilo teško naslutiti i prije izbora 30.8. nakon njegovih javnih nastupa. Tada je priznao da je novi u tom poslu.

Sada je već stari. Po tom pitanju. Kako znam? O svemu može da priča. Ali. Ni da mu se omakne da kaže …imao sam karijeru i prije politike. Ne moram ni biti više u njoj. Ne. U zraku se vidi da se “primio”. I da mu se ne mrda sa ovog mjesta.

Kao i u sportu. Tako i u politici. Netalentovani se odmah prepoznaju.