PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (23)

Ponedjeljak, 22.3.

17h

Ružan, vjetrovit dan, stvoren da sati prolaze tako što ću opružen na krevetu, tražiti u smirenim mislima neke događaje, slike, sjećanja koje daju brzinu srcu, protutnjaju udovima, podsjete na najljepša jedra života.

Mjesec je obasjao sve oko sebe. Nije ničega bilo što se moglo uočiti, a da ga žuto- bijela svjetlost nije na vidjelo stavila. Gledali smo sretni, čamac koji je usidren jedva pomjerao svoj trup iza Starog grada, vrhove borova koji se žute, ćuteći se savijajući od vjetra koji je sa kopna lagano gurao mirnu noć ka moru, beskućnika koji na običnom kartonu razastrtom ispred kuće, na ulici sanja izgubljeni dom, dva psa koji se u tišini njuše, blago dodirajući glave.

Pričala je o kupanju na Tisi. Opisivala riječnu plažu, uz osmijeh koji je odlazio poput svilene marame koju vjetar podržava u vazduhu sa terase, spuštajući ga na sve što mrda u prirodi, stijenje što uz more čeka jutro, na omjesečene grane palmi.

Jutro je dolazilo, Tisa je bila puna kupača, Bečej je plivao u vojvođanskom suncu. Držao sam je za ruku, opirući se snu u kojem me ovaj trenutak pun osmijeha, blage priče izgovorene dikcijom koja ježi tijelo, nevoljno sustizao.

Dan je već sa istoka pokucao na vrata. Ostavili smo terasu da i ona uživa u ehu onoga, čemu je bila tihi, nenametljivi svjedok.

20h

Kako meni dođe da se nasmijem, gorko, kada čujem da u nekom slučaju nije poštovana prezumpcija nevinosti.

U mom slučaju tu prezumpciju nije ispoštovalo 99,9% građana Crne Gore.

U ovih 0,1% ulaze moja uža porodica, sada pokojni Daut Kurti, Milan Glendža, Danilo Mitrović, Vesko Barović. I možda neka crnogorska baba. Koja nije čula za slučaj.

Prezumpcija nevinosti. Kako mi to žalosno zvuči. Nažalost.

Subota, 27.3.

20:12

Treba biti prilično netalentovan političar i Srbin sa zatamnjenim naočarima, pa izjaviti u Skupštini Crne Gore da u Srebrenici nije bilo genocid. Tim prije, ako ga je sud, makar bio i u Hagu, tako okvalifikovao.

Ne znam ministra. Nikada se nijesmo sreli u sudu. Ne znam mu domete, intelektualne, pravne. Možda je tu sasvim OK. Ali. Reći to u ovom trenutku, šamar je Srbima. Jer. Srbi su pucali i ubili ljude zato što su druge vjere. Srebrenica je najveća srpska sramota. Pucajući u muslimane , ti ludaci su pucali u Teslu , Pupina, Milankovića. U sve nas.

Izvinite, braćo Bošnjaci.

Nedjelja, 28.3.

Napadi na novinare, neprihvatljivi su. Istina. Posebno kada novinari istraživači razotkrivaju kriminal, korupciju, teška djela protiv života i tijela. Kada istinom, društvo čine boljim. Kada su profilaksa budućim nepočinstvima. Bilo kojim. Nezavisno ko je počinilac. Kada vlast drhti zbog njihove beskompromisne borbe za istinu. Kada njihovo pisanje zastidi sve one koji su nešto nevaljano radili. Kada se zbog njihovog pisanja i građani stide ko im je vlast, brat, rođak, prijatelj. Na takve poslanike javne riječi ne smije muva da padne.

Ali. Šta da se radi kada novinari namjerno lažu. Kada su zlobni. Kada zbog njihovog pisanja pojedinci i porodice pate. Kada ti uništavaju život. Znajući da sve izmišljaju. Kada saznaš da je dogovor u redakciji da se piše i namjerno izmišlja, jer im to prodaje novinu. Kada za izmišljotine dobijaju bonuse.

Šta onda? Meni je jedna novinarka, izvinjavajući se, kazala da joj je urednik kazao da laže sve što u vezi sa mnom piše. Sada ona vodi jedan portal.

Druga, “čuveni istraživač”, kazala mi je u slušalicu da dokažem da ne znam S.Č. Na moje pitanje zašto ne zove državu i pita ih zašto oni ne dokažu da je znam, spustila slušalicu.

Ja sam jednom nedeljniku dao dokaze da je ne poznajem, dao cijeli spis. Kada su vidjeli da govorim istinu, bacili su sve. Nisu pitali nikoga iz države : Izvinite, zašto je čovjek uhapšen? I dalje su novinari.

I zašto ovo pišem. Ništa. Onako. Možda da pitam, da li sam za zatvor ako mu na ulici kažem da je fukara. Ili se ni to ne smije reći za nepočinstva .

U stvari: dobar čovjek je novinar.

Loš čovjek je strvinar. Uzimaće vam život na kašikicu. Tvoje je da ćutiš. Ako zucneš, ostali će strvinari sve uraditi da ti života nema . I niko se neće javiti da te spasi linča i zatvora. Jer novinari , i oni za koje Crnogorci kažu da su “ništa roba” , ne smiju da se mrko pogledaju.

Zato, budimo dobri i klonimo se novinara. Ovih drugih, dakako.