PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (19)

Nedjelja, 14.2

15h

Danilo me iz Ulcinja dovezao u Podgoricu. Gazio sam stepeništa obogaćena sa nekoliko santimentara snijega, dok sam silazio na ulicu. Mogu da zamislim njihovo iznenađenje s obzirom da ih 300 dana u godini grije sunce.

Dobio sam knjigu Sergeja Dovlatova. Ako bude volje, družićemo se.

Sjever na podgorički način. Topla pidžama je lijek za njega. Pušim. Na TV pjesma o Moravi. Sjećam se kad me isti Danilo jednom prilikom pitao: kada već ovoliko pjevaju o Moravi, koliko bi tek da imaju Misisipi.

17:26h

Nikad snagu ne dozivam. Uvijek sama dođe. I u tome je moja najveća snaga.

17:44

Nedjelja uvijek mami pogled ka obavezama za narednie dane. Nekad sumoran, težinjav, obeshrabrujući. Ali, uvijek sa konstantom. Da se to što on ( pogled) sadrži mora ispuniti. Ako hoćemo da budemo neiskreni prema onome što Crnogorci ne mrze – najbolji rad je nerad.

Ovo pod uslovom da se on (rad) ne dotiče drugog. I njegovih iščekivanja, nadanja. To najbolje znaju ljekari, advokati …

18h
Na ormariću plišani slon mrko pepeljaste boje i lampa koja mu daje svijetlo žutu nijansu, u liniji sa njim, na krevetu, činija sa turskim mandarinama i zaboravljena pepeljara sa onim što je nekada bio tompus. Četiri dobro poznata zida, prozor sa pogledom ni na šta. I ja. Sa pogledom ma mjerač pritiska, kojeg umalo da zaboravim.

23h

Volim kada osjetim glad. To je jedini znak koji organizam šalje, a da pomoći možeš.

Upravo sam to sada osjetio. I ja se držim neprijateljski. Nezahvalno. Ne želim tompus da ispustim iz ruke, u nadi da će taj osjećaj minuti.

I tako. Kad nešto poželjno prođe svojom voljom, ostaje nada da ga nećeš dozivati da te posjeti.

Harmonija je stvar koju treba poštovati, onako kako to priroda radi. I to nije nepoznato. Samo, isključivo njoj, na planeti ne daju mira jedina svjesna bića. Čovjek. Ja. Nikada mrav, zmija, trava, drveće, nilski konj, krokodil. Ptica. Neće uraditi ništa od onoga što joj priroda nije namjenila. Već samo ono što im čovjek, hotimično ili ne, priredi.

Gledam tompus, slušam, osjećam glad. Da li bi iole trezven čovjek imao dilemu. Pa je još na papir stavio.

Hoće li elementarnoj ljudskoj potrebi trebati iskrenost kod obrazlaganja njenog neuvažavanja. Ili zalogaj.

Ponedjeljak, 15.2.

14:30h

Nikada nijesam umio da posjedujem materijalno bogatstvo. Da uživam u njemu. Rasipao sam nemilice na sve strane. Na prijatelje i one koji to nisu. Nisam se obazirao.

Nijesam nalik Kamiju, naravno ni u čemu. Osim možda u ovome, gore napisanom. Nijesam ni u tome, jer je on bio cinik i ironičan od onog trenutka kada za to – materijalno, došavši iz predgrađa , nije morao više da brine. Prezirao je tu vrstu udobnosti.

Samo sam škrtario u ličnoj slobodi. Nju nikome nikada poklonio nijesam. I još je tu. Najvrednije dobro koje posjedujem. Prosipao sam je kad god je to trebalo.

Mogao sam da je mnogo puta prodam. Ali. Niko nije ni pokušao da je kupi. Vidjelo bi se odmah da nije na prodaju. Sloboda lična i samovolja, to je moj imetak.

18h

Ovog dana, ovog časa, prije tačno godinu dana, Vesna je dozvala i kazala : nije mi dobro.

Prije tačno godinu dana, ovog sata lelujao sam na nogama, za stolom, u krevetu, u mislima. Skupa sa djecom.

Tristašezdesetpet dana Luka i Đorđije su dva tužna, izgubljena tića.

Tačno toliko dana, ja ne znam gdje pripadam.

Utorak, 16.2.

16:30h

Poješću tulumbu, čitaću Dovlotova, ne znam hoću li zaspati na petu ili 25 stranicu.

Onda je zazvonio telefon. Tulumba je preživjela, knjiga nije promijenila položaj. Samo su se siroti nervi, koji inače jedva dolaze do vazduha, prenuli iz ono malo sna.

21:00h

Treba često u zimskim noćima razmišljati. Kad mrak prekrije glasnost.

Kada se tišina, savijajući se, kao da izlazi iz čarobne lopte uvuče u mjesec, u ćutljivo nebo ne vjerujući mu, u puste puteljke, uspavane ulice. I kada se odnekud čuje povremeni huk promrzle ptice sa grane koja čeka lišće.

Tada misli slušaju potrebu i odašilju snažne odgovore obojene trenutkom. Koji ne vara.

Srijeda, 17.2.

17h

Zvao se Pero. Imao je biciklo, malog psa, vazdušnu pušku. I tetku. Živjeli su nedaleko od moje kuće, u dijelu zgrade Crvenog krsta.

Tetka je bila sredovječna žena, jako mršava. Uvučeni obrazi, isturene jagodice, tankih, uvijek stegnutih usana i očima kojima boju niko nije mogao da definiše, prepoznavala bi se na daljinu po hodu. Gazila je oštrim, kratkim i odsječenim koracima, pognutom glavom koju je prikrivala kosa boje najžućeg mjeseca, pomjerajući ruke kao ruski vojnik u paradnom maršu.

Pero je uvijek, kao osnovac, bio nekako po strani kada bi se našli u školskom dvorištu, parku, na plaži. Takav povučen, strašljiv, bezazlen, često je bio laka šansa da druga djeca uče na njemu borilačke vještine. Opaliti čvrgu po njegovoj glavi, saplesti nogu dok hoda, bilo je ono što je činilo njegovu svakodnevnicu. Inače tužnu.

Saosjećao sam sa njim. Nekada izvukao i sam deblji kraj, pokušavajući, skoro bez uspijeha, da ga odbranim. Plačući, korakom skoro istim kao tetkinim, odlazio je kući. Mršav, plavih očiju boje julskog mora u zoru, svijetlom kosom, u tim trenucima ka domu, vukao je za sobom vidljivu i svu tugu ovog svijeta.

Odselili su se bili u drugi dio grada.

I o njemu nisam znao više ništa.

Posije trideset godina, u susretu koji me je obradovao, vraćajući mi tugu u duši, saznao sam da ima dvoje djece. Da je zanatlija.

Samoća se osjećala oko njega.

Nedugo, čuo sam da je umro. Mlad. I da je tetka požurila da ode kod njega.

Ne znam što je sa djecom. Znam samo da im želim sve ono, što želim i mojoj. Ni zrno manje.

18:30h

Upravo me je zvao prijatelj Bojan Šarkić iz Brisela, gdje je do skoro bio ambasador pri EU. I pita: zašto si tužan ? Vidim to iz izvoda dnevnika na Skali.

Kako da objasnim to duševno stanje? Uostalom, energija, akcija i mnogo dobrih stvari upravo dolaze od nesavršenstva. Da su svi savršeni, nestalo bi civilizacije. Zar nešto slično nije kazao Man u “Doktoru Faustusu”.

Iz nedefinisanog ( neregularnog stanja ) , energija daje impulse koji mogu dosta toga savršenog napraviti.

21h

Predsjednik opštine Tuzi istakao je zastave Albanije i Kosova i sa teritorije svoje parohije, prozvao premijera države, uz napadno odsustvo zastave države u kojoj je funkcioner.

Ne, nije ga prozvao. Netačno sam zapisao. Pozdravio ga je. Kao da mu iz srca Tirane ili Uroševca, to radi.

Da ponovim. On zna da Crna Gora nije snažna država. Jer u njoj sve što se čini, izgleda neizbježno. A sve što je neizbježno, nikada se ne dešava.

23h

Srbija je donirala dvije hiljade vakcina. Spasiće se tako hiljade građana Crne Gore. I da se spasi jedan život, treba im zahvaliti.

Prezirem kao čovjek i do neba, gadi mi se na pljuvanju veljecrnogoraca po tom gestu.

Siguran sam, da je makar jedan od njih vodio, makar ujnu, na operaciju ili liječenje u mrsku Srbiju. Neljudski. U krajnjem, necrnogorski.

Četvrtak, 18.2.
23h

U Hiltonu sam imao zanimljivo veče. Pričala mi je naša bivšia NBA zvijezda, Nikola Peković o svojim počecima, hodu po mukama, do statusa zvijezde.

I o nestašlucima. Gdje sam ga najbolje razumio, jer je tu bio na mom terenu. Naravno, u godinama mojim, u kojima ni on nije bježao od toga.

Život ne baš po šablonima. Opraštalo mu se jer je izgarao i na treninzima, posebno na utakmicama.

Kao i meni onomad, jer sam i ja malo talenta imao. Doduše, u drugom poslu.

Dobrodušni džin. Nikola, dobro dijete.

Petak, 19.2.

14h

Nema budale, do srpske budale. Jer, komite su dobile dar sa neba, koji se odaziva na ime – Raković. I ne treba ga zabraniti. To valjda Bog uravnoteži. Ako se ima u vidu kako neki crnogorski ajvani, daju kiseonik veljesrpskim interesima.

16h

Pola sata druženja sa Jekom, Vukom, Ines i Đorđijem. I sarmama. Vidi se napredak kod snahe. Od Tivta do sarme, koja nije baš imanentna Mediteranu, za nju je bio kratak put.

Napustio sam ih brzo i poželjeo repeticiju ovog ručka.

18:25h

Da li za preispitivanje prošlosti treba priprema, vrijeme? Ima li osvrtanja unazad na tačku početka. Ili se to može uraditi bilo kada, posebno onda kada “pristojne” godine stvore obavezu.

Najlakše je napasti dio napisanog tako što bi se postavili pitanje : koji je kriterijum za godine koje sam nazvao onim pod navodnike. I imalo bi smisla.

Neko će za 70 godina reći da je tek počeo da živi, ima i onih kojima je sa napunjenih 45, već sve puno.

Možda je, najiskrenije, da ja , upuštajući se u ovu reminescentnu avanturu, napišem da li sam bacio pogled unazad. I pri tome, prema napisanom budem iskren.

I prije svega, da mi je stav lišen obojenosti trenutka ( sivog, vedrog, ushićenog, depresivnog, tužnog).

Ne znam šta da napišem. Mislim.

Jedno je sigurno. Bacanje pogleda na stazu kojom je jedrio život, kakav god on bio – zadovoljan, sjetan, tužan, nagriza ambiciju da dio nepređenog puta do njegovog svršetka ne prođe , makar pokušajem da se uzdignute glave i realnog optimizma, prizivanjem sreće, dozove ono početno životno ushićenje koje će odvesti do poslednje stepenice, ma gdje i ma kada bude postavljena za ljudsko polaganje zadnjeg koraka.

Do tada stvarajmo, gledajmo odrastanje potomstva, lišća koja opadaju, pa se iznova u pupoljak pretvore, ptice koje lete izazivajući nam pogled ka gore, sunce koje šeta, mjesec blijedi koji najavljuje noć. Koju smo baš sanjali, a ona se dogodi. Upravo sada.

22h

Svi su postali stručnjaci za identitet. Čak i jedan bivši ministar. Za kojeg sam siguran da nije pročitao knjigu u kojoj se tretira crnogorska istorija.

Ali, da otrči do Vojislavljevića, nema problema. Imajući u vidu dio Crne Gore iz kojeg dolazi samo još ta dinastija nedostaje , pa da šala bude potpuna.

Vezati političko djelovanje za identitet najgori je oblik šovinizma. I neznavenosti.

Kada bih bilo koje moje angažovanje, baš bilo koje ( poslovno, drugarsko, političko, emotivno, državno) vezao za identitet, potpisao bih svoj idiotluk.

Ljubav prema državi i polaganje života za nju veže samo patriotizam prema istoj.

Sve ostalo je prebrojavanje krvnih zrnaca. Tuđih.

Stoga, identitetska lupetanja u ovom trenutku su vapaj za izgubljenom sinekurom. Ovo napisano je obično perje, kako bi tek bilo napisano da neko od mojih sinova, pozivanjem na identitet brani državu.

Subota, 20.2.

00:10

Baš me interesuje koji je narod živio na teritoriji današnje opštine Pljevlja, 1042 godine, kada se desila Tuđemilska bitka.

2h

Kada sam oko ponoći ugasio lampu pored kreveta, sobu je naselila slaba ulična svjetlost. Nekako slabašna, ali dovoljna da uzburka naum namjenjen snu.

Ležeći na leđima, savijenim rukama na čijim dlanovima se smjestio potiljak zamršene glave, sjetih se mora. Vjerovatno tužnog. Hladnog, zimski usamljenog.

Lišeno udaljenih, nevidljivih sunaca, nestalog mjeseca, zaspalih ribara, brodica, brodova, pospanih mandraća, nestalog plavetnila. Ono noćas nema druga.

Jedno srce u ovim satima, na kontinentu želi da i na ovakav način, mišlju, podijeli sa njim svako njegovo osjećanje. Koje će, svakako, čim svane, biti za oboje, ushićenije. I ja ću to osjetiti. Kao i ono. Moje more.