PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (17)

Nedjelja, 31.1.

16:16

Znam da sanjaš Đorđija i Luku, tvoja čeda i život tvoj. Znam da misliš na Vuka i Jeku, potonje ljubavi tvoje.

Žao mi je što možda ne znaš koliko mi život bez tebe nema smisla. Iako bi ti ovo potonje možda zvučalo besmisleno.

22h

Hučalo je more, neki jugo, koji nije baš to. Stud u strujanju vjetra, što me tjera na prethodni zaključak.

Huk iz odrastanja, koji se razbija u zalivu o zidine Starog grada i rta Rastislava, caruje Pristanom.

Odlučio sam da prepješačim cijelu pristansku dužinu i malo putanje prema tvrđavi.

Zalutali prolaznik, slučajni automobil.

Imao sam ambiciju da ponovim, ali volja nije bila na mojoj strani.

Za par minuta se siđe sa Pinješa, ali je planinarenje, popeti se do njega.

Marko je pomogao, prevezao me tik uz kapiju kuće. Ovdje je sve drugačije, samo huk ima istu, vječnu jačinu.

Volim kada se more čuje. U tom zvuku je uvijeno sve lično. Moje.

23:05h

Još i danas teku suze jedne žene …pjesma Miša Kovača. Odzvanja sa TV. Bila je 1976, beogradske noći , studio B radio 202 i ova pjesma. Koja me na čas , kao iz praćke hitnu u ulicu Internacionalnih brigada . Sjajni Mišo Kovač.

Ponedjeljak, 1.2.

19:40h

Mnogo drugara je inficirano korona virusom. Neki su u bolnici.

Zemlja od 600 000 stanovnika grca, stenje, ljudi umiru. Mogli bi svi biti vakcinisani za 5 dana. Kažem, mogli, jer nećemo skoro. Vakcina više nije važna. Time i ljudi.

Važnije je: ko je kriv što vakcine još nema. Tražiti krivicu oko stvari zbog koje ljudi umiru, govori koliko ova zemlja zavisi od nezrelih, sujetnih, alavih, neodgovornih političara. Koji su to samo mogli ovdje biti. Ili jesu.

S obzirom da druge nemamo, red je, legitimno, da probamo i negdje drugo da se vakcinišemo.

Utorak, 2.2.

14:44

Pitao me drug da li sam gledao recitovanje jednog pravnika na RTCG1.

Mogao sam, bio sam u prilici, ali, hvala, nisam.

Uputio me na youtube preklinjući me da pogledam snimak. Kletva je bila takva da nisam mogao da odbijem. Pogledao sam. I nazvao ga.

Fenomenalno, odgovorio sam mu. Iznenađen, ćutao je.

Ovo je pred popis stanovništva, lopta na volej Srbima. Neka ga puste iznova i biće kuknjave oko rezultata, dodah.

U sebi sam pomislio – Bože, imali te. Spašavaj da nam onom svijetu ovo ne čuju – narodni heroji iz NOBa, Peko Dapčević i Svetozar Vukmanović – Tempo. Koji su o Sekuli nacisti, rekli gore nego o Hitleru.

Još da saznaju da je recitator, kako kaže, borac za antifašističku Crnu Goru.

17h

Volju želim da povratim u sebe. Ne znam za čem, ali želim. Može li se to? Treba li ambicija, motiv, sve potkrijepljeno realnom slikom o nečem budućem. Koje će da hrani ambiciju. I da je gura.

Nemam odgovor. Ne tražim ga. Na volji je sve. I uzdam se u nju. Zato . Neka se ne osvrće na mene. Iznenađenja nikada ne stanuju daleko od čovjeka.

Srijeda, 3.2.

23h

Suđenje u Baru, odmah nazad za Podgoricu, idem na utakmicu koju Budućnost igra sa italijanskim klubom koji vodi Saša Đorđević.

Sinoć sam imao prilike da sjedim s njim, Veskom, Danilom, Teodosićem.

Moćna igra. Poraz naših. Po malo smrvljen, krevet mi je najsigurnija opcija. Pogledaću vestern.

Ujutro u Kotor. Volim pitominu u kojoj su planine nagnute iznad pučine. More objuži i karakter ljuti, a kamoli stijenje naviknute na jugo, ferale, zvuk brodske sirene, koje se uklešu vjekovima u to kamenje i učine ga mekim, pitomim, sa plaštom ljubavi i milosti preko surog krša.

Četvrtak, 4.2.

16:44

Đorđije je sa Ines u Istanbulu. Luka čita. Više beletristiku, nego ono što podrazumijevaju ispiti. Ali čita. Vuk je momak. Ni glas mu na telefonu ne razlikujem od očevog. Naša jedinica, Jeka, već briljira do prepoznatljive istaknutosti u prvom razredu. Ističe se i u razmaženosti.

Jedini koji ih skupa sve jednako maltretira sam ja. Telefonirajući im.

Dosadan si, ne zovi svaki čas. Sve je u redu. Tako se završavaju naši razgovori.

Briga je zadnja stvar koja nestaje kod svakoga roditelja. I svaka je ista. Uglavnom, bespomoćna, pretjerana.

19h

Ti izgleda ne možeš sina da rodiš. Rekao je na današnji dan moj otac. Kada su mu kolege u Šavnik kazali, da je dobio drugu kći.

Plakala sam danima, govorila mi je mnogo kasnije majka, tada devetnaestogodišnjakinja, koja je u životnu avanturu iz Kuča, već bila stigla da u Risnu i Šavniku, na svijet donese dvije ćerke.

Što je tada za svakog Crnogorca bilo malo mnogo.

Nije mnogo bolje, s tim u vezi, ni danas. 67 godina kasnije.

20h

Nije grijeh kada pogriješiš i javno ne priznaš grešku, ako te stid obuzme pri pomisli da bi je ponovio.

Tvoje javno negiranje nije ni neiskrenost tvoja, već, samo tebi poznati bijeg od srama.

23h

S obzirom da, kada sam u Ulcinju, a sjutra idem, nigdje ne izlazim ( a izlazio sam za dvojicu), sigurno je jedno. Da ću da idem u komšijsku posjetu. Što se izlaskom ne može računati. A posjeta je kod drage Bube.

Penzionisana profesorica njemačkog jezik, supruga velikana ulcinjskog Miodraga Mirovića, eks saveznog ministra Vladi Branka Mikulića, gradonačelnika Ulcinja i direktora Budvanske rivijere, majka Dejana Mirovića, doktora nauka kome je zabranjen ulazak u Crnu Goru, kao da nije, a jeste Kuč, sestre Miodraga Lekića – Ćakija i ćerka Nikole Lekića, onomadnog direktora barske gimnazije.

I uz dužno poštovanje porodičnog backgrounda , to nije razlog našeg druženja.

Ulcinjske reminescencije koje oživljavamo kod svakog susreta, učini čas trenom , sjednik, razgovor, iskazivanje ljubavi prema Baru, Ulcinju…

Buba, vedra, draga, osamdesetogodišnja Crmničanka, unese u moju često sumornu unutrašnjost dah vedrine koja baca razdraganost, duh i raspoloženje na moje namrgođeno lice.

Petak, 5.2.

2:22h

Promijena koja ozari. Sunčani krugovi valjaju se nasmijani po neravnoj morskoj površini koja veselo treperi oslobođena mrgodnih oblaka, srditih vjetrova.

Okupana suncem moja terasa, tek ulovljeni cipol, vruć, skinuti sa tiganja.

Floberova pisma kojima se decenijama vraćam, čekaju. Tik uz tanjir. Debela “Cohiba” na prinudnoj pauzi, bez nestrpljenje čeka da mi pruži užitak.

Ulcinj. Ulcinj.

16:16h

Visoki predstavnik EU za spoljnju politiku i bezbjednost, Borelj čestita danas Rusima za vakcinu ( izgleda da je najbolja ) i nada se da će je plasirati na tržištu EU, jer ih ona, Evropa, nema dovoljno.

Mi nemamo problema. Još držimo sankcije prema Rusiji, tako da nam od njih ne treba ništa. Sve imamo. Posebno, vakcine.

Subota, 6.2.
15:40

Od jutros priprema za susret sa komisijom sudsko – psihijatrijskih vještaka u ponedjeljak. Čitam, učim i spremam se iz materije u kojoj sam laik.

“Pomažu”profesori iz literature. Berger, Ćirić, Buljan.

Treba znati pitati. I ne obrukati se. I pomoći branjeniku. Koliko se može. Pitati iz materije koju u suštini ne znaš.

Ali, znaš koji i kakvi odgovori mogu pomoći.