PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (16)

Nedjelja, 24.1.

20:00h

Već drugi put, u par minuta, pocijepam napisano. To mi se ne događa. Ili bude vrlo rijetko. Ovo su momenti kada nijesam za elementarno funkcionisanje. I to je moja slabost. Koju liječim, tako što je javnom učinim. Mrzim skrivanja bilo kakva. A posebno ako treba da budu moja, e ne bi li sebe predstavio bez autodestrukcije. Prestajem ovdje, jer ću i ovo napisano, pocijepati.

Ponedjeljak, 25.1.

16h

Bio je to kišni, magloviti dan. Dan za zaborav. Uostalom, kao i cijeli decembar te 2002. godine. Vesna je došla u spuški zatvor da me posjeti.

Pogledaj ove novine, rekla je spuštajući pogled da joj suze ne vidim.

Idi odmah kod djece, odgovorio sam. Razlog tome je bilo to što tu količinu tuge koju je nosila na licu, nijesam mogao da gledam. A da preživim.

Ušao sam u ćeliju. Legao na krevet i raširio crnogorski Književni list. U naslovu je stojalo- Jebem ti državu koju Moldavka može da sruši.

Kakav melem. Kakva ozarenost. Kakav lijek prosut po meni. Iznutra i spolja, lijek koji je nalijegao na otrov kojim su me obasipala sve domaće i strane novine. Odasvud. Bez pardona i provjere.

Duša mi je progledala, lice se opustilo od neke trenutne blagosti.

Brzo sam izdvojio tu stranicu i rekao cimerima kako žalim što nemam načina da je zalijepim na unutrašnjoj strani gvozdenih vrata.

Ima, horski su kazali, ustajući iz kreveta. Kalodont je već bio razmazan po hartiji i stranica iz novine , nemilosrdno je bila uz metal.

Stražar koji je te večeri otključao vrata koja dijele ostatak svijeta od najružnijeg mjesta na planeti, bacio je pogled na detalj koji tu vjerovatno nikada nije bio. Zaboravio je večeru. Obema rukama, ne izgovarajući ni riječ, počeo je borbu odvajanja naslova od zidina tamnice. Grebao,tražio način makar da komadić iscijepa. Uzalud. Genijalan naslov i kalodont , smijali su mu se. Ne njemu. Nego onima sa slobode.

Tekst je napisao Jevrem Brković. Umro je juče. Pokoj mu piperskoj duši. Ono što je uradio, unijelo je svjetlost nade u kuću koja je bila živa , a mrtva.

Dobročinstvo koje niko moj zaboraviti neće.

Utorak, 26.1.

22h

Sahranili smo dobru, tihu, plemenitu babu Zorku. Hladan vjetar pretvorio mi se u blaženu toplotu oko srca, praćenu suzom u oku, kada je Luka, stojeći ispred rake, dok je sanduk sa pokojnicom spuštan u grobnicu, poremetio tišinu, rekavši na glas
Baba, hvala ti što si mi rodila onakvu majku.

Srijeda, 27.1.

15:20h

Zimski dan nas rano napušta. I to mu je odavno slabost. I ovaj današnji, prohladni, izgledao je nekako stariji.

Okrugli mjesec, bijel, čekao je iznad kučkih planina da se zvanično pojavi.

Zagasiti oblak, kao da je zalutao. Nepomičan, davao je utisak fabričke gareži koja se, lebdeći, nekako smrzla i stala.

Ovo je doba, kada zbog svega, gledam na sat. Ne da bih vidio koliko je tačno, već da bi pomislio: kad će da svane naredni , jer ovaj je, iako mu još nije vrijeme, po svemu istekao.

Četvrtak, 28.1.

23:30h

Kada me Duška Pejović prije 5-6 godina na televiziji pitala da li bi na mjestu gdje je ograničenje 40km na sat, pretekao automobil koji se kreće tom brzinom, a preticanje je zabranjeno, rekao sam – pretekao bih ga.

Svi su me nakon toga pitali zašto sam tako odgovorio.

Ne bih toliku količinu finoće mogao da podnesem ni kod sebe, kazao sam im.

Petak, 29.1.

01:01h

Čuo sam noćas od ministra Radulovića da je ambasador u Vatikanu, Vlahović opravdao nedolazak na konsultacije u Podgoricu time, da ga jako boli lijevo uvo i o tome dostavio ljekarsku dokumentaciju.

Mogao je da bude tako inventivan, a istovremeno i bolestan, recimo, ambasador Pajović. Pa da kaže da ga boli “ona stvar” . I u prilogu , isto dostavi odgovarajuću dokumentaciju i tako pravdajući nedolazak.

17:30h

Ja vjerujem da su Rusi preuzeli obavještajni sektor, kako neki, tvrde. Iako, možda, nijesu upoznati sa tim. Ni oni sami.

Ali, NATO mi je sumnjiv. Nikako da pusti glasa, a oteli mi pod nosem, otadžbinu našu.

Čudi me, ako sumnjaju. Ovo zbog kredibilnosti izvora.

18:16

A mislio sam da je sujeta rezervisana za neke mlade godine, godine dokazivanja, godine zrele za prestiž. Kao što sam mislio da je ona protekcija po malo nezrelih, nesigurnih, onih u sebe zaljubljenih.

I paf. Mladi kolega mi je posle jednog suđenja iskazao divljenje zbog načina na koji sam branio okrivljenog i ja poput djeteta, kojem se željena igračka nade u rukama, lebdim cijeli dan. Pun sebe. I ponosa.

Vraćaju li to zrele godine, čovjeka u vrijeme odrastanja, nesigurnosti, uzaludnosti, infantilne želje da ga svi vole.

Ili neko iz toga nikada izašao nije. Ne preispitujući svo to vrijeme sopstveni karakter.

20h

Tužna, pusta ulica uvučena u čauru tišine.

Razak zvuk vode koju kiša sipa u oluke kuća, odaje turobnost trenutka.

Promrzli, pokisli pas polagano gazi asfalt, prkoseći slici u kojoj su se smjestili pored oluka, još i sitna, nedostojanstvena kiša, moja silueta pokrivena zelenom jaknom. I komsija. Koji u mraku zamahuje sjekirom po cjepanicama.

Subota, 30.1.

Kakve faulove pravi Ibrahimović, poslanik Bošnjačke stranke. I to upravo prema sopstvenoj stranci.

Kaže na sastanku sa turskim ambasadorom u Podgorici, da bi oni podržali onu vladu, koja priznaje osobenost Bošnjaka ( sic!).

Po čemu su osobeni Bošnjaci? Ljudi i građani, ravnopravni, kao svi ostali.

Po čemu ? Po tome što su muslimani ? Ako je to, onda sam i ja osoben, jer sam pravoslavni. Zbillja. Volio bih čuti na koju je “osobenost” mislio. Možda zbog toga što žive na sjeveru. Ima Bošnjaka i na jugu. I bilo ih više.

Po čemu su osobeni? Vrijedniji ili lenjiji od drugih?

Volio bih da čujem. A znam da neću.

E, kuku nama. Nama, sa ovakvim političarima, lijeka nema.

Čuš, osobenosti Bošnjaka. U odnosu na koga?

Ako i moji Srbi počnu da traže da se uvaže njihove osobenosti, iako imamo samo neosobenosti, neka se svijetla pogase.