PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (11)

Utorak, 29.12.

13:40h

Zamjeraju mi što u dnevniku ima mnogo dnevne politike.

Možda. Ali svako držanje po strani može da znači i neku vrstu prezira. To bi bilo jako nevaspitano.

17:10

Prevrtao sam po knjigama u porodičnoj biblioteci. I našao knjigu o političkoj biografiji Laze Kostića. Listajući je, jer za ozbiljno čitanje ovog kišnog dana i nijesam baš bio spreman ( mada ne mogu da nađem vezu između kiše i nespremnosti ), saznao sam da je Kostić kao novinar izvještavao sa Berlinskog kongresa 1878. I da je bio politički angažovan kao pobornik ujedinjena Južnih Slovena.

18h

Možda nekog i uvrijedim. Ali me glupost, laž i neznanje izluđuju. Nebeska je potreba da, ako ću čovjekom biti, sebe ne uhvatim kao patriota, u poslu koji podrazumjeva hvaljenje, uzdizanje u nebesa i ulizivanje ljudima za koje sam glasao.

Prvi zadatak patriota je da saopšti sve neprijatnosti za bilo čije uši. U suprotnom, svima ćeš biti dobar. Osim sebi samome.

18:15h

Mogu i ja nezainteresovano da prolazim pored svega što nas se tiče i onoga što se zbiva. Bilo bi to komotno odrađivanje svakog dana koji prođe.

Dobronamjernost prema zajednici, prepreka je svemu tome.

Srijeda,30.12.

14h

Bijela mačka, koja još uvijek nema svoje ime, stajala je na otiraču, pokisla, zgužvana nekako. Otvorio sam vrata, jugo je obigravalo oko mene, gonilo kosu na sve strane. Pomjerila se, podigla glavu, gledala me, tražeći da pričamo.

Nisam imao sa kim da razgovaram, Luka i Yeka su zatvorili za sobom vrata od sobe i odlučio sam da prihvatim razgovor. Otvarao sam usta, pričao joj o hrani koju će da dobije, kiši, vjetru od kojeg treba da se skloni. Okretala je glavu, pomjerala rep, udaljavala se od mene okrećući mi leđa, ponovo dolazila, ne primičući se baš.

Zastao sam sa pričom i u trenu zaboravio što sam pričao. Možda me i nije razumjela. Djelovala mi je očas pažljiva. Ako me i nije razumjela, ne čudim se. Možda ponekad i priroda, kroz olujne vjetrove, mećave, obilne kiše, u stvari sa nama razgovara, objašnjava nam nešto. I možda često ostane zbunjena u nedoumici razumijemo li mi šta hoće da nam kaže.

19h

Grmi. Ljutito kiša udara u zid od stakla prema moru. Lijevu nogu sam pružio na stolicu ispred sebe. Desnom treskam, ne baš smireno, o pod. Pušim. Sjećam se ovakvih bučnih, gromovitih noći. Kada je samo priroda odzvanjala. Pričali smo tiho.

19:30h

U rukama mi je italijanski nobelovac Pirandelo i njegov “Pokojni Matija Paskal “ . Genijalno štivo.

Iz kuhinje, puzeći ispod vrata, oblizujući parket, dopire čarobni miris. To Seka pravi neku kulinarsku mirođiju čiji sastav i porijeklo ne mogu da odgonetnem.

Četvrtak, 31.12.

00:30h

Kada ćutiš, taložiš u sebi zapažanje, detalje iz života, ljude, događaje, muku, patnju, sreću. Tugu.

Onda poželiš da progovoriš, pišeš. I bujica krene iz neke dubine, za koju ne znaš gdje je tačno u tebi.

Teče, žubori, kao planinska rijeka. Potopi ljepotom mjesto na kojem si. Ili papir kojem se povjeravaš.

16h

Rekao mi je da ide da spava, jer sinoć nije mogao.

Nedugo zatim ušao je kod mene u sobu.

Tata, moram do groba, sanjao sam majku.

Stajali smo ukočeni, vjetar je nemilosrdno udarao po nama, nagoneći talase koji su se odbijali o stijenje ispod groba i zidina istočnih Starog grada.

Kazao sam mu da je hladno i da ćemo doći ujutro iznova.

Pusti me još minut, izgovorio je, vukući dim od cigarete, suzno zagledan u nadgrobnu ploču.

21h

Uskoro će 2021. Stižu mi linkovi. Sve ode dođavola. Vidim Bošnjačku stranku. Aktivna. Rezolucije. I ništa sporno.

Samo da ih podsjetim. Znaju li koliko su glasova oduzeli DPS-u, ne pristajući da dan rođenja Petra II bude Dan kulture.

I DPS povuče predlog. Nema sile ovozemaljske, onostrane i ovostrane, Aleksandra Makedonskog, Cezara, Murata, Bajazita, Hitlera pred kojim bi Crnogorci popustili, a tiče se njihove najveće svetinje. I imena. Njegoša. Povukoše se onomad. Jesu li , koliko danas misle o nekoj poslanici iz URE, mislili, što je na hiljade Crnogoraca tada pomislilo.

I ? Ima li iskrenosti kod ljubavi prema Crnoj Gori i neljubavi prema Njegošu. Crna Gora je sve ono, što nije niti jedna evropska država. Ko to konačno ukapira pobjednik je svih izbora. I druge sile ne pomažu.

Da ne zaboravim. I dodam. Crna Gora je Njegoš. I Njegoš je Crna Gora. Bio 19. ili 21. a možda i 31. vijek. I tako dok vječna traje. Ako iskrenost nije vječna, badava dnevna i svaka druga pregnuća.

Taj zahtjev koji je uvažen i iz skupštinske procedure povučen, pogurao je litije, više nego zakon o vjerskim zajednicama. To povlačenje, kuvalo se u većini Crnogoraca.

Zato i plediram. Učimo se na porazu. Nedostojanstveno je pokazivati očaj. Nije crnogorski.

Petak, 1.1.2021.

11h

Išarano nebo oblacima. Kao u sto slika. Tamo na istoku dugački, bijeli, oštrih linija. Nepomični. Iznad mora, nekako okrenuti ka meni, čine mi se udaljene planine, zbijenih vrhova, koje, samo što ne krenu u pohod. Ka nečemu. Tu i tamo ima plavetnila. To priroda samu sebe crta, bojeći iznad nas naše oblake, koji šalju živost i ljepotu svemu onome. Skroz gore!

13h

Kada čovjek stari, može da se nahranjuje viškom mudrosti, a manjkom energije. Kažem, može. Jer, dešava se da ga sve to obhrvi tako, da sve izgubi. Jedno je sigurno. Živost, novotarije, elan okoline rastužuje ga. Pred oči mu stavljaju prolaznost. Toliko, da on sam toj istoj okolini ( mladim ljudima) , počinje da smeta.

16h

Kada umor stigne, dilema često pohodi. Preispituje: vrijedi li, koristi li, da li je čest, bespotreban. Ima li vajde.

Tada lice nastani nešto nalik na brigu, ruke zaćute, oči stanu. Samo misli, poduprte umorom, talasaju, preplave sve.

Ako se zaključak ne rodi, umorno tijelo će tromo ustati, oči neće nigdje gledati, a noge će slušati onaj dio svijesti koji će valjati i sjutra. Za iste nedoumice.