Pjesnički glasovi Branka Banjevića

U Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, Matica crnorska – Ogranak Kotor i Pomorski muzej organizovali su u petak 16. septembra pjesničko veče Branka Banjevića.

Goste su pozdravili Mileva Pejaković Vujošević i Slavko Mandić, a o pjesniku su govorili Dubravka Jovanović, Nela Savković i Novica Samardžić.

Besjedio je i autor Branko Banjević.

Veče su muzički bojile flautom profesorice Srednje muzičke škole Kotor Angela Mijušković, Tamara Knežević i Andrea Petrović.

* * *

Nela Savković Vukčević

Uvažene dame i gospodo,

Dozvolite mi da ovo izlaganje počnem antičkom mudrom izrekom koja tako lijepo ide uz BB: Samo dobar čovjek može biti dobar naučnik.

Književni prikazi BB otkrivaju njegovu iskrenu i stručnu posvećenost crnogorskom kulturnom nasljeđu, svježu misao, visoku estetiku, utemeljenu kritiku. Iz bogate bibliografije o Njegošu, Laliću, Ljubiši, Cuci, o Radoju Radojeviću, Ujeviću, Kaštelanu, Vešoviću, Čedu Draškoviću, Luki Lagatoru i mnogim drugim,   izdvojila sam samo neke refleksije, male fragmente, pojedine izraze i rečenice, u namjeri da nagovijestim veliko djelo BB.

Kao poseban dar u tumačenju književnog izraza kod g Banjevića nalazim  sposobnost da u svega nekoliko motiva, ili postupaka pjesnika dešifruje njegov umjetnički kod i predstavi djelo kao cjelinu koja vam je jasna i logična, koju ćete uvijek razumjeti, bez nepotrebnog mistifikovanja, sterilnih stručnih termina i nedorečenosti. Ono što posebno volim u analizama BB  jeste to što nema modela, šablona, ne postoji univerzalna skica – postoji iznenađenje za čitaoca. To iznenađenje za mene sadržano je npr.  u jednom prikazu pjesništva Stefana Mitrovića, koji, po riječima BB prevazilazi tradicionalni način pjevanja i mišljenja u crnogorskoj literaturi: Lišavajući pjesmu „poetskih ukrasa“, Mitrović se nikad nije lišavao tog tona koji ima boju istorijske dubine, koji čuva kontinuitet patnje i slobode. Taj ton nije ritam pjesme, to je njena unutrašnja melodija. Ritam pjesme je lišen šematične pravilnosti, podređen je toj unutrašnjoj melodiji koja je slobodna, ali i jednostavna, jednostavna jednostavnošću ritmova bugarštice. Često taj ton, a ne radnja, ima karakter naracije i tada pjesma dobija u elegijskoj snazi. U mnogim našim pjesmama, usmene i pisane književnosti, osjeća se iza fabule neki zvuk, neodrediv, koji se doživljava kao elemenat sadržaja, kao slutnja nesrećnog raspleta. Klasični primjer za to je pjesma Starca Milije „Ženidba Maksima Crnojevića“. U toj pjesmi se osjeća neki zvuk kao jek, trepet neke strune kroz neke daleke dubine, koje mogu da dotutnje svakog trenutka i da se sruče na nas i oko nas. Taj zvuk kobi, kao neki uznemireni nerv pjesme, nije ništa drugo do sudbina zetske države, propast države kao melodijski podtekst koji se nekoliko stotina godina kreće kroz svijest i osjećanje naroda.

Kao poznavalac  kompletnog crnogorskog duhovnog bića, BB j se osvrnuo i na kult smrti . U CG čovjek je načinom svog života morao da zasluži pokajanje. Sačuvane tužbalice i lelci svjedoče koliko je taj trenutak važan za sabiranje života koji je prestao. Samo na pokajanju ili žaljenju može se sve reći o jednoj ličnosti. Srazmjerno značaju trenutka jeste i dignitet osobe koja tuži ili leleče. I dolazim do razloga zbog kojeg sam izabrala da prokomentarišem ovaj predgovor , a to je činjenica na koju BB skreće posebnu pažnju, naime, žene su u ovom tako važnom obredu imale jednaku ulogu kao i muškarci, bile su ravnopravne u činu iznošenja stava, njihova riječ se cijenila ništa manje od čovjekove.  Ova uloga, samo jedna u stvaralačkom životu naše žene, negira sve komentare da je Crnogorka bila ropkinja, uvjerava nas BB.

Istorijska i literarna pojava koja intrigira BB je Marko Miljanov:

Marko Miljanov nije arhaičan pisac, nije on ono „naš hrabri Vojvoda pod starost nevješto zamijeni mač perom“. On je nepismen kao što je Sokrat bio nepismen. Marko se ne služi vještinama, on se služi čovječnošću. On ne stvara djelo zanatom nego čovjekovom ukupnošću. On se, dakle, služi onom vrhovnom stvaralačkom vještinom svojstvenom samo genijima. Njegovo djelo je sastavljeno od presudnih momenata, kad se postaje čovjek ili se nestaje kao čovjek. Njega interesuju samo čvorišta u koja se sve sastaje i gdje se sve razrješava. Ovaj fragment možemo uvrstiti u primjere retoričnosti – prigodne i akademske. Sugestivno, u kontrastima, snažno, kratko, sigurno, BB priziva stvaralački lik Marka Miljanova.

U osvrtima na kritike upućene povodom  Luče, BB je autor koji je i u ovoj  prilici primarno misionar u širenju znanja, a o tome kako sam uočava nečiji polemički manir saznajemo iz komentara povodom stila raspravljanja velikog stvaraoca Radoja Radojevića: U polemikama je bio jasan i oštar, dokumentovano opovraćajući mišljenja, čuvajući dostojanstvo ličnosti s kojom polemiše.

Budući da sam imala zadovoljstvo da sarađujem sa BB tokom snimanja serije o crnogorskoj književnosti na TVCG uvjerila sam se da način na koji B kazuje stihove poeta potvrđuje njegovo duboko razumijevanje poezije. Poezija se ne glumi, ona je sva u riječi, intonaciji, dinamici, uz tek neku malu grimasu, bez gestikulacije. Banjević voli te stihove, pazi ih, ponire u njih, kao da ih baš u tom trenutku stvara, a opet emocija koja ih boji pokazuje da im se mnogo puta vraćao i da ih je na razne načine proživljavao. Beskrajno smo mu zahvalni što je svoje umijeće dijelio sa nama.

Nela Savković Vukčević

* * *

Poetski glas Branka Banjevića

Dubravka Jovanović

Dobro veče pjesniče, gospodine Banjeviću, dame i gospodo, cijenjeni domaćini  palate Grgurina

„Veš poet svoj dolg“- napisao je slovenački pjesnik Oton Župančić  i poručio: Pjesniče dužnost znaš.

Naš crnogorski pjesnik Branko Banjević znao je,  zna i znaće svoju pjesničku dužnost koju ispunjava decenijama  oštrinom razuma i hrabrošću srca.

Banjevićev opstanak u kulturi je pjesništvo.

Poezija je njegova nužnost i kada vjetar veže čvor  i goni sjeme  kako piše naš pjesnik.

Pjesnik od riječi i obraza,  od poja i soja, Branko Banjević među nama večeras.

Ja znam da pjesnik na sunčevoj raskrsnici đe po Banjeviću „pjeva nebu cvijet i miriše u zemlji tica“, nalazi svoj najveći pjesnički užitak,  ali ipak mora do ljudi na poetski sednik, kao večeras ovdje u palati Grgurina međ jedrenjake,  mornare, busole,  sekstante, geografske karte, portrete, grbove, salone, ogledala, ramove, među javom i međ snom prohujalih vjekova sa jedrima jedrenjaka i parabrodima.

I evo mi,  dok stvaram ove redove o pjesniku, asocijacija pada posred pjesme  njegove pod naslovom „Ribanje i osmatračnica“ —–Veslom sam posjekao mjesec

Kao da sam raskrižio jabuku

Gorde li i jake slike uz njegove prepoznatljive motive u pjesništvu kao što su igra, ljubav, borba, strast.

Kada Banjević poručuje : pazite da im ne zavežete lozu u mrtvi čvor,

Da svisne širina,

da bude procijep

I osušena rijeka na kamenu…

onda je njegova filozofija pjesništva podignuta na nivo ontologije i kosmogonije.

Ali kada bi samo jako pjevao i ređao metafore, koje opet tvore misli duboke kako, dakle, pjesnik mora od sebe za sebe i nas, bilo bi pjesnički uhvatljivo onoliko koliko svako pronađe svoj stih za doživljaj na svoj način , što i jeste odlika refleksivne, misaone poezije.

Ali kada nas zamisli, a neke mora i da zastidi,  pa nam pjesnik Branko Banjević oštroumije zore traži i želi ali sa gorčinom  često sa ijetkim imperativom po najčešće, sa strogom nadom da nam je  vrijeme da razumijemo koja je ura  da „budeš –(kako piše),  divno neoprljan i miran u veče i ne dugovati ni dlaku  ni mravu kojega možeš zgaziti  da te niko ne pita.

E sad ovako-

Kada sam prečitavala knjigu poezije „Glasovi“ između ostalih  jedan glas ostao je za na glas da vam ga pročitam.

I tu  su načela, tu je nauk, naum, tu je ona početna istina od iskona, od kolijevke, od sljemena od čela đedovoga , od riječi i kičme od crnogorskoga ponosa i mudrosti , od i iz zemlje crnice odakle smo i kojoj se vraćamo:

Đed moj Mitar Đokov

Tako je živio Mitar Đokov  na ovoj našoj zemlji crnogorskoj.

No,  na žalost bez nosa ih je ali ih je zato,  i hvala mu, ocrnio.

Te okinutoga i nosa i obraza , ocrnio pjesnički.

Mislite da je poezija samo jedna nježna stvar, umjetnička, lepršava maramica u akvarel bojama.

Nije, iako je tanana i krhka poetska pređa, ali je i fenomen ljudskoga opstanka, ali i gruba opomena od koje se ježi koža poput ovakvog sugestivnog dejstva  Branka Banjevića –reći ću . slušajte njegovu pjesmu Bez nosa.

Eto, ako može , na žalost mnogi mogu a da ne trepnu ako oka imaju i srca i duše.

E druge bi ti tice pjevale  opet će Banjević na ovu temu:

Kakvo je ovo obeščovječenje – ! Pjesniče zasita dužnost znaš !

Ta zbivanja i čarobne moći poetske da ih uhvati i sažme, da ih u pjesmu iscijedi, da od stiha živote tvori,  da opomene, da predvidi , da ne zakasni, da  se zapita, da promišlja i da učini i užasavanje i sažaljenje do suštine ogoljene i njene NADSTVARNOSTI.

Budući da sam ženski glas poetski, tako ću i završiti ovo slovo samo još jedan znak Branka Banjevića. Moram,  još u ovim vremenima jezikolutajućim reći ću,  lajućim i ližućim- a pjema Banjevićeva glasi: Sve je ovo moj jezik.

Ostanimo uz glasove sopstvene, one unutra koje često ne umijemo poslušati i ove poetske Banjevićeve  koje  evo  uz optimizam odabrah za kraj  „Vranac, Krstač, Kratošija“.

E pa živjeli uz kapljicu crnog sa poetskog izvora Branka Banjevića kojemu  želim lijepu veče u Boki.

* * *

Novica Samardžić
Podgorica, 15. septembar 2011.

O poeziji i poetici Branka Banjevića

Prakticistička vremena oslobađaju čovjeka moralne obaveze i time ga osiromašuju, svodeći ga na jednu dimenziju, koja omogućava upotrebu. Sloboda je ograničavanje čovjekovih aktivnosti moralnim limitima, koji su i njegova mjera i njegova emocija, njegova i društvena osnova. To je izvjesnost i sigurnost koja podrazumijeva svu dinamiku života i vremena, a ne mir i nepokret u kojemu se ništa ne zbiva, kaže pjesnik Branko Banjević.

Društvo klasične Crne Gore je znalo da istakne one koji su slijedili put moralne dužnosti. Da li je to moguće u XX vijeku? Stoljeću laži, licemjerja, manipulacije, denuncijacije, prevare, ropstva u ideološkim torovima od istoka do zapada. Vrlo rijetko, naše doba je neośetljivo na sve što nije materijalno. Na sceni su ideolozi, oni što svemu treba da daju intelektualni okvir, da besmisao opravdaju i proglase smislom. Slobodan čovjek i tada nadilazi stvarnost: u sudaru sa realnim svijetom nastaju vrijedna djela duha. Među njima je i poezija Branka Banjevića, lirska ispovijest, pročišćeno svjedočanstvo, lično i kolektivno iskustvo. Osnovna obaveza čovjeka i stvaraoca je biti javno na strani istine na svakom mjestu i u svakom trenutku, kaže Banjević.

Crnogorska moderna vratila se suštini jezika poezije, ili, oslobođeni jezik vratio se u našu poeziju. To se dešavalo spontano po nedefinisanom unutarnjem nagonu, intuitivno. Branko Banjević je dosljedno nastavio tim putem i postao neumorni borac buđenja svijesti o važnosti jezika kao bića. Jezik je vid postojanja naroda, i to njegov samoizražavajući vid. Ovo je prihvaćeno kao lingvistički aksiom, kaže. To znači da se jezik jednog naroda može imenovati samo njegovim imenom. Zato što se istorijski put, koji je poseban za svaki narod, nalazi samo u njegovom jeziku… Imenovati svoj jezik tuđim nacionalnim imenom, znači oduzeti svom narodu pravo na postojanje, znači poništiti njegovu istoriju jer on postoji samo kao produkt sopstvenog istorijskog kretanja. To znači oduzeti mu pamćenje i gurnuti ga da skita tuđim prostorima, bez svijesti o sebi, podložan svakom tuđem interesu.

Pišući o Rječniku srpsko-hrvatskog jezika, kao produktu novosadskog dogovora iznio je jeretičke stavove još 1969. godine: Ispada: postoji crnogorski narod, ali njegova književnost nije njegova književnost, njegov jezik nije njegov jezik. To je jedinstven izum koji može nastati samo onda kad naopaka politička koncepcija izazove poremećaj naučne svijesti i etike. Tako se nauka o jeziku pretvorila u sredstvo za negiranje nacionalnog integriteta jednog naroda. U pogovoru za antologiju Crnogorska moderna jezik vidi kao temelj reinkarnacije uniženog bića naroda. Oslobođeni jezik postao je prostor neuništive egzistencije naroda… on je, možda jedino on, bio izvan moći zla.

Današnji čovjek jednako površno razumije i jezik i svijet. U klasičnoj Crnoj Gori riječ je imala težinu, kao u starim civilizacijama. Ostalo je zapisano da je u Vavilonu riječ prvosvještenika bila ubojitija od dvośeklog mača. Petar I je govorio da on nema druge moći do pera i jezika. Danas to ne razumijemo, pa umjesto da smo ponosni što su u Crnoj Gori tako dugo čuvani tragovi drevnosti, to se tumači kao hendikep nepostojanja aparata državne prisile.

U indoevropskim jezicima ostali su tragovi drevnih znanja. Vede su poezija i znanje, a čovjek koji vidi izvan granica realnog vidika u crnogorskoj tradiciji je vjedit. Pjesnička riječ ne posreduje samo smisao, ona djeluje neposredno, doziva u svijest sva prošla, sadašnja i buduća iskustva.

Poezija je znanje o suštini, istina o biću. Za Branka Banjevića ona je smisao i tajna života. Vremena i prostori koji su ostali van poezije, ne postoje, nikad ih nije ni bilo. Poezija je stvaralački duh svijeta koji ga održava. Taj duh nosi najdublji zakon nastanka i opstanka… Pjesma trajno nosi živu klicu koja joj ne da da zastari, koja je drži otvorenom za nova vremena… O svemu tome se treba i može govoriti, ali je sve to, u konačnom, neobjašnjivo, rekao je u jednom intervjuu.

Poezija Branka Banjevića je ukupno crnogorsko jezičko iskustvo, smatra autor Crnogorske trilogije, Dragan Nikolić. To je traženje u jeziku odgovora na pitanje pojedinca i naroda, monolog pred nemogućim i dijalog sa neznanim i nevidljivim. Ona je donosila fascinantne vizije svijesti ugroženog pojedinca.

Banjevićeva poezija bi se mogla doživjeti kao savremeni pakao- kaže, drugačiji od Danteovog, jer ovo je pakao živih a ne mrtvih. Kod Dantea se ispašta grijeh, kod Banjevića antigrijeh, kad se ne služi neljudskoj ideji. Ođe se strada i u ideji i van ideje. …Svijet poezije Branka Banjevića postaje kosmički košmarni san po jezi realniji od same realnosti. Ovo je pakao koji se živi.

Marko Špadijer vidi poeziju Branka Banjevića kao lirski putopis iz carstva sjenki… U njoj je kondezovan prezir prema nesojluku i odbijanje da se sa njim stane na istu stepenicu vremena. Banjevićeva poezija je lavirint iz kog se može naći izlaz ako se slijedi nit moždane svjetlosti…

Pjesnik je iskusio instrumentalizovanu ideologiju kao sredstvo porobljavanja, stvarnost koju je ovlaplotio u univerzalni simbol zla – kosmičkog psa čuvara ljudskih torova, omeđene slobode i kontrolisanog mišljenja. U pjesmi Pas pokazao je suštinu totalitarnih ideja globalne kontrole XX vijeka, metafiziku pustoši i stravu neslobode. Na pozornici svijeta ostala je samo ideja koja svemir kontroliše i preži da ko ne podigne glas i degradirani trag života u raspadanju.

Nije mi poznato da je u savremenoj književnosti tako sugestivno i tačno razobličena jeza ideje zla modernog doba, tako suštinski sažet smisao jednog vremena kao u ovoj pjesmi Branka Banjevića od četiri strofe sa po četiri stiha. Moć Banjevićevog pjesničkog iskaza trijumfuje: bez epiteta i nepotrebnih emocija pravi preciznu, hladnu, sliku otjelotvorenog zla; ovđe je zlo dato njim samim, kaže autor.

Banjevićev Ban Strahinjić je simbol pobunjenog čovjeka koji istrajava na putu moralnog imperativa i stamenosti u samoći; omaž Starcu Miliji i autoportret pjesnikov. Čovjek koji slijedi moralni zakon izgnan je u kosmičku samoću, kao i njegova zemlja i narod u Snu Jovana kapetana. To je dobrovoljni izbor samopoštovanja. Samosvjestan čovjek je nužno sam. Sloboda je temelj njegove egzistencije i uslov kreacije. Ko izabere taj put zna da predstoji neprestana borba za odbranu slobode. Branko Banjević kao rijetko ko istakao je kao zastavu taj princip čovjeka i pjesnika:

Ako ne postoji put časti / Evo vam grada / Ja mogu đe god bilo / Gledati nebo i zvijezde

Tu punoću i nezavisnost slobodnog čovjeka do potpune je jasnoće formulisao i u zbirci pjesama za đecu Balšine pjesme:

Bez tog neba zvjezdanoga / I zakona moralnoga / Što u nama oba stoje / Đeco, ljudi ne postoje!

Poema Glasovi je pjesnikovo glavno djelo. Koliko znam ona je narasla na više hiljada još neobjavljenih stihova nastalih poslije onog što je objavio u knjizi izabrane poezije iz 2002. godine. Posvetio ju je ocu Blažu, majci Milici i stricu Mirku. Sveto trojstvo: njegovi stvoritelji i onaj koji ga je inicirao u svijet poezije.

Glasovi su estetski fenomen posve usmjeren na sebe… u poemi je ostvareno globalno saglasje. To je zbornik pjesama pod svodom jedne vizije. Mnoštvo vizija u jednoj viziji. Jezik proizvodi sebe, ali i poetsku strukturu pjesme.

Glasovi izviru iz riječi, istorijskih reminiscencija, lutajućih slika, istorije, budućnosti. To je zbirka bisera crnogorskog duha i crnogorskog jezičkog iskustva. Riječi, za razliku od ljudi, nikad ništa ne zaboravljaju niti zloupotrebljavaju– precizan je u ocjeni Dragan Nikolić.

Pjesnik traži u pamćenju i iskustvu puni smisao riječi, vraća ih suštini, čisti od konkretnosti i tragova vremena koje su neznaveni ostavili, daje im simbolično značenje, jer „vaspostavljanje simbolike je odbacivanje svega ograničavajućeg, kulturnog provincijalizma sredine i egzistencijalnog relativizma“.

Riječi su arheološki nalaz u vremenu, krhotine drevnih svjetova. Kosti sa stratišta minulih vremena. One su okidač za pjesnikovo śećanje i povratak u prošlost; asocijacije, lična mitologija i simbolika; sačuvani tragovi djetinjstva i prvog susreta sa svijetom, slikama, zvukovima, mirisima, pojmovima.

Struktura poeme „Glasovi“ možda je najsličnija fugi, polifonoj muzičkoj formi. U prostor stvaralačke kupole pjesnik je pustio mnoštvo glasova koji dolaze iz svih vremena, različitog intelektualnog i moralnog profila, da bi ostavili trag svoga postojanja. Glasovi su otvorena forma bez naracije, široki krug značenja i asoijacija, glasovi koji se međusobno prizivaju i odbijaju i opet nestaju.

Samoća je jedno od dominantnih stanja i ośećanja u lirici Branka Banjevića. Slike su sugestivne kao ogromne projekcije u prostoru: po nebu samo trag paśeg koraka, na obzorju vidika „tuđe oko trepće sa granice / vijemo se u nebu lednome / bez ičega sami kao tice; konkretni vidik sveden je na prostor obrastao u divlju dlaku, pa je čovjek nemoćan jer je zalomljen sa četiri strane svijeta, zarastao u neznanje / radeći nepotrebne stvari. Kao „vi što izgarate od zraka do mraka“ ironično se obraća stratezima svijetle budućnosti. To stanje ima posebnu boju u samoći glasova u istoimenoj poemi, koji dolaze i nestaju kao svici što se pale i gase u ljetnjoj noći.

Oni koji su svjesni svevremene samoće znaju da nose breme smisla i sudbine, svoje i neznavenih u svim vremenima.

Izašao iz jedne studeni / Ušao u drugu studen / Iz svijeta kojega nema / U svijet koji se sluti

Ostaješ sam / I ne znaš đe si i ne znaš na čemu si / Ni tvoje samoće više nema / I nju su pronjušili

Cio sam iznutra pokraden / od tih što i smislu jezik plaze / što su u zaśede pretvorili staze

U nebeskom krugu samštine pjesnik… / ide s provalijom na liku / ne moga da nađe mjesto / a čistio je godinama tu ravan /

I opet mora ispočetka: očistiću razvaline tvoje od tebe / pa ću pod prvi kamen bačiti śeme tvoje / da uspiješ biljko moja u domu svome

U Balšinim pjesmama, knjizi poezije za đecu, emocija je drugačija. Pjesnik izlazi na pozornicu otvorena srca. Atmosfera povjerenja, pozicija ravnopravnosti, zadovoljstvo igre i komunikacije, svijet se otvara u svojoj suštini. Iskaz i ton pjesme sad je iskonski čist.

One su plod pjesnikovog angažmana na spasavanje od zaborava ličnih i kolektivnih vrijednosti i simbola. U vrijeme sveopšteg raspada sistema vrijednosti, lutanja i sirovih strasti, jedino je bilo moguće obratiti se onima što nijesu ukaljani stvarnošću – đeci. Pjesnik želi da svekolektivne stubove ponosa i samosvijesti, svoj stav i ośećaj preda njima, onima koji to zaslužuju i koji će tradiciju prenijeti dalje. Do potpunosti jasne, u jeziku čiste, iskrene u iskazu, ove pjesme su vodič kroz život, nacionalne i kolektivne simbole, fenomene, pojmove.

Balši, pjesnikovom unuku, treba dati priznanje što je đeda svojom iskrenom radoznalošću i privrženošću raskravio i podstakao da se otvori i napiše pjesme svevremene svježine, okrepljujuće energije koju isijavaju i vječne istine koju čuvaju.

Pjesnik čitavog života piše jednu knjigu, prije više od pola vijeka tvrdio je Branko Banjević. Njen raspon je kod njega od pobune do nadmoćne samosvijesti koja je spoznala da je uzaludno trošiti snagu i nositi se pojedinačno sa svim nepogodama. Privilegija istinskog pjesnika je da postavlja suštinska, višeznačna pitanja. Pitanja opasna i za onoga koji pita i pitanog, a koja imaju moć da razviju „istinu“ koja je dotad bila nedodirljiva. Poslije njihovog javljanja ništa nije isto. Evo, kao primjer, jedno od tih što ruši stvarnost konstruisanog ideološkog privida, samodovoljstva i primitivne utopije:

Ima li vida izvan toga zida

Snagu djelu daje ljudski integritet autora. Ono je neodvojivo od tvorca i podobno njemu. Uvjerenje i snaga duha stoji iza poruke. To je ona tajna spona koju laž nikad ne može premostiti. Jedan filozof je jasno formulisao ovaj problem na području filozofije morala: postoji filozofija koja se ne da ni misliti ako se u skladu sa njom ne živi. Izuzetnu sugestivnost i snagu poeziji Branka Banjevića daje njegov karakter utemeljen na postulatima moralne obaveze izgrađene i kultivisane u crnogorskoj tradiciji. Čovjek u svakoj prilici mora biti i jeste čovjek. U današnjem svijetu to je izuzetna rijetkost. Da je tako bilo i u stara vremena znamo od jednog antičkog mudraca. Vremena ne postoje, postoje ljudi.

Iskustvo slobode i traženje smisla egzistencije čine magistralnu nit poezije Branka Banjevića. Niko mi nikad nije bio rob / i ta sloboda u meni je kob – autor je sam definisao svoju poziciju kao čovjeka i stvaraoca. I ta kob ga je vodila kroz razna iskušenja, životna i stvaralačka, da bi našao i sačuvao riječ slobodnu od lažne slobode, riječ u kojoj možeš da živiš i pogineš. Riječ i pjesnički iskaz đe je jedino utočište. On nije pjesnik od zadatka, nije ni od zanata (mada savršeno njim vlada), on je pjesnik po biću. Nesaglasan sa današnjom modom stvaralačke produkcije i industrije, trendom postvarenja svega. On je pjesnik posvećenik kao u vedskim vremenima.

Iako je puno tamnih tonova pogrešno bi bilo misliti da je stvaralaštvo Branka Banjevića poezija beznađa. Nije, ona samo razobličuje demonske igre oko čovjeka i laž u koju ga ćeraju i uvijek vjeruje u snagu istine jer je pjesnik poznaje. Ostaju iznad granice vremena samo oni koji se otmu i uzdignu iz kala zemaljskoga, ko smogne snage da prezre paśu njušku i uvo zidova među kojima živimo.

Ako ne možeš kroz ta čela niska / udri u visinu put sunčeva diska!

Knjige poezije:

NAPUKLO SRCE, Grafički zavod, Titograd, 1966.

GAVRAN HRANI CRNU GORU, Grafički zavod, Titograd, 1972.

TICA ILI JAMA, izbor poezije, biblioteka Luča, Titograd 1978.

RĐOSANO SONCE, Misla, Skopje, 1984.

GLASOVI, poema, Crnogorski PEN, Cetinje, 1993.

BALŠINE PJESME, Podgorica, 1998.

GLASOVI, izabrana poezija, Podgorica, 2002.

U SVIJETLOJ BUDUĆNOSTI, pjesme, u izboru Glasovi, 2002.

TICA ILI JAMA, pjesme, u izboru Glasovi, 2002.

GLASOVI, poema, u izboru Glasovi, 2002.