Pitanje saradnje NB “Radosav Ljumović” sa “Novom knjigom” biće pokrenuto pred državnim institucijama

Pitanje saradnje Biblioteke sa kompanijom „Nova knjiga”, kojoj je, mimo poezije i mimo osjećanja, direktorica drugarica hladnokrvo isplaćivala novac građana, sve su prilike, bez tendera i bez konkursa, biće pokrenuto pred nadležnim državnim institucijama, kazali su iz konsultantske agencije Fidelity consulting nakon pres konferencije na kojoj je govorila direktorica Narodne biblioteke “Radosav Ljumović” Slavica Ilinčić.

Ilinčić je kazala da su napadi ove agencije na nju osmišljeni temeljno i naivno.

U Fidelity consulting-u su rekli da svaki ugovor, svaki račun, svaka isplata, komad po komad, čekaće u predmetu strpljivo, kako to knjige već umiju, i onog tužioca koji bude imao vremena, i onog koji bude imao volje.

Njihovo reagovanje prenosimo u cjelosti:

Konferencija za novinare je, da se razumijemo, autohtoni crnogorski književni žanr: forma u kojoj se na pitanje o cijeni knjige odgovara stanjem duše. Na današnjoj pressici, drugarica direktorica Biblioteke je, između ostalog, ladno saopštila da su napadi na nju „osmišljeni temeljno i prilično naivno”.

Zastanimo ljudi, s dužnim poštovanjem, jer ova rečenica ne pripada lingvistici nego kvantnoj fizici: napad koji je istovremeno temeljan i naivan jeste Šredingerov napad (i živ i mrtav dok direktorica ne otvori kutiju). To je ista misaona škola koja, uostalom, već godinama proizvodi tender koji je istovremeno konkurentan i na koji se javlja tačno jedan ponuđač a koji izaziva kolaps logike.

Naučili smo, dalje, da se knjige nisu kupovale pojedinačno nego u kompletima, pa se sada govori o 497 kompleta knjiga. Divna teza, s jednom sitnom, maleckom forenzičkom pukotinom: u tenderskoj dokumentaciji njene sopstvene biblioteke, u koloni „jedinica mjere”, crno na bijelo piše komad. Komad, ne komplet. Kao kod Gutenberga, kao kod Borhesa, koji je zamišljao raj kao biblioteku, ali ni u najlucidnijoj noći nije zamislio biblioteku čija direktorica ne zna jedinicu mjere iz sopstvenog tendera.

Našoj drugarici ostaju dvije mogućnosti: ili nije čitala dokument koji je potpisala, ili s govornice objašnjava dokument koji ne postoji. U svakoj ozbiljnoj zemlji birala bi između te dvije opcije pred Savjetom; kod nas bira mikrofon i salu za pres konferenciju.

Drugarica direktorica je poručila i da sa Fidelity Consultingom „nije drugarica”. E, tu ćemo se, prvi i posljednji put, usprotiviti i dići glas. Ona jeste naša drugarica, možda i najbolja koju imamo. Jer drugarica nije ona koja vam laska; drugarica je ona koja vas tjera da radite i budete najbolji, koja vam svakom konferencijom isporuči materijala za tri nove analize od kojih ne znate koju ćete prije da obradite.

Elem, nijedan naručilac u Crnoj Gori nije učinio više za popularizaciju forenzike javnih nabavki: dok drugi ćute i mijenjaju dokumentaciju u tišini, ona izlazi pred kamere i, temeljno i naivno istovremeno, otvara nova poglavlja. Muza se ne bira, muza vas snađe. Stoga, drugarstvo je, s naše strane, potvrđeno i ozvaničeno!

A pošto je naša dragarica otvorila pitanje kredibiliteta, evo malo statistike, te hladne discipline koju konferencije za novinare zaobilaze u širokom luku, jer statistika, za razliku od publike, ne aplaudira.

Naš softver za javne nabavke, zasnovan na vještačkoj inteligenciji, do sada je proizveo preko sto zahtjeva za pojašnjenje i izmjenu tenderske dokumentacije. Rezultat: izmijenjena dokumentacija u vrijednosti od preko 30 miliona eura i poništenih tendera vrijedni nekoliko miliona eura. Ministarstva, opštine, državna preduzeća su mijenjali tendere, poništavali ih, ćutali ili odgovarali argumentima. Ali nijedan naručilac, od Ulcinja pa do na kraj Boke i Pljevalja, nije imao primjedbu na kvalitet zahtjeva. A onda se, u toj tišini dostojnoj čitaonice, javi tačno jedan glas sa zamjerkama: Slavica iz biblioteke (na lošem engleskom Slavy from the Bible).

Tu, međutim, dolazimo do istorijske dimenzije cijelog slučaja, jer Slavica se, budimo pošteni, ne bori protiv nas.

Ona se bori protiv vještačke inteligencije, na kojoj se zasniva naš softver. I to je, priznaćemo, hrabar izbor protivnika sa impresivnim pedigreom: postala je prva bibliotekarka u istoriji koja je zaratila sa čitanjem. I tu leži njen istinski, nerješivi problem jer vještačka inteligencija ne spava, ne zaboravlja, ne prima pozive, ne pije kafu, ne može se pozvati na slavu ni primiti direktorice u drugarice, kao mi. Ona pročita svaku stranicu tenderske dokumentacije, uporedi svaku cijenu sa svakom knjižarom, zapamti svaku fakturu, sve to bez dnevnica, bez sindikata i bez konferencija za novinare. Protiv takvog protivnika ne pomažu ni skrinšotovi ni stanje duše; njemu se može odgovoriti isključivo dokumentacijom, a upravo je dokumentacija ono čega se u cijeloj ovoj priči neko najviše plaši.

I da ne bude zabune oko epiloga: pitanje saradnje Biblioteke sa kompanijom „Nova knjiga”, kojoj je, mimo poezije i mimo osjećanja, direktorica drugarica hladnokrvo isplaćivala novac građana, sve su prilike, bez tendera i bez konkursa, biće pokrenuto pred nadležnim državnim institucijama.

Znamo, znamo: riječ „nadležne institucije” u Crnoj Gori izaziva otprilike onoliko straha koliko i kazna iz bibliotečkog pravilnika za nevraćenu knjigu. Ali dokumentacija ima jednu osobinu koju konferencije za novinare nemaju: ne zastarijeva emotivno.

Svaki ugovor, svaki račun, svaka isplata, komad po komad, čekaće u predmetu strpljivo, kako to knjige već umiju, i onog tužioca koji bude imao vremena, i onog koji bude imao volje.

Jedan od njih će se, statistički, jednom pojaviti.