Pista u Tivtu

Kako ugledni njemački list Business punk piše o Andriji Mandiću

Koalicija između Spajićevih Evropljana i DPS-a, formirana sada, a ne poslije izbora, bila bi odgovor. Ako se DPS ostavi po strani, Mandić će mjesece do izbora pretvoriti u svoju prednost. Zbog toga se ovaj prijedlog argumentuje iz Berlina

Autor: Susie fon den Štemen

Avion iz Beograda, 87 muškaraca sa krivičnim dosjeima, dva dana prije samita EU. Ova scena govori sve o zemlji koja upravo kuca na vrata Evrope. I o najmoćnijem čovjeku u njoj, koji je upravo tada ćutao.

Ujutro 3. juna čarter avion Air Serbia nije odvezen do terminala. Zadržan je na pisti u Tivtu satima, dok su crnogorska policija i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) provjeravale 87 putnika. Gotovo svi su imali krivične dosjee.

Jedan švajcarski list kasnije je napisao da je spisak putnika izgledao kao „ko je ko“ beogradskog podzemlja: osuđivani nasilnici, izbacivači i čovjek osuđen za pokušaj ubistva.

U prtljagu su pronađeni transparent s natpisom „Srbija pobjeđuje“, slogan predsjednika Aleksandra Vučića, kao i telekomunikacioni uređaj i brodska radio-stanica. Napolju su čekala dva autobusa sa srpskim registarskim tablicama.

Službe su izvukle jednostavan zaključak: radilo se o prethodnici koja je trebalo neformalno da „obezbjeđuje“ Vučića tokom samita. Prije 16 časova muškarci su vraćeni istim avionom nazad u Beograd.

Dva dana kasnije, u isti Tivat stigli su evropski lideri na Samit EU – Zapadni Balkan.

Beograd je reagovao onako kako Beograd reaguje – odmazdom. Građani Crne Gore bili su maltretirani na aerodromu, na granici su se stvorile kilometarske kolone, a srpska Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) upozorila je Vučića da ne putuje jer mu je život navodno ugrožen.

On je ipak doputovao.

Jedna zemlja vratila je avion, a druga je zbog toga praktično uzela pola regiona za taoca.

Sve to je izuzetno. Ali ono što je zaista izuzetno jeste – tišina.

Čovjek koji nije rekao ništa

Andrija Mandić je najmoćniji političar u Crnoj Gori: predsjednik Skupštine, lider najveće prosrpske političke snage i godinama najpouzdaniji Vučićev čovjek u Podgorici.

Ako je iko u ovoj aferi imao što da kaže, onda je to bio on.

Nije rekao ništa. Ni tog dana, ni poslije.

Jedan crnogorski list je polušaljivo pitao: „Gdje je zapravo Andrija Mandić?“

Drugi su govorili. Jedan poslanik vlasti pohvalio je policiju, opozicija je napala Vučića, Ministarstvo vanjskih poslova odbacilo je optužbe o „hibridnom ratu“.

Samo predsjednik Skupštine, čovjek čija je čitava politička biografija vezana za Beograd, nije stao iza sopstvene policije. Sačekao je da se cijela stvar završi.

To je cijela priča u jednoj sceni.

Mandić ne viče kao njegov glasni politički saveznik Milan Knežević, kojeg Vučić sa govornica naziva „vođom srpskog naroda“. Mandić nosi evropsko lice, predstavlja se kao realista koji će se navodno opredijeliti za Zapad kada to trenutak bude zahtijevao.

Ta priča je vješto izgrađena. Funkcioniše zato što mlađi službenici EU više ne znaju ko je kada birao koju stranu.

Ali njegove stvarne političke sklonosti su jasne:

* njegova politička tradicija ostala je uz Miloševića 1997. godine;

* bila je protiv nezavisnosti Crne Gore 2006;

* bila je protiv ulaska u NATO;

* a sam Mandić sjedio je na optuženičkoj klupi u procesu za pokušaj državnog udara 2016, koji su podržavale ruske službe.

Mala zemlja, veliko pravo veta

Crna Gora je sićušna zemlja. Ima manje stanovnika od nekih evropskih metropola i skromnu ekonomsku snagu. U Evropskoj uniji to se ne osjeća.

U svim pitanjima koja zahtijevaju jednoglasnost – spoljna politika, porezi, izmjene ugovora – glas Podgorice vrijedi isto koliko i glas Berlina.

Jedna država, jedan veto.

Evropa je ovu lekciju već skupo platila – sa Mađarskom.

Jedna jedina država članica mogla je da odlaže sankcije, štiti autokrate i iznuđuje ustupke.

Crna Gora oblikovana Mandićevom političkom tradicijom, retorički evropska, a strukturalno usmjerena prema Beogradu, ne bi bila prijatan dodatak Evropskoj uniji.

Bila bi novi igrač sa pravom veta, kojim se upravlja iz Beograda.

Model nije grubo preuzimanje vlasti, već suptilna kontrola: nad ministarstvom unutrašnjih poslova, policijom i obavještajnim službama, uz prihvatljivo lice za Brisel.

Za takvu varijantu mala Crna Gora čak je pogodnija nego što je bila Mađarska: mali aparat, lak za upravljanje i sa malo međunarodne pažnje.

A nakon ulaska u EU nema druge šanse.

Jedini instrument pritiska jeste sama perspektiva članstva.

Kada se nagrada dodijeli, poluga nestaje.

Ono što se upravo odbacuje

Ovdje se pojavljuje ime koje Brisel danas posmatra gotovo isključivo kroz prizmu korupcionaških afera: Milo Đukanović.

Iskreno, uz njega se cijelog političkog života vezuje miris šverca cigareta i ličnog bogaćenja.

Bilo je istraga, u Crnoj Gori i inostranstvu.

Nikada nije bilo presude. Ostaje sama država.

Đukanović je 1997. raskinuo sa Miloševićem, kada je Crna Gora bila mala i okružena srpskom vojskom.

Mandićeva strana ostala je uz Beograd.

Godine 2006. doveo je zemlju do nezavisnosti, a 2017. uveo u NATO, uprkos pokušaju državnog udara koji je podržavala Moskva i čiji je cilj bio i njegovo ubistvo.

Crna Gora je jednostrano uvela euro mnogo prije članstva u EU.

Tri decenije vezivanja za Zapad isporučili su on i njegova partija, često onda kada je takav izbor imao cijenu.

Od 2023. više nije lider partije i povukao se iz prve linije politike. Ne radi se o njegovom povratku.

Radi se o njegovoj partiji – DPS-u.

Ta partija izgradila je iznutra arhitekturu evropskih integracija, poznaje svako pregovaračko poglavlje i sve odnose sa Briselom.

To iskustvo se ne može improvizovati, a njena prozapadna orijentacija je strukturna, a ne taktička.

Apsurd je u tome što Crna Gora prolazi kroz najtežu fazu pristupanja EU bez jedine političke snage koja je zaista zna da vodi kroz taj proces. Želja za Evropom nalazi se u Vladi.

Znanje se nalazi u opoziciji. Prozor se zatvara 2027. U junu 2027. održavaju se novi izbori. Ti izbori odlučiće ko će upravljati najvažnijom i vjerovatno nepovratnom fazom pristupanja EU. U najgorem slučaju, Mandić će postati najjača politička snaga i pokušati da preuzme Ministarstvo unutrašnjih poslova, policiju i službe bezbjednosti. To nije koalicioni partner kojim se upravlja uslovljavanjem.

To je strukturni problem. Njegova snaga raste svakim danom u kojem u koaliciji nema proevropske protivteže koja poznaje njegovu političku prošlost i ne dozvoljava da je zavara evropski kostim.

U tome je suština: Mandić se ne kontroliše iz Brisela. Kontroliše se tako što se pored njega postavljaju ljudi koji su lično proživjeli 1997. i 2016. godinu.

Takvi ljudi postoje. Oni sjede u DPS-u.

Koalicija između Spajićevih Evropljana i DPS-a, formirana sada, a ne poslije izbora, bila bi odgovor. Ako se DPS ostavi po strani, Mandić će mjesece do izbora pretvoriti u svoju prednost. Zbog toga se ovaj prijedlog argumentuje iz Berlina.

Njemačka danas ima uticaj na vremenski raspored i proces, a gotovo nikakav kada se nova arhitektura jednom uspostavi. Vrijednosti jedne zemlje štite se prije nego što se ugovor potpiše. Poslije toga dijeli se samo pravo veta. U Crnoj Gori je čovjek koji želi da drži to pravo veta početkom juna pokazao na čijoj je strani. Ne kroz priznanje pred kamerama. Već ćutanjem koje je bilo glasnije od bilo koje riječi.

(Business punk)