Pismo iz Sarajeva

Dejtonska Bosna i Hercegovina

Autor: Miodrag Vlahović

ada bismo bilo koju zemlju-članicu Evropske Unije ustrojili na „principima“ i političkim mehanizmima kako je to Bosni i Hercegovini određeno/nametnuto Dejtonskim sporazumom 1995. godine – to bi bila smrtna presuda za tu zemlju.

Apsolutizacija nacionalne/religijske pripadnosti je u Bosni i Hercegovini, poslije trideset godina, doživjela metastazu.

Umjesto da napreduju, naši susjedi žive u višeslojnoj i krajnje kompleksnoj političkoj borbi i neprestanom trvenju koji, iz izbora u izbore, od jednog do drugog Visokog predstavnika međunarodne zajednice, izgledaju sve zamršenije, sa rezultatima koji ne pružaju velike nade. Koplja se lome i oko toga da li politički predstavnik koji dolazi iz jedne etničke grupe može/smije dobiti glasove građana koji pripadaju drugim segmentima bosansko-hercegovačkog društva?! Nedopustivo, kažu u Sarajevu, ali i u Zagrebu i Beogradu. Da ne pominjemo neke evropske i američke adrese.

Vidjeli smo to i u upravo (ne)završenim vanrednim izborima u entitetu Republika Srpska: oponent kandidatu kojeg je podržao Milorad Dodik je pobijedio u Janji, mjestu u blizini Bijeljine, dominantno naseljenom muslimanima/Bošnjacima. Ko su oni da glasaju za nekoga ko se identifikuje kao Srbin – odmah su uslijedile optužbe…

I tako redom.

Dvije su dominantne konstrukcione greške rješenja Dejtonskog sporazuma.

Prva se tiče činjenice da su njegova logika i rješenja odavno iscrpili kohezionu snagu – pod oborivom pretpostavkom, naravno, da su je ikada i imali. Na tom planu neće biti napretka, ma koliko se konstruktivni unutrašnji činioci (a tome smo bili svjedoci na nedavnoj međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, povodom tridesetogodišnjice Dejtona) trudili da pronađu načine kojima bi se mogla unaprijediti jedna disfunkcionalna struktura, koja toleriše i podstiče podozrenje i nepovjerenje, a pravi gotovo nepremostive prepreke za one koji bi željeli da vide građansku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu u EU i u NATO.

Druga je posljedica veća od Bosne i Hercegovine. Za nju, da ne bude zabune, Bosanci i Hercegovci nisu krivi. Ona se tiče negativnog uticaja koji nesređena i nefunkcionalna zajednica ima na zemlje Zapadnog Balkana. Umjesto da, poslije tri decenije, principi demokratskog i građanskog društva jačaju u BiH, dešava se suprotno – tzv. „etnička federalizacija“, to jest rašivanje društvenih i političkih struktura po nacionalnim i vjerskim šavovima postaje dio političke prakse u susjednim zemljama. Crnogorcima, bar nekima, ne treba objašnjavati zašto četnički vojvoda na čelu crnogorske Skupštine govori o „legitimnim predstavnicima naroda“, a zašto aktuelni lider Bošnjačke stranke uživa u toj „nacionalnoj“ ulozi.

Dejtonska Bosna i Hercegovina je, tako, bez svoje krivice, nažalost (p)ostala poligon za djelovanje regionalnih nacionalističkih projekata od etnocentričnih do velikodržavnih. „Specijalne veze“ susjednih država sa „pripadnicima sopstvenog naroda“ samo su eufemizam za destruktivni uticaj na jedinstvo i funkcionalnost BiH.

Najbolnija i najmučnija tema – uticaj činjenice da u Bosni i Hercegovini žive muslimani/Bošnjaci u procentima koji zabrinjavaju one koji tobože brane „hrišćanske vrijednosti“ (kao Tramp 47 administracija, na primjer) ili govore o „muslimanskom populacionom oportunizmu“, kao neki plaćeni propagandisti – ostaje u suštini nezavršene Bosne i Hercegovine, koja je, bez promjena Dejtonskog ugovora na horizontu, osuđena da bude onakva kakvom je danas vidimo, sviđalo nam se to ili ne.

Istorijske će knjige o tome pisati sa više slobode i preciznosti, naročito ako dočekamo da „slavimo“ četrdesetu godišnjicu Dejtona, prinuđeni da ponavljamo ideje i teze kojih smo se bili sjetili i kada smo o ovim temama razmišljali prije deset ili petnaest godina…

Trump-Putin ultimatum

Sa druge strane Atlantika, bar zvanično, stigla je „ponuda“ predsjednika Trampa predsjedniku Zelenskom za „uspostavljanje mira“ – u dvadeset i osam mučnih tačaka, čije je nabrajanje postalo nepotrebno – jer bi njihovo prihvatanje značilo potvrđivanje teritorijalnih osvajanja ukrajinskih teritorija od strane Rusije, to jest kapitulaciju Ukrajine.

Brzo se pokazalo da to, zapravo, nije autentični američki mirovni prijedlog. U nizu događaja bez presedana u američkoj vanjskoj politici i diplomatiji, brzo je ustanovljeno, po priznanju samo državnog sekretara Marka Rubia, da se radi o ruskom planu, koji je američka strana samo proslijedila zvaničnom Kijevu.

Onda je, prema obznanjenim komunikacijama kontroverznog američkog pregovarača Stiva Vitkofa (Witkoff), postalo jasno da je upravo on, u saradnji sa zetom Donalda Trampa, zapravo pomogao ruskoj strani da formuliše zahtjeve. Vitkof je, tako, potpuno kompromitovan, ali to u današnjoj Americi ne mora ništa da znači.

Potom je američki predsjednik dao rok koji je, prvobitno, trajao do prekjuče (četvrtak), ali je ubrzo odustao od toga, čime je zaokružio utisak o ozbiljnoj degradaciji i urušavanju vanjske politike i pozicije SAD na globalnoj sceni.

Sa evropske strane, u situaciji koja je po svemu dramatična, bila je, neizbježno, prisutna izvjesna konfuzija i neodlučnost, koja je, poslije prvobitnog šoka, ipak dobila konture jedinstvenog odgovora Vašingtonu i Kremlju.

Iz Rusije, uprkos ocjenama da je Putin uspio da konsoliduje (ratnu) ekonomiju, stižu vijesti o urgentnoj prodaji značajne količine zlatnih rezervi. Utisak je, na mnogim adresama, da se Putinu žuri, iako kontinuirani napadi na ukrajinske civilne ciljeve pokazuju spremnost da se nastavi sa razaranjem i pritiskom na Kijev, to jest o stvaranju fame da Putin nema namjeru da stane. (Vjerovatno je bolje pitanje – da li Putin smije da stane?) Kada se tome doda narativ o „nelegitimnosti vlasti u Kijevu“, koji Putin uporno promoviše, a neki američki mediji ponavljaju, što zvuči posebno cinično, pritisak na Kijev dobija razmjere specijalnog rata, ne samo sa ruskih, već i američkih adresa.

Posljednje vijesti govore o ostavci jednog od najbližih saradnika predsjednika Zelenskog, uzdrmanog korupcionaškim skandalom, što ukazuje na spremnost da se iskoriste svi nivoi i dimenzije uticaja na prvog čovjeka Ukrajine.

Zelenski ne može prihvatiti kapitulaciju, niti dozvoliti da djelovi ukrajinske zemlje budu dodijeljeni Rusiji. S druge strane, želja onih koji brane svoju zemlju da je odbrane ne može biti kompromitovana željom da se obustave ratna djejstva – na način koji će očuvati njen teritorijalni integritet i državnu nezavisnost.

Naravoučenije: ako je nacionalističko teritorijalno osvajanje u Bosni i Hercegovini, zasnovano na pogromima i genocidu („Republika Srpska“) protekom decenija postalo platforma za političku disfunkcionalnost i potencijalnu podjelu Bosne i Hercegovine, možemo pokušati da projektujemo do čega bi doveo Tramp-Putinov „mir“ u Ukrajini, koji bi sankcionisao okupaciju dvadeset procenata ukrajinske teritorije – u njenim jugoistočnim oblastima.

Ako bi to moglo pomoći našim zapadnim prijateljima, naročito onima kojima je jasno sa kakvim se režimom i opasnošću suočavaju u današnjoj Rusiji, ostaje nauk da je Republika Srpska nadživjela Slobodana Miloševića. Da li je dugotrajna nestabilnost i formalizovana nepravda neizbježna u Ukrajini, to je pitanje koje se ne odnosi samo na sudbinu Volodimira Zelenskog i zemlje Ukrajine, već i Evrope u cjelini.

Bosansko-hercegovačke, odnosno balkanske lekcije, u tom smislu, mogle bi biti od koristi liderima u evro-atlantskoj zajednici, dok budu odlučivali o zajedničkom stavu povodom pritisaka na Ukrajinu. Jasniji primjer, to jest putokaz o tome što bi bilo pogrešno, teško mogu da nađu.

Pobjeda