PISMO IZ BOLNICE

Piše: Zoran Vulević

Iako u godinama, prvi put sam u životu krenuo u obračun sa zdravstvenim problemima. I to ovog do neizdrživosti vrelog jula. No, „nužda zakon mijenja“, pa je i hitna operacija kuka morala biti baš u to vrijeme obavljena.

Moram istaći da sam bio oduševljen ljubaznošću ljekara i kompletnog bolničkog osoblja i njihovim odnosom prema pacijentima u cetinjskoj bolnici „Danilo I.“ Takodje ozbiljnošću i odgovornošću dr. Vasiljke Davidović u Poliklinici Smart Med iz Podgorice. Isto se može reći i za „ljude u bijelom“ u risanskoj bolnici gdje me operisao sjajni dr. Ranko lisov.

Nego, da pređem na stvar, na ono što me podstaklo na pisanje ove kolumne. Ni svi ti vreli julski dani, niti konstantni pregledi i neprijatni postoperacioni period, nijesu mogli suzbiti moju potrebu za praćenjem aktuelnih političkih događanja u Crnoj Gori. I mnogi od njih su bili vreli do neizdrživosti, čak više nego i mjesec u kome su nastali.

Čovjek mora ostati zaprepašćen pred drskošću vlasti i njenog samohvalisanja u situaciji kada bi, u normalnim državama, mnogi njeni čelnici podnijeli neopozive ostavke zbog ukupnog stanja u društvu. Ni ubistva na ulicama gradova u Crnoj Gori, niti prebijanje predsjednika opštine Budva, ni zakoni sa nedemokratskom, bolje reći autokratskom sadržinom, zbog čega smo opomenuti od evropskih institucija, niti permanentno krivotvorenje istorijske istine o kvislinškom četničkom pokretu, uvijek na usluzi fašistima, tom neprevaziđenom zlu čovječanstva, nijesu ih na to mogli naćerati. Naprotiv! Sopstveni hvalospjevi nijesu utihnuli ni prilikom dodjele najviše državne “Trinaestojulske nagrade“ za nepostojeću knjigu, što je skandal epohalnih razmjera. Niti su na njihovu vlastodržačku prepotenciju kojoj su, usput budi rečeno, skloniji oni skromnije pameti, uticalo više nego očigledno nastojanje da se nekadašnji  glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić optuži za ono za što nije kriv, po cijenu ozbiljne opasnosti po njegov život. Ništa od svega toga, i mnogo čeka drugog,  nijesu naćerali čelnike vlasti da podnesu ostavke ili makar prihvate odgovornost za tako haotične stanje u društvu. A i kako bi, kad je, upravo to njihov primarni cilj.

Posebno je vrelinu mjeseca jula činilo nepodnošljivijom, moralno zastrašujuće ponašanje vlasti u odnosu na događanja na Kruševom ždrijelu, đe već mjesecima okupljeni pokušavaju da dođu do istine u vezi dva cetinjska masakra. Sramno, da sramnije ne može biti.

Ni više nego skandalozna izjava ministra prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, nepomenika, da građani Boke treba da na referendunu odluče o ostanku Kotora u UNESCO-u, nijesu podstakle predstavnike vlasti na bilo kakakav komentar. Na ovu smišljenu provokaciju iza koje se, realno je zaključiti, krije ostvarenje praktičnih ciljeva lukrativnog karaktera, reagovali su, pored opozicije i brojni relevantni subjekti tražeći nepomenikovu neopozivu ostavku.

Sve to što se danas događa u Crnoj Gori je očigledan pokušaj njenog obesmišljavanja kao slobodne, nezavisne države i nastojanja vlasti da njen prostor pretvori u golu, opustjelu teritoriju kojom treba da upravlja neko sa strane. „Avgustiski spasioci“ su takve namjere odmah pokazali ukidajući nacionalnu avio kompaniju, protjerujući svjetski poznate investitore, pokušavajući da minimiziraju svaku crnogorsku duhovnu i materijalnu vrijednost. I u tome ostaju apsolutno dosljedni i, mora se priznati-veoma uspješni.  Može se slobodno reći da Crna Gora nikada u svojoj istoriji nije imala, iako na papiru svoju, neprijateljskiju vlast prema sebi samoj. Prosto je nevjerovatno dokle sve to ide. I ono najčudnije i najstrašnije je da sve to i dalje prolazi.

Završavajući ovaj tekst, pogođen i opterećen navedenim, kao i svi dobronamjerni prema svojoj državi, moram istaći primjer Slavka Mandića, novinara i vlasnika radio stanice Skala. Koji je, iako na bolničkom liječenju, nastavio da redovno objavljuje svoje uspješne kolumne. Primjer koji jača uvjerenje u nepobjedivost antifašističke, građanske Crne Gore, bez obzira na okolnosti u kojima se trenutno nalazi.