Pavel Voinitski: Glavna funkcija umjetnosti je da prenese važnu poruku

Dobra umjetnost pozitivno utiče na kvalitet života – ona je etična i korisna.

Pavel Voinitski je bjeloruski savremeni umjetnik, istoričar uzmjetnosti, iznad svega skulptor i autor radova u javnom prostoru. Doktorirao je iz ove oblasti na Bjeloruskoj državnoj akademiji umjetnosti. Postdiplomske studije pohađao je u Montrealu i Torontu. Autor je brojnih tekstova i studija za umjetničke časopise. Učestvuje na stručnim raspravama čija je tema umjetnost, arhitektura i kultura u mnogim zemljama svijeta. Moderator je panela na konferencijama o javnoj umjetnosti i urbanoj skulpturi.

Kotor mu je otvorio neke nove vidike. Nije krio oduševljenje gradom mistike i jedinstvene tradicije i ljepote. Boka Kotorska je za njega prostor koji se još uvijek odupire nasrtajima agresivne politike graditeljske moći. Zato je tu, u božanskoj ljepoti kontrasta krša i mora nastavio komunikaciju sa svjetskim umjetničkim centrima posredstvom interneta, ali i kroz realizaciju mnogih zajedničkih projekata sa svjetski poznatim i priznatim autorima.
Njegovo viđenje značaja umjetnosti je svakako nova vrijednost za nas, jer je on sagledava kroz višeslojnost, upravo zbog stvaranja prostora koji komuniciraju s lokalnom zajednicom daju ći joj značaj i smisao. Zato smo ga zamolili da nam da više svijetla na stvaranje koje je isključivo u funkciji dobijanja kvalitetnijeg života.

Radio  Skala: Poznato je od davnina da umjetnost oplemenjuje čovjeka i da mu daje onu pravu i istinsku ljudsku dimenziju u kojoj je gospodar duhovnih prostora. Stvarajući ljepotu i nudeći estetske, a samim tim i etičke vrijednosti, umjetnost utiče na emocije i tjera daleko od sebe porive koji vode ljudsku dušu u mračne prostore beznađa. Koliko umjetnost danas u eri populizma ima uticaja na kvalitet života?

Voinitski: Savremena umjetnost u javnim prostorima evoluirala je u „umjetnost u javnom interesu“ i jednostavno je obavezna donijeti neku korist ljudima. Naravno, ovo ne negira estetske kvalitete – vizualnost utjiče na svijest – ali, kao što ste ispravno primijetili, postoji pomak prema etici. Dobra umjetnost pozitivno utječe na kvalitet života – ona je etična i korisna.

Radio  Skala: Vi ste prvenstveno skulptor i autor brojnih radova u javnom prostoru. Ako znamo da je javni prostor, kao najvažniji resurs ugrožen i da se nastoji obesmisliti sve  agresivnijom izgradnjom, može li umjetnost da makar uspori dinamiku razgradnje nezamjenljivih resursa, koje su generacije prije nas ostavile upravo kao zalog potrebe kvaliteta života?

Voinitski: Najgore što se može dogoditi je koristiti umjetnost kao ukras, uljepšavanje. Posebno za dekoraciju negativnih procesa u javnim prostorima. Vjerujem da je njena glavna funkcija da prenese neku važnu poruku, ne nužno komplimentarnu. I u tom smislu, umjetnost može biti oružje u borbi za očuvanje kulturnog nasleđa.

Radio  Skala: U savremenoj bjeloruskoj umjetnosti Vi ste od posebnog značaja. Vaši radovi na području javnog i angažovanog umjetničkog stvaranja stoje nedirnuti u  Minsku , glavnom gradu vaše države ,bez obzira što je vaše političko promišljanje drugačije od autoritarnog sistema. Znači li to da vaša umjetnost ipak ima snagu sposobnu da se odupre i opstane, i pored činjenice da ona povezuje lične, istorijske i političke perspektive, čime postaje medij za refleksiju i prijeko potrebni društveni dijalog, za koju dnevne politike uglavnom nemaju razumijevanja?

Voinitski: Iskreno, veoma sam zabrinut za svoje skulpture – one su kao moja djeca. Svaka od njih sadrži toliko mene – moje energije, mojih misli, mog vremena, uostalom. I da, ne služe sve trenutnom političkom diskursu (ili bolje rečeno, skoro sve ne služe), tako da je s jedne strane zabrinjavajuće. Ali s druge strane, to znači da još uvijek mogu govoriti u Bjelorusiji svojom umjetnošću, a ljudima je to potrebno. Ali psihički sam spreman za uništenje skulptura: jednostavno se podsjećam da ništa ne traje vječno – kamen i bronza će se prije ili kasnije pretvoriti u prah. Osim toga, njihovo demontiranje je mukotrpan i skup poduhvat, i ne mislim da će do toga ikada doći.

Radio  Skala: Učestvovali ste u projektu instalacije „МОВА“ u Minsku, gdje su skulpturalna slova služila kao klupe u javnom prostoru. Je li to dokaz da umjetnicima treba prepustiti javni prostor da ga oni prilagode potrebama građana, upravo zbog svoje suptilnosti i ljepote, ali istovremeno i upotrebe eksponata u svakodnevnom životu?

Voinitski: Upravo, ovo je slučaj za čiju sam bezbjednost najviše brinuo. I ovaj rad nije samo u javnom prostoru, već i apel javnoj svijesti. Izvorno je to bila inicijativa mobilnog operatera A1, “Veličina našeg maternjeg jezika”, kada je takva skulpturalna instalacija pokrenuta u šest najvećih gradova Bjelorusije. Interaktivne skulpture- pisma, koje čine riječ „MOVA“ – „Jezik“ na bjeloruskom. U suštini, ovaj ulični namještaj od drveta i metala je kako može poslužiti mjesecima kamunikacija, gdje ljudi mogu sjedjeti i ručno se protezati na skulpturalnim pismima. Ono što je jasno i plaho u isto vrijeme – ali već je prošlo više od pet godina od trenutka instalacije – skulpture nijesu bile napuštene, oslikane. To jest, instalacije i dalje nose poruku koja se razlikuje od meinstrima: „MOVA“ je podsjetnik da Bjelorusi imaju svoj jezik – drugačiji od jezika susjedne zemlje, koji se agresivno implementira u sve sfere bjeloruskog života.

Radio Skala: Često radite projekte u zajednici sa drugim umjetnicima i umjetničkim zajednicam  je li to odgovor kako združenim snagama nametnuti donosiocima odluke snagu umjetnosti tako da takvu ponudu ne mogu baš lako odbiti?

Voinitski: Kolektivni rad je vrlo produktivan, to je istina. A kada su u pitanju javni projekti, sudjelovanje administratora je takođe komponenta kolektivnog rada. Ali ne mislim da išta treba „nametati“. Vjerujem da su snaga/moć i umjetnost različite stvari, leže na različitim ravnima. Da, umjetnost se može koristiti za trenutne političke ciljeve, ali je mnogo složenija i dugotrajnija od struktura moći. I, nesumnjivo, ima mnogo veću vrijednost. Na primjer, asirski i egipatski statue i dalje nam govore o nečemu važnom, iako su njihovi prototipovi – moćni poglavari carstava – odavno izblijedjeli u zaborav.

Radio Skala: Brojni su projekti koje ste realizovani. Jedan od svakako najvažnijih je vezan za Černobil a zove se „Disanje“. Rođeni ste u blizini tog područja koji je pogodila katastrofa velikih razmjera. Što ste projektom istraživali  i kakve ste odgovore dobili?

Voinitski: Ovaj projekat je bio prikazan na raznim mestima, uključujući i tokom Venecijanskog bijenala arhitekture. Radi se o mom sopstvenom traumatičnom iskustvu proživljavanja radijacione katastrofe. Imao sam jedanaest godina kada je grad u kojem sam živio bio prekriven radioaktivnim oblakom od eksplozije u Černobilu. Prije više od trideset godina… Dječja sjećanja na to vrijeme postupno blijede, ali gušeći osjećaj opasnosti i nepravde koji ih prožima ne slabi.

Stoga je ovo vrlo osoban projekt – radi se o činjenici da ništa više nikada neće biti isto. Černobil je zauvijek postao potpuna promjena u istoriji – utičući na bezbroj pogođenih sela i gradova, zemlju, čak i svijet. Ali mene lično, prije svega, boli zbog gubitka mirne rijeke s pješčanim otocima, gdje sam se jednom brčkao prije katastrofe… a sada i zdravstveno stanje vlastite porodice.

U Bjelorusiji postoji „zid šutnje“ oko černobilske nesreće, maskiran figurama moderne propagande – poput „žrtvovanja i heroizma“, ali vjerujem da ćemo se definitivno morati vratiti tragičnim događajima černobilske katastrofe, dati tačne etičke i pravne procjene svim zvaničnicima i političarima koji su učestvovali u događajima, te znanstvene i medicinske procjene o posljedicama. Zasad se samo trebamo sjetiti što nam se dogodilo i što se i dalje događa.

Ambivalentnost događaja je takođe važna za mene – na primjer, bio sam u Zoni isključenja oko Černobila – i bio sam zadivljen kako je priroda oživjela, oslobođena čovjeka. A dogodilo se i to da je Černobil značajno utjicao na moju biografiju ne samo negativno. Zahvaljujući njemu, kao tinejdžer otišao sam da studiram umjetnost u bezbedniji – s gledišta radijacione pozadine – glavni grad, postavši umjetnik.

Radio Skala: Da li se slažete sa izrekom da se “od umjetnosti se ne živi ali se sa umjetnošću živi ljepše”? To znači da umjetnost teško obezbjeđuje stalni prihod, ali da ona obogaćuje i čini život bogatijim i ispunjenijim. Koliko je umjetnik svjestan te činjenice, ali koliko mu upravo  ta dimenzija bogatstva duha koju pruža umjetnost ne dopušta da se bavi nekim drugim poslom. Koliko god on bio unosniji?

Voinitski: Vjerujem da umjetnost može biti profitabilna, ali za to je potrebno više razmišljati o profitu, a, ispostavlja se, manje o umjetnosti. U potpunosti razumijem ovo i imam veliku sreću što za sada mogu izbjeći takav scenario – i raditi ono što zaista volim.

Radio Skala: U Kotoru ste porodično. Znate za staru izreku glasi: „Spušti  prst u more i bit ćeš vezu s cijelim svijetom”. Jeste li ovdje u Dobroti spustili  prst u more i što ste osjetili?

Ja sam zahvalan sudbini što sam u Kotoru „Spuštio prst u more”. I to nije samo ispunjenje sna bjeloruskog kopnenog čoveka o životu pored mora. Dobrota je prelijepo, magično mjesto s divnim ljudima. Posebno puno im hvala – na podršci i pomoći, što su osigurali da se moja porodica i ja ovdje ne osjećamo kao „stranci”… More je motor naše civilizacije i to je ovdje opipljivo. Zadovoljstvo je doživjeti Bokeljsku pomorsku tradiciju, ali to nije sve. Iznad svega, važna nam je tolerancija i lokalno razumijevanje da ljudi imaju pravo biti drugačiji, što se manifestuje i u saradnji između različitih vjerskih denominacije i u svakodnevnim interakcijama među ljudima. To je zaista lijepo i ispravno.