Pas koji (je) voli(o) brodove

U vremenu kada psi uče ljude dobroti, Skala radio prenosi priču, koju nam je poslao naš sugrađanin, pomorac Saša Kordić

Milaki, terminal za iskrcaj uglja, tek se vezali, a on već bio tu i čeka.

Skala tek u spuštanju, a rep počinje da radi kao klatno za ritmiku. Vidi se da se raduje, kao da je dugo čekao, čekao baš nas.

I eto ga, iako ga je kadet pokušao spriječiti. kažem pokušao, ali je stah učinio svoje pa odustao, penje se uz skalu sa nekim motom kao da je to uradio već mnogo puta. I jeste, kasnije nam kazaše lučki radnici, penje se on tako već godinama.

Sačeka svaki brod koji dođe, gore je po samom spuštanju skale i niz nju prije partence.

Nije zbog hrane kažu, hrane ga oni, radnici luke dobro, vuče ga nešto gore što oni ne mogu objasniti. I još kazaše jako je star, star skoro kao i sama Grčka možda…

I veliki je naš pas, mješavina Stradforda, Mastifa ili čega već, došavši na palubu pravo kod gvardijana, sjeo pred njega, maše repom, glada ga u oči svojim očima, sjajnim i nudi mu se na maženje.

Gvardijan naš, savladavši strah od tog velikog, mišićavog tijela sa krupnom glavom i snažnim vilicama, pomilova ga po glavi par puta, Njemu već vjerovatno dosta upoznavanja, napravi krug preko krme, lagano nazad  ka krmenom dijelu štive broj 5. pa u Tally Room, skoči na šufadin, protegnu se uz veliki zijev i zaspa.

Dolazili mornari, posmatrali ga, tepali mu, donosili hranu, a on iako ogroman, jak, najviše je tražio maženje. Pomiliješ ga po glavi, ispod vrata i evo ga već na leđima nudi stomakna češkanje, zatvori oči i ispušta zvuke  kao mačak kad prede. Ako prestaneš sa maženjem, prednjim šapama zamlatara kao da pliva kraul, traži još.

Kad bi neko od nas  išao vani, on bi ga pratio do kapije, nekad i do samog centra  tog malog, simpatičnog grčkog gradića, Milakija.

Čekao bi pred restoranom, barom i vraćao se  sa nama na brod. Noć svaku, skoro cijelu provodio u tally roomu spavajući.

Jutrom bi izlazio vani na redovno katastarsko obilježavanje teritorije i nazad na brod, gdje su ga čekali ostaci doručka, ručka, ,,,osmijeh, tepanje i češkanje.

Naš brod mu je tih dana bio dom, a mi mu bili vjerovatno čopor.

Petog dana, skoro na partencu, ode on preko skale, nesta. naši komentari, dakako šaljivi: “Ode Lazaro, a ni mahnuo nam nije”.

Part trenuta prije pilota, evo njega. I nije bio sam, sitna, mlađa gospođa, miješanka, prilično neuredne frizure, više simpatična nego zgodna sa njim. Doveo Lazaro damu na upoznavanje.

Čini mi se, cijela posada bila je tu kraj skale, onako bez riječi posmatrali su taj neobičan par.

Iako Stand By na mostu, ne izdržah, odoh dolje i izmazih našeg rmpaliju onako pošteno, za jedno vjerovatno zbogom.

Dakako ćaskanjem iskazah poštovanje  i toj više simpatičnoj nego zgodnoj dami.

I onakop, na usput primijetih da Lazaru oči nisu tako sjajne, i rep mu je mirovao, mirovao, valjda odmarao da tim svojim ritmičkim klatnom pokaže radost nekom novom plutajućem domu, nekom novom čoporu….

A ja kao i prethodnih godina 36 htio bih doma al ploviti se mora.. i već odavno miruje mi rep. I sve manje Vecchio Lupo di mare, a sve više Old sea dog. Mnogi ste tješe, te prevode isto….

Saša Kordić, pomorac iz Kotora