Pas iz veza

Za sreću Džimi, daj mi šapu ti,
takve šape niko neće naći.

Hajde da lajemo na tišinu mi,
prije nego što će mlad mjesec izaći,
pjevao je Jesenjin, Kačalovljevom psu.

Od sinoć, od kad su oni koji brinu o našem zdravlju u vrijeme epidemije, na žalost i dalje prisutnog COVID-a 19, iz zahvalnosti za dosadašnju disciplinu i predostrožnost za dalje, dozvolili više ura van domova, mnogi su kao psi iz veza.

Razumljivo je da ubi kuća, ovoliko vremena koliko smo morali biti pod mjerama zaštite, ali ne i u prvoj noći sa malo više slobode bez mjere i samopoštovanja, prije svega.

Učinjela sam od želje bicikletom jedan đir rivom dobrotskom sinoć oko 9 ura i imala što viđet.

Ljudi i ljubimci njihovi, djeca i roditelji, mladi i stari, najčešće bez maski i rukavica, kao usred ljetnih, čistih noći bez virusa.

Bez distance, bez savjesti i bez krijance, što bi mi  Bokelji rekli, dakle i bez stida, razmilili se promenadom pored mora da zrak noćni udahnu.

Da konfužion bude veći i opšta slika nepoštovanja sebe i drugih, da ne kažem preporuka i uputstava onih koji izginuše u mantilima bijelim, više nalik kosmonautima nego doktorima, psi ljubimci na podvodac a više bez njega, u igri bez kraja.

Kako mi puta nije bilo dalje, jedva biciklističkom stazom, donjim putem pored mora još uvijek freško crveno opituranom, sišla sam sa bicikla.

Mimoilazila sam se sa poznatim i manje poznatim licima, uz dobro veče onima neskrivenim pod maskama do očiju, koje sam prepoznala.

Pošla sam da se rekreiram po ure i vratim, uz razumije se obaveznu ličnu zaštitu a vratila se nervozna, neopuštena, nezadovoljna inapučena kako se u narodu zbori.

Zašto?

Zato što smo necivilizovani a u gradu smo svjetske prirodne i kulturne baštine.

Zato što se drača  u kulturnoj baštini prima ovakvim ponašanjem.

Zato što nam se kučki šporkaju na očigled „plemenitih“ gazdarica i gazdi koji obožavaju svoje kućne ljubimce.

Kupaju ih, feniraju, neki friziraju kod posebnih frizera za njih, ljube i maze, ali im na pamet ne pada da za njima očiste ostatke organskog porijekla, zbog kojih su ih, prije svega, izveli.

Takođe ih je baš briga što nas ima s pravom  isprepadanih kad bjesomučno laju i utrkuju se sa nama, posebno biciklistima.

Lično sam osjetila zube jednog od onih čiji vlasnici kažu čuvenu rečenicu: neće, on je maza, on se samo igra.

Nije mi baš bilo do zabave kada sam poslije ujeda bijelog mješanca morala na tetanus i previjanja, pa ponovo za mjesec posred ljeta.

Izio vuk magarca, opet ću narodnom, jer sam zbog istog na istom mjestu danas kapitulirala i morala se gospodinu spustit na koljena, što će reći ustat sa biciklete, udaljit se gurajuci je  pored sebe i ponovo nastaviti.

A nije da ne volim životinje. Istina,ljude više.

Kada mi je kao gimnazijalki auto udarilo Pipi, bijelu pudlicu sa očima izvan svakog zla, kao dva oniksa u bijelom klupku, mislila sam da nema većeg bola.

Mojom tugom, tužio je čitav moj razred.

I od tada nikada više nisam pomislila na kučka, mačku, hrčka, ribice zlatne, papagala itd.

Svima neka su zdravo, samo sa njima pažljivo i s ljubavlju ali i pažnjom prema drugima.

S mjerom i posebnom brigom i za njih i za sve nas u danima infektivne bolesti, ponajviše.

Ako ne pomišljate na druge, pomislite, kad ih toliko volite, na njih. Što će i đe ćete sa kućnim ljubimcima ako vas, ne daj Bože, bolest ćapa?

Neki su, na žalost, davno inficirani sebičnošću i samoljubljem, necivilizovanim ponašanjem.

Drugi pak i sa životinjama znaju jezikom srca i dubinom duše.

Doći će ona, kaže zaljubljeni pjesnik u monologu Kačalovljevom psu, moleći ga da:
“kada u nju upreš svoje zjene

Za sve što sam kriv i za sve što nisam
lizni joj ruku

Ti umjesto mene”.

Za sve što smo krivi i za sve što nijesmo virusu ovog vijeka, ima vremena da ispravimo, da se izbavimo i kažemo ljubimcima da će ruku svima liznut kada više ne bude muke, kada Covid 19 bude prošlost.

Do tada, neka oni neke od nas vode i urazume, kada to već mi ne umijemo.

Dubravka Jovanović